Da su sindikati proteklih godina na skupovima puštali izjave Sanadera, a kasnije i Kosor, možda ne bi morali poručivati Milanoviću da pod hitno treba mijenjati smjer
Taman da nije učinio ništa korisno, Zoran Milanović uspio je postići ono što ni jednom predsjedniku Vlade dosad nije pošlo za rukom: izvukao je sindikate u veliki prosvjed protiv vladajuće politike.
"Milanović i njegova Vlada okupili su nas ovdje", vikao je sindikalac Krešimir Sever na prvosvibanjskom skupu koji je na Trgu bana Jelačića okupio par desetaka tisuća prosvjednika nezadovoljnih smjerom u kojem ide Hrvatska.
Zato je bilo prikladno da su se sindikalni čelnici bavili samo Milanovićem: puštali su njegove izjave iz oporbenih i vladajućih dana (tijekom kojih je Vilim Ribić pognute glave proročanski zabrinuto koračao po pozornici), optuživali su ga da je iznevjerio obećanja, da vodi zemlju u ponor, da je izdao birače i socijalne partnere, da se brine samo za sebe i svoje, da vlada dekretima, obespravljuje ljude...
"Narod neće ići za vama u provaliju", poručio mu je Sever, a Vilim Ribić zamjerio premijeru da se osam godina nije pripremao za vlast. Baš kao što u tih osam godina Vilim Ribić nije ni na jednom sličnom skupu rekao da HDZ-ova vlast vodi Hrvatsku u provaliju.
I to otvara pitanje koje je visjelo poput tmurnog oblaka nad najvećim sindikalnim skupom od onog kojeg je 1998. godine policija zaustavila na prilazima Trgu bana Jelačića, a na čijem čelu se nalazio budući zastupnik HDZ-a Boris Kunst.
Naime, da su sindikati proteklih godina na sličnim skupovima puštali izjave Ive Sanadera, a kasnije i Jadranke Kosor, možda (ali samo možda) ne bi danas na ovako dramatičnom prosvjedu - otvorenom prigodnim uvodnim stavkom iz "Carmine Burane" - morali poručivati SDP-ovoj vladi da pod hitno mijenja smjer.
Ne bi govorili da nas ova Vlada vodi u ponor, jer možda se ne bismo nalazili tako blizu tom ponoru. Do kojeg nas je godinama, gotovo puno desetljeće, vodio upravo HDZ.
S njegovim premijerima sindikati su pregovarali u Banskim dvorima, gdje su kupovali socijalni mir privilegijama koje država nije mogla izdržati, a sa SDP-ovim premijerima razgovaraju na Trgu bana Jelačića. Poručujući mu da bi trebao skrušeno priznati građanima da ih je izdao, prevario, obmanuo, te da nije u stanju voditi oporavak u Hrvatskoj.
Nažalost, i danas, ali i proteklih desetak godina, propustio je spomenuti one koji su nas pokrali, uništili, opljačkali, ponizili i doveli na rub ponora. Njima je sa sindikalnog skupa poručeno samo da će sindikati "dobro slušati ono što govore i kad dođu na vlast kontrolirati ono što rade".
Baš kao što to nisu činili u prethodnih osam godina.
Nisu činili ono na što su se obvezali na ovom skupu, da će "pozivati narod da smjenjuje vlast, makar ih mijenjali češće nego prljave čarape".
I koliko god sindikati bili u pravu kad govore o potrebi mijenjanja smjera, o promjenama, oporavku, socijaldemokraciji, nesposobnosti pa i zlonamjernosti ove vlasti, o pogodovanju krupnom kapitalu i bankama ("Zašto nisu digli stopu poreza na dohodak imućnima kojima je HDZ tu stopu smanjio?", pita Ribić, ali ne objašnjava zašto to nije svojedobno pitao Sanadera), o kadroviranju i ponižavanju radnika, zbog njihova ponašanja u prethodnih deset godina upitna je njihova vjerodostojnost.
A njihov skup neminovno bio prožet određenom dozom cinizma.
Cinično je da prosvjed protiv Vlade podržava HDZ. Cinično je da sindikati prihvaćaju podršku HDZ-a. Cinično je optuživati Vladu koja je na vlasti 18 mjeseci da je isključivi krivac za sve ovo što se događa. Kao što je cinično pretvoriti sindikalni prosvjed u politički skup.
"Danas je dan otpora", govorio je Ozren Matijašević. "Ovo je politički skup, što bi drugo bio ako politika nije borba za radnička prava?".
Upravo tako. A ona traje svaki dan u godini, svake godine u desetljeću, protiv svake vlasti i za svakog (ne)zaposlenog. Da ne bi jednog dana bilo prekasno. A mi se nalazili na samom rubu provalije.
I stoga, čak i kad bi Milanović doista postao grobar hrvatske ekonomije i radništva, i kad u ostatku mandata ne bi napravio ni jednu dobru stvar za radnike i zaposlene, ostat će upamćen kao premijer koji je sindikate uvjerio u moć prosvjeda, natjerao ih da se angažiraju u zaštitu onih koji žive od svog rada, prisilio ih da priznaju kako je moguće vršiti pritisak na vlast kako bi se mijenjala "poput prljavih čarapa".
Kao što ih je konačno istjerao iz kabineta kako bi se pred radnicima javno zakleli u opći i zajednički, a ne privatni politikantski interes.
Kako bi se jednoga dana i njihove izjave mogle emitirati na velikom ekranu.
