Sponzorirane pizdarije mi iskaču po fejsu i skaču mi po živcima. Kao – samo razmišljaj pozitivno i riješit ćes sve svoje, a vjerojatno i tuđe probleme.
Aha.

Velik je to pritisak.

Oboliš od raka i onda takva bolesna i umorna i ozračena trebaš se izdizati iznad svega, glumiti ludila i kako si jaka i da, naravno, živiš u inat. Kome i čemu? I zašto? I trebaš biti pozitivna, naravno. I da na kemoterapiju poneseš ružičaste naočale da terapija bolje uspije.

Kad čujem za te čuvene ružičaste naočale, poružičasti mi jetra. Od količine gluposti. Misli pozitivno, traži u svemu lijepo, budi pozitivna, budi jaka u inat dušmanima, ne odustaj. Bori se, trudi se, isplatit će ti se...
Bla bla bla...

A dođe mi svakako. I da plačem i da skačem i da pljujem i da se smijem i da budem nadrkana i da imam inspiracije i da sam tupa i glupa. Sve mi to dođe i sve to želim osjetiti. I proći. Jer svaka od tih emocija i situacija mi je dragocjena. Za dalje, za kasnije, za mene.
Želim pasti i udariti se. I ostati malo ležati tu. Ne moramo svi i sve odmah skakati, dizati se i izdizati se i uspijevati u životima, ne.

Pusti me da ne ustanem. Pusti me i da propadnem. To je moje padanje i moje propadanje i meni treba. Za mene. Za bolju mene. Nemoj osjećati za mene i umjesto mene.
Možda ti je namjera i dobra, možda mi želiš nešto dobro, možda iskreno nastupaš prema meni, možda misliš da ako je tebi uspjelo, i meni će. Ali ja te molim – nemoj.

Nismo isto. Nismo iste. Nemamo ista polazišta. Nemamo ista viđenja.
Ne hodaš u mojim cipelama i ne znaš gdje me žuljaju i kojom jačinom. Ne znaš mi snove i strahove, brige i uvjerenja, ljubavi i žudnje.
Ne znaš mene. Nisi ja. Nisam ti. I zato mi nemoj silovati glavu svojim viđenjima.
Moram sama. Vidjeti, čuti, osjetiti. Proživjeti. Jer samo tako ću povjerovati.

Samo tako će imati efekta i smisla.
I samo tako ću uspjeti biti pozitivna.

Sama.

Izvorni tekst pročitajte na Lola magazinu.

O autorici: 

Cvetala sam, a rađala nisam.