Život s koronom pretvorio se u kaos, stihiju, pa skoro i paniku

Prije tjedan dana ministar obrazovanja Radovan Fuchs imenovao je 23-članu Radnu skupinu koja do 31. kolovoza mora razdraditi i predložiti mjere za početak školske godine. Prije par dana ministar Fuchs je najavio da se za početak škole čekaju preporuke Svjetske zdravstvene organizacije s konferencije zakazane za 31. kolovoza.

Pa je jutros ministar Fuchs uoči sjednice Vlade novinarima na Markovu trgu izjavio: "Vidite i sami što se zbiva s epidemiološkom situacijom. Tko zna, za tri tjedna pitanje je hoćemo li uopće moći početi s nastavom u školama".

Da bi ga na sjednici Vlade premijer Andrej Plenković poklopio zaključkom: "Hvala vam lijepa, ministre, ali najvažnija poruka za djecu i roditelje je da 7. rujna počinje škola".

Tako se poznaju lideri u krizi, zar ne?

Možda ovako, možda onako

Uglavnom, znamo da ništa ne znamo. Škola možda počinje, možda ne počinje. Možda slušamo ministra, možda premijera. Možda je bitno što kaže struka, a možda samo što kaže politika.

A možda su iduća dva tjedna ključna...

Ako se prije šest mjeseci činilo da krizni stožer, epidemiolozi, stručnjaci i vladajuća politika koja se hvalila da upravlja krizom, imaju kontrolu nad ovom pandemijom, sada se to više ne čini.

Sve se raspada, širi se nesigurnost, pa i panika, jača nervoza, šalju se kontradiktorne poruke iz stručnih izvora, ali i iz Vlade koja se - eto - odmorila, opustila, osunčala, podružila s riskantnim osobama i pripremila za burnu jesen.

Komični Capak

Recimo, Krunoslav Capak u nekoliko dana dao je toliko kontradiktornih poruka da su njegovi medijski istupi postali prava atrakcija. Govorio je o "trendu pada", pa drugi dan tvrdio kako su "očekivali veće brojke". Pa kaže da je 90 slučajeva "vrhunac", pa dodaje da se očekuje "veliki rast".

Onda, šalju se upozorenja kako Hrvatskoj nedostaje epidemiologa i liječnika koji provode testiranja, a s druge strane se tvrdi kako "definitivno imamo dovoljno kapaciteta za testiranje".

Tko hoće, neka vjeruje. Kome hoće.

"Ako ovo eskalira do tih razmjera", kaže jutros ministar obrazovanja Fuchs o početku škole, "sigurno ćemo poduzeti neke druge mjere, ali ja se nadam, za sada je sve onako kako smo zamislili".

A tko dozvoljava da situacija eskalira?

Gdje su mjere?

Tko je taj koji bi mogao zaustaviti ili usporiti pandemiju? Tko je taj koji bi pandemiju morao staviti pod kontrolu? Ali to odbija jer se sve - zdravlje, sigurnost, svakodnevni život - položilo na oltar turističke sezone?

Ako je pandemija postala snažnija od ekonomije, odnosno počela je ugrožavati samu ekonomiju (kroz odlazak turista), ali i život za koji se mislilo da je normalan, tada se kreće u mjere zaustavljanja zaraze. A ne da se svi prave kao da je riječ o višoj sili. Ili da je sve prepušteno slučaju.

Odnosno, stihiji.

Slušajući, dakle, poruke politike i stožera, trebamo li biti zabrinuti zbog eksplozije pandemije ili se trebamo samo opustiti?

Kao što se Plenković opuštao u Opatiji, a Vili Beroš u društvu Nine Badrić...

Ples smrti

Je li pandemija nešto sa čime živimo ili nešto što zaustavlja naše živote?

Ili se borba protiv pandemije naprosto svodi na Fuchsovu poruku da je za više razrede predviđeno i rotiranje djece u razredu, "50 posto doma, 50 posto od kuće". To se zove freestyling.

Znamo da ništa ne znamo. 

Znamo samo da je kaos.