Sacha Baron Cohen: Nezreo, neozbiljan i strašno smiješan

Četvrta komedija britanskog komičara Sache Barona Cohena, “Diktator”, posvećena je “dragoj uspomeni na Kim Jong-Ila” i oslanja se na diktatorski folklor arapskih vladara kakvi su bili Sadam Husein i Moamar Gadafi. To je također, navodno, slobodna adaptacija jednog romantičnog romana koji je napisao Sadam Husein. Kao i “Ali G u parlamentu”, “Borat” i “Bruno”, “Diktator” je danas već prepoznatljiv Baronov spoj odvratnosti, uvreda i provokacija, s naglaskom na izazivanje građanskog skandala obilatim korištenjem spolnih organa i američkog zahodskog humora. 

U “Diktatoru” ima i nešto novo. Sacha Baron Cohen prvi put u karijeri glumi negativca i to ovaj film čini različitim od prve tri komedije u kojima se junaci bore za dobre stvari. Dakle, u prve tri komedije Cohen kroz provokativne doživljaje svoja tri junaka ismijava građansko društvo i njegove predrasude. U “Diktatoru”, pak, ismijava sebe - arapskog diktatora Generala Admirala Aladeena - na što tek usput, po navici, nadovezuje svoje uobičajeno ismijavanje građanskog Zapada. 

Kad se pojavi prizor poput onoga u kojemu s jednim zemljakom leti helikopterom iznad New Yorka te veselo razgovara s njim (valjda na arapskom, no s Cohenom se nikad ne zna) i spominje Empire State Building uz glasovno oponašanje eksplozija bombi, te tako izaziva strah kod američkih turista, onda to ostavlja dojam manje važnog detalja “Diktatora”. Iako ponavlja situaciju u kojoj se junak jedne kulture nađe u jednoj sasvim različitoj tradiciji te iz njihova sudara stvara smiješne prizore, takve scene bolje se uklapaju u “Borata” i “Brunu” koji su tematski usmjereni na ismijavanje građanskog Zapada.

U “Diktatoru”, dakle, Cohen prije svega ismijava diktatore. Njegov Aladeen ima na zidu spavaće sobe ogromnu kolekciju polaroid fotografija svojih ljubavnica i na početku filma fotografira se s najnovijom, Megan Fox, koja zadovoljno napušta njegovu ložnicu. Kad čuje da se ide u Centar za silovane, Aladeen veselo usklikne “Ponijet ću moje cipele za silovanje!” Ukratko, Cohenov je Aladeen - a diktator je postao sa sedam godina - neodgovorno i okrutno veliko dijete i koji se, kako kaže reklamni slogan filma, “junački bori tlačiti svoj voljeni narod i spašavati ga od demokracije”.

U najboljem prizoru filma, diktatorovu govoru prigodom (ne)potpisivanja novog demokratskog ustava svoje zemlje, Sacha Baron Cohen drži govor o američkoj demokraciji koju kroz riječi infantilnog arapskog diktatora izvrgava potpunom ruglu. Riječi klauna zvuče jako istinito i to pokazuje da se ispod prostota, uvreda, gadosti i drskosti Sache Barona Cohena možda ipak krije nešto mnogo zanimljivije. 

Politički, ideološki, rasistički, vjerski i bilo kakvi drugi stereotipi zapadnjačke kulture za njega su izvor nadahnuća i on je najzanimljiviji kad svojim žrtvama civilizacijskih stereotipa izbije tlo pod nogama. Kakav je na filmu, takav je i u životu. Na britansku premijeru “Borata” došao je na Leicester Square u kolima s mazgama i s nekoliko “kazaških žena”, govoreći: “Dobra večer, gospodo i prostitutke. Nakon ovoga mi svi ćemo piti, hrvati se bez odjeće i s prozora ubijati pse.”

No, unatoč uvredama i prizorima koji mogu izazvati odvratnost, Sacha Baron Cohen nije nimalo zao ni zlonamjeran. Njegov je Borat žestoki antisemit, no nije ni zao ni antipatičan već je na svoj način drag poput djeteta koje nije svjesno što radi. Cohenovi junaci govore ono što misle, što znači da su pošteni, ma kako bili u krivu. U Boratovu kazahstanskom selu veselo ubijaju Židove, siluju, spavaju sa sestrama i životinjama, no mnogo su simpatičniji i veseliji nego američki građani koji se groze Boratova pjevanja njihove himne ili dovođenja debele crne prostitutke na finu južnjačku večeru. Sacha Baron Cohen po tome je nalik drugom britanskom komičaru - Rowanu Atkinsonu. Obojica su velika djeca. Sposobni su s djetinjim smiješkom raditi stvari koje šokiraju odrasli i pokvareni svijet, a to je često smiješno. Čak i onima koji, poput mene, nisu poklonici humora Sache Barona Cohena.

Kako je itko živ u državi Wadiyi...

Na bilo kakav znak najmanje kritike ili neposluha Aladeen ponavlja gestu rezanja vrata iza leđa nesretnika kojega diktatorovi podanici moraju likvidirati. Toliko često da se pitamo kako je u njegovoj zemlji Wadiyi itko ostao živ.