Punih osam dana Plenković je znao da sporni pravilnik i u tih osam dana nije učinio ništa da zaustavi eskalaciju sukoba u regiji koja je dovela skoro do trgovinskog rata. Ministar Tolušić je krivac, ali definitivno nije jedini.
Premijer Andrej Plenković još je 2. kolovoza doznao za spornu izmjenu Pravilnika o uvozu voća i povrća iz trećih zemalja u Hrvatsku.
Na summitu lidera zemalja članica Američko-jadranske povelje u Podgorici premijerka Srbije Ana Brnabić apelirala je kod hrvatskog kolege da poništi te izmjene. "Napraviti ovako nešto, a ne objasniti, niti najaviti, nije korektna mjera i to je jasno i predsjedniku hrvatske Vlade Andreju Plenkoviću", kazala je Brnabić.
Trebalo je, međutim, osam dana da Plenković naloži Tolušiću da vrati pravilnik na staro.
Zašto je čekao punih osam dana da bi napravio ono što je od njega zatražila premijerka Srbije? Zašto je čekao da se oglase i druge zemlje u regiji, zajedno s europskim institucijama, pa i da Srbija uvede protumjere?
I može li se nakon ove blamaže premijer i dalje izvlačiti da ništa nije znao? Iako se javno hvalio da se "ništa u Vladi ne događa bez njegova blagoslova".
Za blamažu se mora odgovarati
Nakon poništenja pravilnika i vraćanja naknade s 2000 na 90 kuna pri uvozu voća i povrća iz zemalja regije u Hrvatsku najlakše bi, pa i najlogičnije, bilo tražiti odlazak Tomislava Tolušića iz Vlade.
Netko bi jednostavno za ovu blamažu trebao odgovarati. Za samoinicijativnu promjenu pravilnika, za izazivanje trgovinskog rata, za povlačenje nakon priznanja pogreške. No je li Tolušić jedini?
Mnogo stvari ovdje se odnosi i na samog premijera.
Prvo, ako je ministar poljoprivrede doista djelovao na svoju ruku, bez znanja užeg kabineta i samog premijera, to je onda dokaz da su Banski dvori postali poligon za svačiju samovolju.
Drugo, način na koji je to obavljeno otkriva razmjere teškog diletantizma, što također dovoljno govori o Plenkovićevoj ekipi.
Osam dana
Treće, kad je Plenković napokon doznao što Tolušić radi, morao je odmah poduzeti ono što je poduzeo tek nakon osam dana. U tih osam dana premijer je svojom pasivnošću preuzeo na sebe dio odgovornosti za ovaj skandal. Zar ga nije bilo briga ili je čekao da vidi dokle će problem nabujati? U oba slučaja je teško pogriješio.
Četvrto, ako je Tolušić već proglašen glavnim krivcem koji po nalogu premijera poništava izmjene Pravilnika, neprihvatljivo bi bilo da ministar i dalje ostane u Vladi. Nakon ovoga, nitko mu više ne može vjerovati: ni javnost, ni kolege, ni sam premijer.
Praktički je nemoguće da se ova afera završi s onim "pojeo vuk magare". A to je upravo ono što se iz Vlade sugerira u medjima.
Tolušić je, uz naknadno sekundiranje premijera, započeo trgovinski rat na Balkanu. Plenković je barem osam dana u tome sudjelovao. Na koncu, obojica su iz ovoga izašla osramoćeni.
Sada će se obojica pokriti ušima i čekati da se oluja reakcija stiša.
Satrao Tolušića
Postoji još jedan aspekt ove priče. Tomislav Tolušić svojedobno se spominjao kao glavni protukandidat Plenkoviću za mjesto predsjednika HDZ-a. U prvom pokušaju je odustao, ali mnogi ga i dalje smatraju aspirantom za tu poziciju. Puštanjem da se sam utopi u skandalu i proglašavanjem ministra glavnim krivcem, Plenković je dobrim dijelom satrao Tolušićev kredibilitet.
Nije ga izbacio iz Vlade, jer bi time ugrozio matru o stabilnosti, naročito nakon dramuleta s Damirom Krstičevićem. Niti mu je isplativo sada izbacivati Tolušića nakon što su domaći proizvođači javno stali u njegovu obranu.
Ali ga je dovoljno umočio u katran i perje. Da bi zatim oprao ruke.
Premijer je sit, a ministri su i dalje na broju.
Ipak, kad se ova afera poveže s odgodom poreza na nekretnine kojom je Plenković pogazio autoritet Zdravka Marića kako bi - makar privremeno - spasio sebe od pritiska javnosti, stvara se slika Vlade koja nema programa, vizije, hrabrosti ni dosljednosti.
Vlada uglavnom nema pojma što radi. A ono što radi, radi diletantski. Ili kukavički. Ili demagoški. Pa ispada da je bolje da ništa ne radi.
