Nema šatora ni plinskih boca. Vučić je sad Kolindin prijatelj

"Pokažimo kako nam je jedno stoljeće bilo dovoljno da shvatimo pouke i u sebi nađemo snagu okrenuti stranicu novih i boljih odnosa. To želim i uvjerena sam da moj hrvatski narod i svi hrvatski državljani to žele".

Pa ako to želi Kolinda Grabar Kitarović, onda je normalno da to želi i "njezin hrvatski narod". 

Normalno je da stoga nijedna plinska boca neće biti postavljena na neku od zagrebačkih ulica, neće se podići nijedan šator, napisati nijedan transparent, niti organizirati nijedan prosvjed zbog poziva Aleksandru Vučiću u Zagreb.

I normalno je da samo Jadranka Kosor, bivša premijerka i predsjednica HDZ-a, jučer javno spominje Glinu i Vučićevu ispriku zbog izjava 1995. godine.

A valjda je i normalno da, eto, premijer Andrej Plenković i Ministarstvo vanjskih poslova imaju stanovite rezerve prema posjetu predsjednika Srbije u trenutku kad se ratuje diplomatskim notama.

Dok Kolindin "hrvatski narod", normalno, o svemu tome šuti.

Možda zato što zapravo ne zna što bi trebao misliti.

Kraljica desnice

Jer, nakon tolike količine oprečnih, gotovo orvelovskih izjava hrvatske predsjednice o odnosima sa Srbijom više nikome od njezinih sljedbenika i štovatelja, onih koji joj tepaju da je "kraljica hrvatske desnice", nije jasno kako bi se trebali odnositi prema Vučićevu posjetu.

Je li on stari neprijatelj ili novi prijatelj?

Koliko god puta je Kolinda poručila da će "puno vode proći Dunavom prije nego što se Hrvatska i Srbija budu mogle smatrati prijateljskim državama", toliko puta je nazvala Srbiju "prijateljskom državom kojoj će Hrvatska pomagati na putu prema EU".

Koliko puta se Kolinda zaklinjala u razvoj dobrih odnosa sa Srbijom, primala Vučićevo cvijeće na mostu i s njim dijelila šaputanja na klupama, toliko puta se ispričavala zbog srpskih čokoladica, provocirala s ustaštvom, blokirala pregovore, odgađala pozive, upozoravala da "najnoviji razvoj događaja i atmosfera ne doprinose izgradnji međusobnog povjerenja".

A onda baš ovoga tjedna, usred nikada napetije atmosfere i hladnijih odnosa između dviju zemalja, objavljuje kako je došlo vrijeme za okretanje nove stranice u odnosima i te je stoga pozvala Vučića u Zagreb.

Jer, "njezin hrvatski narod to želi". 

Toplo-hladni odnosi

Takva toplo-hladna, točnije "zakuhaj pa ohladi" politika postala je glavno obilježje vanjskopolitičkog djelovanja Kolinde Grabar Kitarović u odnosima prema susjedima.

Tako je bilo u BiH. Nakon potpaljivanja atmosfere oko deset tisuća mudžahedina na granici s Hrvatskoj, odbijanja haške presude i miješanja u izborno zakonodavstvo došla je do posjeta Ahmićima, zakopavanja ratnih sjekira i ponovnog osvajanja titule Kraljice Balkana.

Tako je sada sa Srbijom. Nakon rezolutnih poruka o tome da još dugo neće biti govora o prijateljstvu, preko zaklinjanja u prijateljske odnose na putu prema EU, do ničim uvjetovanog poziva Vučiću da posjeti Zagreb.

Jedna za desnicu, jedna za Ameriku

Svaka izjava za posebnu priliku. Jedna izjava za birače, druga izjava za međunarodnu zajednicu, kao u ovom slučaju Ameriku koja je pozdravila Kolindin poziv.

Sva je sreća da na čelu države više nije Ivo Josipović koji je baš jutros na N1 pohvalio poziv Vučiću, uz opasku kako bi bilo dobro da on ima i simboličku razinu, da se Vučić ispriča zbog svojih huškačkih izjava i zbog pročetničke politike. 

Kolinda svoj poziv nije, barem javno, uvjetovala nikakvim simboličkim gestama. (Što opet ne znači da ih neće biti.)

Premijer Plenković jutros upadljivo nije na sjednici Vlade spomenuo Vučića, ali je zato upozorio da "neće dozvoliti da se današnju Hrvatsku poistovjećuje s NDH". Zato je njegovo Ministarstvo vanjskih poslova u priopćenju sugeriralo kako ovo možda "nije najbolji trenutak" za Vučićev dolazak. 

I tako, dok desnica gromoglasno šuti, Plenkovićeva vlada negoduje.

Premda bi zapravo svako upućen mogao očekivati obrnutu situaciju.

Biram iz izloga broj...

No, Kolinda je sada aktivirala diplomatsku retoriku, nakon što je godinama forsirala onu kampanjsku, populističku, onu koja bi razveselila i udobrovoljila "njezin hrvatski narod".

Predsjednica je odabrala pobjedničku taktiku: nabacuje se svakakvim izjavama i svatko će moći uzeti iz izloga ono što mu najviše paše. 

I onu o prijateljima, i onu o neprijateljima; i onu o braniteljskim žrtvama, i onu o prijateljstvu s Vučićem; i onu u kojoj se buni što Srbija optužuje Hrvatsku za proustaške tendencije; i onu u kojoj provocira Srbiju izjavama o ZDS kao "starom hrvatskom pozdravu".

I nitko neće moći reći da je Kolinda u nečemu pogriješila. Da je nešto izostavila.

Ona je postojano, u orvelovskoj maniri, sposobna plasirati potpuno oprečne poruke i s pravom očekivati da će "njezin hrvatski narod" povjerovati u sve njih istodobno.

Uspjela je u BiH, posjetivši Ahmiće i odbijajući oduzeti odličja osuđenim BiH Hrvatima. Uspjela je u Hrvatskoj, poklonivši se žrtvama u Jasenovcu, ali ne osuditi ustaški režim. A uspjet će i prema Srbiji.

Jer već sutra je novi dan. Koji nosi nešto potpuno drugačije. 

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.