Koliko god se Plenkovićev HDZ trudi što prije zaboraviti Karamarka, Milanović ne smije dozvoliti da njegovi birači zaborave traumu vladavine Karamarka, Hasanbegovića, Tepeša, Čorića i Domoljubne koalicije
HDZ pokušava što prije zaboraviti Tomislava Karamarka.
Njegovo ime u javnosti se gotovo više uopće ne spominje, osim u najavama iz stranke da ga neće biti na izbornim listama. Njegovi ljudi otpadaju iz najužeg stranačkog kruga, osim naravno Gordana Jandrokovića.
Milijan Brkić sluša svetog Josipa koji mu savjetuje da krene svojim putem, prije nego što mu to kaže Andrej Plenković. Govori se o povratku izbačenih disidenata poput Jadranke Kosor i Drage Prgometa, a pravaška koalicijska družina stavljena je na čekanje do daljnjeg. Skupa sa svojim ultimatumima.
Čeka se samo sudbina Zlatka Hasanbegovića, a nekako je došlo do toga da se u tom novom HDZ-u čovjek danas može sprdati jedino s Njonjom Jandrokovićem.
Karamarkova dugo građena politička ostavština gotovo je u potpunosti isparila iz javnog života. Kao prdac na vjetru.
A to je nešto što si SDP ne smije dozvoliti.
Podgrijavanje straha
On mora pod svaku cijenu njegovati uspomenu na bivšeg predsjednika HDZ-a, masirati traumu njegove vladavine, podgrijavati strah liberalne ljevice od HDZ-a kakav je nekad - ili uvijek - bio.
Bez toga, uvjerljivi trijumf na predstojećim izborima i samostalno formiranje Vlade, pogotovo u situaciji kad i srpska manjina već otvara vrata Plenkoviću, mogao bi doista doći u pitanje.
Na Karamarku je SDP gradio prošlu kampanju u kojoj se Milanović gotovo uspio vratiti iz mrtvih. Sada bi na političkom mrtvacu Karamarku mogao barem još malo motivirati svoje birače da se okane ćorava posla i drugih stranaka te pohrle u topli, domaćinski zagrljaj Narodne koalicije.
I ne samo na Tomislavu Karamarku.
Parolama o stabilnosti, napretku, budućnosti koje Narodna koalicija već sada testira na društvenim mrežama, nedostaju imena svih onih koji su bili konkretna prijetnja toj stabilnosti i tom napretku.
Zasad rijetke predizborne poruke Narodne koalicije o nasrtajima na ljudska prava, medije, kulturu, obrazovanje, antifašizam i općenito liberalno društvo, bile bi još uvjerljivije kad bi bile ukrašene fotkom, primjerice, Zlatka Hasanbegovića.
Koji, umjesto toga, posljednjih dana izaziva simpatije javnosti zbog medijskog komentara o njegovoj djeci i obitelji.
Čačkanje rane do rujna
Ova Vlada pala je zbog Karamarka, ali njezin pad slavio se zbog toga što s vlasti konačno odlaze nositelji svjetonazorske revolucije, dželati ljudskih prava, egzekutori medijskih sloboda, zatiratelji modernog obrazovanja, neoustaše i filofašisti, širitelji mržnje i lovci na vještice.
Trauma je bila dramatična i SDP ne smije dozvoliti da se ona tako brzo izliječi. Mora "čačkati ranu" makar do rujna.
Kao što će Andrej Plenković poduzeti sve kako bi do rujna sanirao tu traumu Karamarkove vladavine, a istodobno zadržao tvrdokornu desnicu na svom glasačkom kontu.
Možda liberalna ljevica neće zbog Plenkovića odjednom glasati za HDZ, kao što su se svojedobno neki hvalili da su to činili zbog Sanadera, ali možda ih Plenkovićev HDZ neće u dovoljnoj mjeri prestraviti da bi panično pohrlili u SDP-ov tabor.
I zbog toga će ponovno eksperimentirati s glasovima.
Zoran Milanović si to ne smije dozvoliti.
Karamarkov HDZ
Karamarka više nema, ali to je još uvijek dobrim dijelom Karamarkov HDZ. To je HDZ koji je izabrao i slijedio Karamarka. I prema radikalnoj desnici, i prema filoustaštvu, i prema svjetonazorskoj krajnosti, i prema MOL-u, i prema rušenju svog premijera.
Pa ako je moguće promijeniti, i to drastično, stranački kurs pukom smjenom predsjednika stranke, onda ne treba polagati velike nade u reformatorski uspjeh samog Plenkovića.
Pa ipak, ako se Plenković do rujna prikaže kao odlučniji borac protiv Karamarka i njegova nasljeđa, Milanović bi mogao ostati bez glavnog aduta u kampanji.
Ruganje sirotom Jandrokoviću ne može to kompenzirati.
A natjecanje u programima moglo bi to samo još pogoršati.
