Povodom žestokih prosvjeda u Parizu postavilo se pitanje zašto Hrvati ne prosvjeduju poput Francuza. Odgovor leži u činjenici da se na ulice izlazi kad postoji nada da se nešto može promijeniti. U Hrvatskoj te nade nema
Višednevni prosvjedi izazvani porastom životnih troškova i cijena goriva pretvorili su se u otvoreni rat "žutih prsluka" i francuske policije, uz zapaljene automobile, suzavac i kaos na ulicama Pariza. Prosvjednici su udarili čak i na Slavoluk pobjede, a glavni cilj je predsjednik Emmanuel Macron.
Za to vrijeme Hrvatska je obasjana adventskim lampicama.
Predsjednica Republike i gradonačelnik Zagreba svečano su otvorili adventski sajam, Zagreb i drugi gradovi zatrpani su štandovima i ukrasima. Cijene goriva su u padu, kao i nezaposlenost, dok se očekuje rekordni porast blagdanske potrošnje, rastu cijene stanova, rastu mirovine i plaće. Otkazan je čak i štrajk javnih službi nakon povećanja plaća.
I u Zagrebu je danas instaliran spomenik Franji Tuđmanu.
Dok se Francuska guši u prosvjedima, Hrvatska je, eto, osvanula u blagostanju.
Žuti prsluci i šarene lampice
Kontrast između onoga što se zbiva u Parizu i stanja koje vlada u Hrvatskoj nije mogao biti izraženiji. Pokazala je to i fotografija koja kruži društvenim mrežama: prosvjedi u Parizu, Advent u Zagrebu. I pitanje koje prati tu fotografiju: zašto Hrvati ne prosvjeduju?
Ovo pitanje staro je koliko i hrvatsko gospodarsko propadanje, a odgovor je višeznačan koliko i mistično hrvatsko blagostanje.
Rekordni pad nezaposlenosti nije izazvan gospodarskim rastom već uglavnom iseljavanjem, kao i odustajanjem od traženja posla. Rast cijena stanova nije izazvan povećanjem kupovne moći, već državnim poticajima. Porezna reforma dovela je do minimalnog rasta plaća i mirovina kao oblika kupovine socijalnog mira.
A dok Francuzi ruše svoje spomenike i svog predsjednika, Hrvati podižu spomenik svom bivšem predsjedniku.
Sve to, ukrašeno adventskim lampicama, predsjedničinim bijelim kaputom i statističkim trikovima, asocira na nama tako svojstveni društveni eskapizam. Od surove stvarnosti bježimo u adventsko šarenilo.
Ovo društvo guši se u aferama i nepravdama, vlast je bazirana na licemjerju i partikularnim interesima, BDP presporo raste, kao i zaposlenost, kao i životni standard, a Kolinda Grabar Kitarović ne može zamisliti kako se preživljava s tri tisuće kuna.
Da bi onda upalila lampice.
I opet nitko ne pomišlja na masovne prosvjede.
Jasno je i zašto: buniš se kad imaš nadu da ćeš nešto promijeniti.
Nema promjene, nema prosvjeda
Naravno, na ulice se može ići iz čistog očaja ili zbog bijesnog iskaljivanja nemoći, što dovodi do tragičnih posljedica, ali u principu, prosvjed ima smisla onda kad će dovesti do neke promjene. Ili poboljšanja.
U Hrvatskoj to trenutno nije moguće.
Nema smisla rušiti Vladu, kad nema oporbe. Nema smisla pritiskati Vladu, kad ona nije voljna, ni sposobna, ni kapacitirana za reforme i promjene. Nema smisla pokretati socijalne prosvjede, kad je ovo društvo zagađeno ideološkim i svjetonazorskim temama.
I kod nas se obično prosvjeduje s plinskim bocama, šatorima i čekićima. I pod HDZ-ovim pokroviteljstvom.
Adventske lampice trebale bi prikriti sivu hrvatsku stvarnost u kojoj su velika poboljšanja praktički više nemoguća, a svakoga dana strepimo od nove kataklizme. Budimo sretni s ovime što sada imamo jer već nam je bilo gore, a tako bi nam moglo biti opet.
S HDZ-om ili zbog njega.
Ubitačna letargija
Usporedba s Francuskom nije potrebna i za njezinim scenarijem, za suzavcem, ratovima i destrukcijom doista ne treba žaliti. Ali svako društvo ponekad se treba trgnuti iz letargije. Dugo, sporo i postojano hrvatsko propadanje, bez ikakvih znakova javnog otpora, dugoročno je čak i štetnije, premda nam daje privid stabilnosti i blagostanja.
Malo se spašavamo apartmanima, malo iseljavanjima, malo uhljebljivanjima, malo kreditima. Možda nam je teško, ali na bolje nismo ni navikli. Ona famozna psihološka granica razvučena nam je k'o gumilastika na starim gaćama.
Francuzi su navikli na bolje, misle da zaslužuju bolje i vjeruju da se mogu izboriti za bolje.
Uvijek može gore
Hrvatima se servira priča kako je Plenkovićeva vlada zadnja brana provali ekstremizma, populizma, radikalizma. Budimo sretni s onime što imamo, jer je to najbolje što možemo dobiti.
Osim, naravno, SDP-a i Davora Bernardića.
Skoro tri četvrtine Hrvata ne podržava rad ove Vlade, iskazuje pesimizam u anketama i misli da država ide u krivom smjeru. I promjene nema, kao što nema ni javnog iskazivanja nezadovoljstva. A državom vlada kompromitirana stranka, oporbu predvodi devastirana stranka, dolaskom na vlast prijete opasne stranke, a oni kojima je zlo od ove države ne traže promjene, nego način kako da iz nje što prije pobjegnu.
Dok se u Zagrebu podiže spomenik kreatoru ovakve države.
