Prvo je Most iz pregovora izbacio obje strane, potom je izbacio HDZ, pa onda i SDP, pa formirao Vladu s HDZ-om, zatim su SDP i HDZ zajednički srušili tu Vladu, da bi na koncu Most i SDP raspustili Sabor...
Prvo je Most rekao da neće koalirati ni s jednom velikom strankom, onda je forsirao suradnju s obje stranke u tripartitnoj koaliciji, pa su se SDP i HDZ telefonski konzultirali hoće li to prihvatiti, pa je Karamarko odbio a Milanović potpisao, pa je Most izbacio HDZ, zatim i SDP, formirajući Vladu s HDZ-om, da bi onda SDP i HDZ zajedno srušili tu Vladu, a na koncu (?) Most i SDP zajedno raspustili Hrvatski sabor...
Niz nastavite kako vam je drago.
Jer, osim ako ne dođe do dramatične promjene izbornog raspoloženja hrvatskih građana, a ona unatoč pomacima još nije vidljiva iz anketa, svi glavni akteri mogli bi se najesen naći na istom mjestu i dogovarati formiranje nove Vlade.
Plus Ivan Vilibor Sinčić.
A ogorčeni Božo Petrov već premotava film na početak i poručuje kako "ne daje apsolutno nikakvu šansu ni jednima ni drugima jer su ih i jedni i drugi prevarili". "Jedni za vrijeme pregovora, drugi su pokazali kakvi su u ovom trenutku", kazao je sinoć čelnik Mosta.
I eto ga, ogorčeni, pravovjerni, moralni, dobronamjerni, samoprijegorni, reformistički Most ponovno odbija ići s jednima i drugima.
Iako si je sam kriv što je pošao s HDZ-om.
Reformsko neslaganje
Pokazalo se, naime, da nije bilo nijedne realne osnove na kojoj su Most i HDZ mogli koalirati, a nadasve izgraditi stabilnu reformsku Vladu. Postojala je samo ona svjetonazorska i ideološka osnova. (I naravno, uhljebnička.)
Sve drugo bilo je problematično od samoga početka. Škripalo je na pregovorima o reformama, na teritorijalnom preustroju, reformi javne uprave, ZERP-u, smanjivanju plaća zastupnika, na rezovima i imenovanjima, na kadroviranju, na Ini i MOL-u, na ovlastima nad obavještajnim aparatom, na ovlastima nad policijom i Uskokom...
Pa sve do nestranačkog premijera kojeg je regrutirao HDZ, a preobratio Most.
Da ne govorimo o samom Tomislavu Karamarku koji je od početka bio kamen spoticanja. Ne samo Mostu i Oreškoviću, nego i njihovim sponzorima.
Ideološko 'klapanje'
Sve ostalo "klapalo" je zapravo bez problema. Kulturna revolucija, svjetonazorski udari, desant na HTV, Hasanbegović i "Za dom spremni", svjetonazorski udar na kurikularnu reformu, konzervativizam, klerikalizam, pobačaj...
Paradoksalno, upravo suprotnu situaciju Most je mogao očekivati od saveza sa SDP-a. Ideološko i svjetonazorsko neslaganje, ali podudarnost u mnogim reformskim zahvatima, poput smanjenja broja županija.
Da se ne vraćamo sad u doba onih pregovora Milanovića i Petrova kad je SDP davao Mostu više nego što zaslužuje, a Petrov s nelagodom tražio način da se iz toga iskobelja.
Pa se opet uvalio.
I može lider Mosta sada biti ogorčen na dvije velike stranke što su se uortačile pri izboru Ustavnih sudaca i pri rušenju Oreškovićeve Vlade. Ali i on je odigrao svoju ulogu u svemu tome. I on je pokušao preveslati Milanovića, pa onda i Karamarka, pozivajući se pritom - u nedostatku sile i većine - na etiku, moral i principe.
Iako je sve to odavno ispucao.
Zadnji puta kad je odbio dati ostavku kako bi spasio Vladu, iako je to dvaput javno obećao i premda je to od njega tražio sam premijer Orešković.
I što je najzanimljivije, Most je bio prvi koji je pokrenuo utrku za najvećeg oporbenjaka u državi.
Utrka u oporbu
Suočeni s padom rejtinga, krenuli su opstrukcijom i rušenjem Karamarka. Onda je Karamarko u samoobrani krenuo s rušenjem nepopularne Vlade. A onda je Most krenuo u izazivanje prijevremenih izbora koje zaziva 70 posto građana. Da bi SDP pobrao vrhnje.
Tako barem svi mogu pred birače izaći sa svojim dijelom zasluga.
SDP je obavio svoju oporbenu zadaću i prvi puta u povijesti je srušio Vladu (doduše, ne sam), HDZ se žrtvovao za okončanje karikaturalne agonije u Banskim dvorima, Most je principijelno vratio mandat građanima.
S kakvim rezultatom?
To će stručnjaci već iščitati u zvijezdama. Ali sigurno je jedno: HDZ je žrtvovao vlast kako bi spasio svog kompromitiranog predsjednika, žrtvovao je partiju za laufera, pokazavši time da je i dalje, nakon Sanadera i Tuđmana, talac samovolje svog lidera.
Zaključno, ono što se nije realiziralo kao tripartitna koalicija, pretvorilo se u tripartitni raspad sistema.
Šteta samo što Orešković nije sve to jučer zaokružio jednom dobrom powerpoint prezentacijom. Po tome ćemo ga pamtiti.
