Ustaštvo nije izraz bunta! I ustaštvo nisu samo maturanti

Ministrica obrazovanja odlučno je osudila ustaško divljanje maturanata i njihove povike 'Ajmo ustaše' i 'Za dom spremni'.

'To je potpuno neprimjereno', kazala je jutros Blaženka Divjak. 'Bez obzira o kakvom se događaju radi, pa i norijadi, treba jasno reći da je to neprihvatljivo. To treba osuditi bez obzira na dob tih ljudi. Treba raditi na tome i u obiteljskom okruženju, da se takve stvari ne događaju'.

Političko okruženje nije spomenula. Ni društveno. Ni medijsko. Ni obrazovno. A bogami ni crkveno. 

Ipak treba paziti što se govori.

Ovotjedno divljanje maturanata u Rijeci i u Zagrebu izazvalo je zgražanje u dijelu javnosti, iako zapravo nije jasno zbog čega. Postavljaju se nekakva sudbonosna pitanja, premda su odgovori vrlo prozaični.  

Ono što nije baš jasno jest pitanje  li ustaštvo danas izraz bunta ili dio društvenog mainstreama.

Stari hrvatski pozdrav

Teško je, naime, osuđivati maturante zbog skandiranja 'Za dom spremni' kad im je predsjednica Republike nedavno poručila kako se zapravo radi o 'starom hrvatskom pozdravu'.

Ili kad im je premijer, zajedno s Vijećem za suočavanje s prošlošću, objasnio da taj pozdrav ima 'dvostruke konotacije'. Ili kad sudovi i policija ignoriraju i ne osuđuju pjevača koji s tim pozdravom otvara svoje koncerte.

A radi se o pjevaču koji služi kao glazbena podloga predizbornom skupu HDZ-a. Plenkovićeva HDZ-a. U čijoj Vladi sjedi Divjak.

Osim toga, zašto bi maturanti izbjegavali spominjati ustaše kad se hrvatska država službeno uključuje u komemoraciju na Bleiburgu, državna televizija prikazuje revizionističke dokumentarce, po školama idu predavači koji relativiziraju ustaške zločine, u lektiri za osnovnu školu pojavljuje se knjiga u kojoj se spominje Poglavnik, u strankama se vješaju  ustaške zastave...

A na Plenkovićevoj listi za prošle izbore nalazilo se dvoje ustašofila.

Zašto se onda od maturanata očekuje da znaju bolje od državnog vrha, sudova i policije, Katoličke crkve i državne televizije?

Oni su samo proizvod ovog društva.

I upravo zbog toga paradoksalnim se čini ovo ustaško skandiranje maturanata.

Je li to bio izraz bunta ili čisto uklapanje u mainstream?

Antifašizam je postao provokacija

Teško se, naime, u ovakvoj državi ustaštvo može protumačiti kao izraz bunta. Prije bi se moglo reći da je to antifašizam koji prkosi političkom i svakom drugom institucionalnom pokušaju rehabilitacije ustaštva.

Veća bi provokacija i veći bunt bilo nataknuti crvenu petokraku na glavu.

Ovako, ustaštvo je danas izraz bunta kao i što je i Karlo Ressler svoje učlanjivanje u HDZ 2009. godine nazvao 'buntom'.

Primjerice, Splitu su 10. travnja crnokošuljaši uredno skandirali 'Za dom spremni' na tradicionalnom postrojavanju HOS-ovaca čija bojna nosi ime ustaškog zapovjednika. Ali u Splitu je problematično nazvati ulicu po partizanskim borcima.

I kad smo već kod toga, lako je klincima u Hrvatskoj glumiti ustaše. To može svaka budala. Neka probaju to u Austriji napraviti.

Sve je ovo, uglavnom, postao najobičniji folklor.

Svi se prave blesavi

Ustaštvo se proglašava buntom, iako je već debelo postao dijelom mainstreama. Ministrica osuđuje ustaško divljanje maturanata, ali ne i njezinih političkih partnera, šefice države ili pripadnika klera. Predsjednica države glumi ignoranticu i ritualno se odriče ustaštva, ali ne i ustaških glasova. Premijer glumi antifašista, a prešućuje provale fašizma.

Zašto se od maturanata očekuje da budu pametniji, mudriji i ispravniji od ljudi koji drmaju ovom državom?

A opet, da su doista željeli iskazati bunt protiv društvenog establišmenta, onda se nisu trebali primiti ustaštva. 

Ustaštvo ima "dvostruke konotacije", ono je odraz političke i društvene klime, a ne izraz bunta. Ustaštvo je u Hrvatskoj izborilo pravo građanstva, otvorena su mu vrata politike, kulture, pa i sporta (Josip Šimunić postao je izbornikom mlade reprezentacije Hrvatske), ustaštvo je u parlamentu, na javnoj televiziji, u školama i crkvama, na spomenicima i na srpskim plakatima.

Maturanti su samo proizvod, posljedica, pa i žrtve ovakvog društva. 

I kad Blaženka Divjak osuđuje klince, neka jednako hrabro osuđuje one s kojima vodi ovu državu. 

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.