Kao i mnogi “suvremeni trkači”, sva svoja trčanja mjerim preko aplikacija. S vremenom sam se ograničio na tri platforme. Možda se to nekima može činiti puno, ali zapravo sve je jednostavno. Pametni sat mi je povezan sa servisima Runtastic i Strava te svaki puta kada sinkroniziram podatke sa sata, oni se automatski šalju na ostale platforme.

Ovo radim iz više razloga, a glavni je — backup. Ako se dogodi da jedan servis zbog nekog razloga prestane raditi, sve podatke imam na drugom mjestu. Sa servisom Runtastic se nekako najduže družim pa mi je zbog nekih opcija i sentimentalnosti najviše prirastao srcu. Jedna zgodna opcija je da te na početku svake godine servis pita koliko u tekućoj godini planiraš ukupno otrčati kilometara?

Jednostavno je u tome što trebaš samo odabrati neki broj, a komplicirana iz razloga da kada odaberemo željeni broj, trebamo se i potruditi da ga dostignemo te ako je moguće i prestignemo. Na nama je samo da odlučimo hoće li to biti neki “manji” broj koji se relativno lako može dostignuti ili ćemo ići težim putem pa ćemo se namučiti za te kilometre.

Kako zadnjih godina radim u prosjeku oko 1000 kilometara godišnje, odlučio sam da mi je ove godine cilj 1300 kilometara. Tu brojku još nisam uspio otrčati u jednoj godini, a računao sam da je to od prilike 110 kilometra po mjesecu pa zašto ne probati.

Kada sam već otrčao sve te kilometre, onda je bio red da malo i proučim kako je sve to izgledalo. Gledajući statistiku iz mjeseca u mjesec, kroz glavu su mi proletjele slike treninga, utrka te svih kilometara koje sam odradio. Kada malo bolje razmislim puno je tu toga bilo, a misao koji mi se cijelo vrijeme provlačila kroz glavu (i ono najbitnije) je ta da kao i u svemu u životu, tako i u trčanju — treba biti dosljedan!

U ovom slučaju radi se o trčanju i tome da sam išao trčati bez obzira na to je li mi bilo teško/lagano, je li vani padala kiša ili ne, jesam li imao vremena ili ne. Trčanje je možda potpuno sporedna stvar u životu, ali puno toga te nauči o tebi. Vrijeme koje provedeš sam sa sobom, kada razmišljaš o problemima, pronalaziš njihovo rješenje i općenito čistiš se od svakodnevne negativnosti.

A da je tijekom cijele godine bilo lagano, nije. Npr. vani zima, a ti se nalaziš u toploj sobi ispod deke i trebaš se natjerati da izađeš van na hladnoću. Prvo se dobro smrzneš da bi ti tek poslije nekoliko kilometara bilo ugodno. Na takvim i sličnim stvarima se gradi dobar karakter.

Slično je i s utrkama. Zanimljivo mi je kako oni koji ne trče gledaju na to. Moraš platiti da bi uopće sudjelovao na utrci, pa se onda ubijaš od treniranja da bi na utrci mogao otrčati prijavljenu dužinu. Dok si na utrci kroz glavu ti nebrojeno puta prođe misao da odustaneš jer ti je zlo od svega, a do cilja je još daleko. No, ne znaju oni da nema odustajanja! Koliko god bilo teško, glava će prevladati i utrka će se završiti, a medalja će se čvrsto držati u rukama.

Svaka pobjeda je priča za sebe, a sve one čine jedan lijepi mozaik zbog čega se osjećam sretnim, ispunjenim i zbog čega sam postao bolja osoba nego što sam bio.

Nekada je broj samo broj, bitno je ono što si iskusio jer samo te novo iskustvo usavršava. I kako se približava nova godina, približava se i vrijeme postavljana nove kilometraže. Sada je samo pitanje hoću li se odlučiti da mi sljedeća godine bude još malo “luđa” te da sebe upoznam na načina na koji još nisam? Vjerojatno hoću!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru:

Ja sam Matt i veliki sam zaljubljenik u trčanje. Osim trčanja volim popiti craft pivo u dobrom društvu. Dosta slobodnog vremena provodim pišući nove tekstove za svoj blog. No najbitnije od svega je da uživam u društvu svoje kćeri za koju se nadam da će jednog dana trčati sa mnom. Pratiti me možete i na Facebooku.