Prvosvibanjska čestitka premijera Milanovića zvučala je kao obraćanje izgubljenog premijera. Koji kao da ni sam ne vjeruje u sposobnost izvlačenja zemlje iz krize
Kad se nađeš u škripcu i ponestane ti ideja, a naročito opravdanja, slobodno za sve okrivi HDZ. Sigurno nećeš pogriješiti, pa čak ni nakon 18 mjeseci mandata na vlasti.
U svojoj prvosvibanjskoj čestitki, objavljenoj dva dana prije sindikalnog prosvjeda, premijer Zoran Milanović iskoristio je priliku da nadugačko i naširoko podsjeti građane na sve nedaće koje su dočekale njegovu koaliciju po dolasku na vlast.
"Moram podsjetiti da je ovu Vladu, uz rast broja nezaposlenih, uz zastrašujuću nelikvidnost i gospodarsku zakočenost dočekalo i dodatnih nekoliko stotina tisuća ugroženih radnih mjesta", objasnio je Milanović i dodao kako veliki broj radnika nije primao plaću, a nisu im uplaćivani ni doprinosi.
"Gospodarstvo se godinama razaralo, potkradala se i siromašila država, godinama se ignorirala svjetska kriza koja nas je preplavila prije četiri godine".
Zvučao je kao da mu je to prva takva čestitka otkako je došao na čelo Vlade.
A prošle godine, nakon prvih šest mjeseci na vlasti, na HDZ-ovu ostavštinu potrošio je samo jednu rečenicu. "Prije nekoliko mjeseci preuzeli smo upravljanje zemljom opustošenom krizom, neprovođenjem reformi i ponašanjem zbog kojeg se danas vode sudski procesi".
Ostalo se svodilo na prihvaćanje odgovornosti, najavu nove politike Vlade, obećanja da će se vratiti radniku dostojanstvo i položaj koji zaslužuje, te put do boljeg života onima koji "pravo na rad još nisu ostvarili ili su u ovim teškim godinama izgubili radna mjesta".
Uz znakovitu poruku: "Dužni smo donositi i teške odluke koje će se, uvjereni smo, samo u kratkom roku nepovoljno odraziti na već iscrpljeni standard građana".
Godinu dana kasnije stanje je još teže, nezaposlenost veća, životni standard još gori. A Milanovića naglo napušta početni zanos, polet, optimizam i borbeni duh.
Umjesto novih ideja i rješenja, premijer traži izgovore.
A 19 dana prije lokalnih izbora, najuvjerljiviji izgovor leži upravo u HDZ-ovu nasljeđu.
Nažalost, to nije pogrešno, niti je netočno. Postoje, međutim, dva problema.
Prvi je taj što premijer ovako govori nakon godinu i pol svog mandata, a drugi što tako žestoko nije govorio ni onda kad je preuzimao vlast, a još manje u oporbenim godinama.
Ovo je bilo puko predizborno obraćanje, kakva obilježavaju sve SDP-ove ministre i dužnosnike: Slavko Linić i Željko Jovanović u Rijeci su se obračunavali s onima koji su "osam godina pljačkali državu, osam godina bili neuspješni", a glavni tajnik SDP-a Igor Dragovan prošlog se tjedna na 24sataTV-u iživljavao na "stranci s optuženičke klupe".
No, više od toga, bilo je to obraćanje pomalo izgubljenog i demoraliziranog premijera. Koji kao da više ni sam ne vjeruje u svoju sposobnost vođenja države i izvlačenja zemlje iz krize.
Građani vrlo dobro znaju tko je kriv za ovo stanje i njezine posljedice osjećaju više od premijera. I zato od njega ne žele slušati dijagnoze ni izlike, nego konkrektne odgovore što čini da nam bude bolje.
Ako je imao što reći o situaciji koju je zatekao u državi, mogao je to obaviti u lanjskoj prvomajskoj čestitki. Time bi kupio vrijeme i dodatnu porciju strpljenja. No tada je još bio pun poleta, pun planova koje je obećao ostvariti.
Danas, skoro dvije godine nakon pada HDZ-a, te optužbe na njegov račun djeluju izlizano. Kao što izlizano zvuči i Milanovićevo podsjećanje na krizu u Europskoj uniji, koja nije od jučer, niti od prošlog prvog svibnja.
Tada je Milanović na prijateljskom terenu u Rijeci govorio ovako: "Naš je zadatak sačuvati naš način života, naše navike, naš standard i uz to i napredovati, na svakom mjestu gdje nestane radno mjesto, stvoriti novo. Ja ne obećajem čuda, ali obećajem borbu za svako radno mjesto".
Taj borbeni duh sada je okrenuo prema debelo kompromitiranom političkom protivniku, radije nego prema krizi koja je u njegovu mandatu iz kasa prešla u galop.
Kao da je shvatio da nas ne može spasiti, ali nas zato može utješiti. I naš bijes usmjeriti prema onom drugom krivcu.
