Počelo je s natezanjem oko organizacije, nastavilo s prepucavanjem Milanovića i Karamarka, a sada dovelo čak i do diplomatskog bojkota susjeda i saveznika
Na kraju, može se postaviti pitanje tko im je kriv što su uopće krenuli u organizaciju vojne parade.
Da nisu krenuli u tu avanturu, da se premijer Milanović nije išao ulagivati biračima, nastojeći istodobno pobjeći od zvižduka u Kninu, bastionu šatoraša i stožeraša, HDZ-a i Karamarka, ne bi se izložili ovolikoj blamaži.
A nemojmo se zavaravati, vojna parada u sklopu obilježavanja dvadesete obljetnice akcije Oluje doista se pretvorila u blamažu. I to na više razina.
Od natezanja do bojkota
Počevši od politikantskog natezanja oko njezina održavanja, pa onda i oko organizacije, preko primjedbi da je preskupa, razmetljiva, nepotrebna i neprikladna te da podsjeća na lanjsku sličnu paradu u Srbiji u čast Vladimira Putina, pa do najnovije svađe sa Srbijom i bojkota savezničkih zemalja, kao i otvaranja pitanja kome i čemu zapravo služi proslava Oluje.
A kad smo već kod toga, ne bi trebali zanemariti ni element skupog dovoženja nefunkcionalnih haubica iz Njemačke, što opet budi neugodne asocijacije na onu notornu, također nefunkcionalnu raketu S300 kojom je Franjo Tuđman paradirao 1995. godine na Jarunu.
Sada će nam faliti samo bijela maršalska odora. Osim ako Kolinda ne izmisli jednu.
Dakle, sve blamaža do blamaže.
Haubica mirotvorka
A da smo sitničavi, upitali bismo i kakve veze ima vojna parada, dozlaboga arhaičan oblik demonstriranja vojne sile, ima veze s "mirom" i "ljubavi" kao glavnim elementima ovogodišnjeg programa. Naravno, osim ako one haubice ne nose naziv "Mirotvorke".
Na vanjskopolitičkom planu, dakle, parada se pretvorila u bojkot susjeda i velikih saveznika pod pritiskom Srbije. Na financijskom planu, u kontekstu proračunskog deficita i neracionalnog trošenja, otvorila je pitanje kome treba ovakvo skupo paradiranje.
Na unutarnjopolitičkom planu, parada je dodatno zasolila podjele između vlasti i oporbe, pri čemu ispada da svatko ima svoju proslavu. A usput, ponovno je otvorila pitanje što nam zapravo znači proslava Oluje u situaciji kad - kako je jučer istaknuo Ivo Josipović - na njoj nisu nazočni čelni ljudi srpske zajednice u Hrvatskoj.
"Oluja kroz sve ove godine nije imala integrativnu ulogu", upozorio je Josipović na press konferenciji. "I to zato što nije generirala poruku o tome kako je Olujom svaki naš čovjek dobio, da je pobijedila demokracija i ljudska prava i da je Hrvatska ostvarena kao domovina sviju".
Neugodan bojkot
Sada su se te domaće podjele, izazvane huškačkom politikom HDZ-a, ali i produbljene manipulacijom premijera Milanovića da pobjegne od Knina, proširile i na diplomatsku razinu.
Hrvatska vanjska politika nije učinila gotovo ništa da neutralizira pritisak Srbije koji je graničio s ucjenom susjeda i saveznika, ali nije ni promijenila imidž koji proslava Oluje svake godine pojačava pred očima svijeta.
Ako u svemu tome ne žele sudjelovati čak ni hrvatski Srbi, ako se Oluja u domaćim nacionalističkim krugovima i dalje slavi kao dan istjerivanja Srba, a ne oslobađanja okupiranih krajeva, ako se iza Oluje još vuku krvavi tragovi nekažnjenih zločina, pljačke i paleži, onda nije jasno zašto bi se stranci svemu tome izlagali.
Čak su i inozemni veleposlanici s nelagodom odlazili na te proslave.
A sadašnja klima u hrvatskom društvu još manje ih motivira.
Prizivamo rat, fale samo haubice
I umjesto da ova Vlada napravi neki pomak nabolje, ona se upusti u organizaciju vojne parade, kao da se u ovoj zemlji već previše (i iz svih krivih pobuda) ne poziva na rat, na oružje i na povratak u devedesete.
Pa sad još moramo paradirati s nefunkcionalnim haubicama.
"Nedolazak stranih vojnika na paradu", izjavila je jučer ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, "neće biti nikakav udarac Hrvatskoj, jer je to samo naša hrvatska stvar".
