Predsjednica Lokomotiva Olga Smorodskaja, ljuta kao ris, ulazi u svlačionicu, a Bilić upravo izlazi ispod tuša. Od straha mu je pao ručnik zavezan oko struka...
- Gdje je Ćorluka? Zašto nije na treningu - pita ona.
- A na Zrću je - odgovori Bilić i slegne ramenima.
- Na Zrću?! Kakvom sad Zrću?! Nikad čula, je li to u Moskovskoj oblasti? Je li daleko? Je li to uopće u Rusiji?
- Ma kakvi, predsjednice, to vam je plaža. U Hrvatskoj.
- Gdjeeeeeee?! Ma ti mene zaje.... Reci da zaje...
- Ne zaj..., predsjednice, eno ga na Jadranu.
- Pa što radi tamo? Zar ne zna da u subotu igramo protiv Dinama iz Moskve?
- Ma zna, zna. Vratit će se do subote. Valjda. Tko zna.
- Čuješ li me? Što radi tamo? Tko ga je pustio?
- A ja sam ga pustio. Što da radim kad je zaljubljen...
- Ma u koga je zaljubljen? U Franku? Tko je ta? Pjevačica? Slušaj me, Biliću. Nazovi odmah tog svog mamlaza i neka se izvoli nacrtati sutra ujutro u mom uredu.
- Ma zvao sam ga, ali ne javlja se...
- Ne javlja? Kakve ste vi budale, Biliću. Pa ne mogu vjerovati. Je li ja tebe plaćam da slušaš heavy metal ili da vodiš momčad?! Pa za tog tikvana sam platila sedam milijuna eura, i još si me uvjeravao da je jeftin.
- Ma je, predsjednice, dobar je to igrač.
- Slušaj ti mene, Biliću. Koliko vas tu ima iz Hrvatske?
- Ima nas deset, predsjednice: Ja sam tu, Aljoša, Jurčević, doktor, Gavran...
- Ima vas deset? E, pazite da ne biste uzeli prnje i završili na Zrću. Ili u Sibiru! Mi smo klub ruskih željeznica! Imate besplatan pokaz za vlak!
- Ajme, što ćemo sad?! Skužila nas je. Možda misli da nemamo muda - pomisli Bilić.
- A možda je i vidjela - dobaci kroz smijeh Aljoša.
