U sekularnoj državi predsjednik će se i dalje zaklinjati u Boga

Bog bi i dalje trebao pomagati predsjednicima Republike, vjerovali oni u njega ili ne.

Ustavni sud je donio odluku - uz dva izdvojena mišljenja - kako službeni tekst predsjedničke prisege, nepromijenjen od 1997. godine, ipak nije u suprotnosti s hrvatskim Ustavom. 

Predsjednik Republike tako će se u svojoj zakletvi i dalje obvezivati da će se "držati Ustava i zakona", da će "brinuti za poštivanje ustavnopravnog poretka", "bdjeti nad urednim i pravednim djelovanjem svih tijela državne vlasti"... 

Ali će u tome morati i dalje javno tražiti Božju pomoć.

U tekstu prisege, unatoč ustavnim tužbama podnesenima 2013. i 2014. godine, ostaje rečenica "Tako mi Bog pomogao".

Bog je na mala vrata, samovoljom Franje Tuđmana koji je mimo službenog teksta izgovorio tu rečenicu na kraju prisege 1992. godine, ušao u Ustav i voljom većine sudaca aktualnog sastava Ustavnog suda tamo će zasad i ostati.

Vjerovali ili ne

Bio predsjednik vjernik ili ne, vjerovao u Boga ili ne, vjerovao u katoličkog ili nekog drugog boga (ili u mnoštvo njih), glasali za njega vjernici ili ne, obraćao se vjernicima ili svim građanima, morat će prisezati Bogu prilikom preuzimanja dužnosti. 

Čak i ako je predsjednik vjernik u privatnom životu, kao što bi vjera i trebala biti privatna stvar svakog pojedinca, on će se o njoj morati očitovati javno. I to prilikom stupanja na čelo države koja si još uvijek tepa da je sekularna.

Ustavni sud je o ovoj rečenici prisege odlučivao povodom ustavnih tužbi trojice građana koji su upozorili kako se njome vrijeđa više ustavnopravnih načela.

Primjerice, tjera se ateista ili agnostika da se u prisezi obraća Bogu.

Prisega katolicima

Ivo Josipović, kao agnostik, imao je priliku 2010. godine prešutjeti tu rečenicu, ali je ipak poručio kako "ovu prisegu smatra izrazom katoličke tradicije u Hrvatskoj koju baštine svi bez obzira na to jesu li katolici ili nisu". "Zalažem se za Hrvatsku kao zemlju vjerskih sloboda", kazao je tada Josipović, "ali svjestan sam da katolici dominiraju, da su katolici glasovali za mene".

Pa onda ispada da je on tada prisegnuo katolicima, a ne (svim) građanima.

Ovime bilo koji vjernik mora javno očitovati svoju vjeru, bilo koji ateist mora lažno prisegnuti Bogu u kojeg ne vjeruje (ili ne izgovoriti tu rečenicu, u kojem slučaju opet deklarira svoje vjersko opredjeljenje), dok predsjednik ovim pozivanjem na Boga stavlja u neravnopravan položaj sve građane koji nisu vjernici.

Ili su vjernici koji misle da se Bog ne bi smio miješati u državne poslove.

I ono najbitnije, sve ono što bi predsjednik trebao raditi u svrhu očuvanja Ustava i zakona događalo bi se uz Božju pomoć. Bez Boga očito nema ništa. I to u državi koja propagira odvojenost Crkve i Države.

Izdvojena mišljenja

U izdvojenom mišljenju dvoje ustavnih sudaca, Lovorka Kušan i Andrej Abramović, upozoravaju kako je ovime povrijeđeno načelo odvojenosti vjerskih zajednica od države, ali vrijeđa se i načelo ravnopravnosti između izabranog predsjednika koji je vjernik i onoga koji nije.

"U prvom slučaju", stoji u njihovu izdvojenom mišljenju, "izabrani predsjednik izgovara riječi koje su u skladu s njegovim vjerskim uvjerenjima, a u drugom izabrani predsjednik stvara privid da ima vjerska uvjerenja koja zapravo nema".

A radi se, kažu oni, i o protuustavnom ograničenju slobode vjeroispovijedi i javnog očitovanja vjerskih uvjerenja, jer bi se izabrani predsjednici "doveli u situaciju da se samim izborom hoće li izgovoriti osporeni dio prisege ili ne, javno očituju o svojim vjerskim uvjerenjima".

Pomozi Bože

Svejedno, ali opet očekivano, Ustavni sud odlučio je zadržati tu rečenicu u tekstu prisege koja je proteklih godina smatrana rutinskom, ali je u sadašnjom klimi naglašene, ponekad i agresivne klerikalizacije države ("U vlasti su napokon oni koji se znaju prekrižiti") ona dobila posebnu težinu.

Predsjednici sekularne države i dalje će tražiti Boga za pomoć.

Bog će i službeno pratiti hrvatske predsjednike u obavljanju njihovih dužnosti, neovisno o tome vjeruju li oni u njega ili ne. Morat će u njega vjerovati javno i u službenom svojstvu. Mogli bi biti sumnjivi ako ga izbjegnu spomenuti.

A ako budu loše obavljali svoju dužnost, ogriješili se o Ustav i zakone, narušavali ustavnopravni poredak, mogu smatrati da su iznevjerili Boga, skupa s hrvatskim građanima.

Okrivi Boga

Ali zato mogu okriviti Boga da im nije u tome dovoljno pomogao.

Što bi, recimo, u ovom trenutku dobro došlo Kolindi Grabar Kitarović u njezinim pripremama za drugi mandat. Uvijek može biračima objasniti da je bila u sukobu s premijerom, s HDZ-om, s oporbom i medijima, a da joj ni Bog nije bio od prevelike pomoći.

Nije, dakle, sve tako loše.

Ako HDZ-ovci, poput nedavno Davora Stiera, poručuju da je iznad Hrvatskog sabora samo Bog, a ne hrvatski građani koji ga svojim glasovima konstituiraju, onda je donekle normalno da se hrvatski predsjednici i službeno uzdaju u Božju pomoć.

Premda bi bilo puno logičnije, kad se već moraju hvatati Boga, da zakletvu završavaju s "Tako vam Bog pomogao".

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.