No, tuđim se mišljenjima nikada nisam opterećivala. Ono s čim se svaki put vratim s brda ispunjava me kroz cijeli tjedan - stabilnost i nalet energije poput adrenalina. Povratak prirodi i onome iskonskome, nešto je za čime žudi svako ljudsko biće. Osobito u ovo vrijeme kada nas stres, pretrpanost obavezama, napredak tehnologije udaljuju jedne od drugih, a u konačnici postajemo sami sebi neprepoznatljivi. Postajemo robovi rutine, a nadohvat ruke nam je besplatna terapija - majka priroda.

Zbog toga odlazim u planine jer šume, stijene i poneka divlja životinja kao da me u potpunosti razumiju, čitaju moje misli. Svi kažu kako odlaze negdje da bi pobjegli od stvarnosti. E pa kod mene je to potpuno drugačije. Moja stvarnost su planine, šume i priroda. Imam osjećaj kao da u radnom tjednu živim u nekoj vrsti paralelnog svemira, iluziji i onda za vikend dolazim k sebi. Pronalazim svoje pravo ja, bilo da sam sama ili u društvu.

Intenzivno osjećam, čujem, vidim, a mirisi samo struje. Nešto nadnaravno! Tamo gore, visoko, shvatiš koliko si malen i koliko ti malo treba da budeš sretan i zadovoljan. Ponekad je to gutljaj vode, cvrkut ptica, pogled na poskoka koji se sunča, vidik koji oduzima dah, odmor u debelom hladu prekrasne šume, penjanje po stijenama, uživanje s najmilijima, zaklon od orkanske bure, izvor vode među bijelim stijenama. Vidjeti kako se stapaju doline i brda zaista je privilegij.

Unazad nekoliko godina često sam govorila kako sam ljetni tip, a da ostala godišnja doba ne volim. No, planine su me promijenile. Naučile su me da u svakom godišnjem dobu nađem nešto lijepo, nešto vrijedno moje pažnje. Proljeće budi prirodu, označava početak, ljeti šuma pokazuje svoju punu snagu, jesen prekrasnom paletom boja ukrašava prirodu i priprema je za hibernaciju, a kraljica zima koliko hladna i surova zna biti, zadivljuje svojom golom i bijelom ljepotom.

Obišla sam mnogo planinskih vrhova, i u zemlji, i u regiji, neki su bili dugi, neki kratki, neki nestvarno čudesni, neki iznimno naporni za prehodati. U posljednje dvije godine uz planinarenje počela sam se baviti i penjanjem. Ono je bilo samo proširenje moje ljubavi prema planinama samo na malo drugačiji pristup - vertikalno. No, ono što moje iscrpljeno tijelo osjeća kasnije ne može pružiti nijedna masaža, wellness i sva čuda modernog svijeta. Bol je tada samo slabost tijela.

Zaljubljenika u planine i visine sve je više. I nakon jednog ovakvog vikenda radni tjedan za mene je tek uvod u ono što dolazi. U ponedjeljak puna životne energije ne skidam osmijeh s lica, a u srijedu se već planira na koje će se brdo ići ili šta će se penjati...

Svi želimo isto - pronaći svoj mir i vratiti se korijenima koje smo stoljećima pokušali zaboraviti i zatrti. Planinarenje nije natjecanje. Nitko ti ne mjeri vrijeme, od nikoga nećeš biti bolji ili lošiji.

O autorici:

Moje ime je Ivana Samaržija i zaljubljena sam u planine, penjanje i planinarenje. U prirodi pronalazim lijek za um i tijelo, a u gradu sam pak izgubljena. Dugogodišnja sam urednica i novinarka. Svaki slobodni vikend provodim u brdima, okolina je tolerantna i razumije moju veliku strast i ljubav.