Filip Juričić o tati: On je brižan i razumije me bolje od svih...

Očevi koji dobro shvaćaju snove i želje svojih sinova i sinovi koji u njima vide uzor i prijatelja nisu rijetkost. Da je takav odnos itekako moguć, otkrili su nam poznati glumci, glazbenici, liječnici...

Odnos Filipa (32) i Pere (68) Juričića nikad nije bio strogo u okviru odnosa oca i sina. Pero rado govori kako se, dok su Filip i sestra mu Petra bili mali, znao naljutiti, ali djeci je to, priznaje, uglavnom bilo smiješno. Nikad nije bio opasan tata. Kazne koje bi im davao bile su kratke jer se Filip uvijek znao uvući pod kožu. Bio je, govori Pero, drago dijete koje je volio uspavljivati prepričavajući mu filmove. 

- Prilagođavao ih je mojoj dobi i prve slike kultnih filmova pamtim kroz njegove priče. Tek poslije, kad sam narastao, dao mi je da ih gledam - prisjeća se Filip. 

- Jednom sam ga pitao hoće li gledati dramu. Nije htio, pa sam ga podmitio čokoladom. Kad je odgledao rekao je: ‘Nije loše. Imaš još nešto takvo?’ Nakon nekog vremena sam je otišao u videoteku i onakav mali s vrata pitao ‘Imate novu dramu?’. Navukao sam ga već kao klinca na ozbiljnije filmove - dodaje Pero Juričić. 

Od malih nogu do danas u njihovu odnosu nije bilo tabua. Ali Pero je, iskreno će Filip, idealan otac manjoj djeci. Voli se igrati, voditi ih u šetnje, pričati priče. Kad je porastao, roditeljske brige nije bio svjestan. Štoviše, živcirala ga je.

- Kad sam bio u pubertetu, malo smo se pogubili, ali nikad se taj topli odnos nije izgubio. Nije bilo faze u kojoj bismo se osjećali kao dva stranca. Danas u njegovim forama uživaju unuci. Malo je teže trpio neki moj bunt, ali ljutnje nikad nisu dugo trajale. Svađe i nevolje zbog škole bile su kratkotrajne. Ni jedan od nas ne voli se ljutiti, ne razgovarati - govori Filip. 

Iako Pero ni jednom sinu nije rekao “idemo se igrati igrokaza, hajdemo glumiti”, ipak ga je zarazio glumom. Često bi ga, naime, vodio sa sobom na probe, pa je Filip već kao mali zavolio kazalište.

- Hamleta sam gledao barem 50 puta, znao sam cijelu predstavu napamet. Nakon predstave bih se igrao s lutkama, upoznao rekvizitera, živio u kazalištu. A kad si malo dijete, svi ti hoće sve pokazati, pa i odjenuti te u kostim nekog lika. Stvarno sam se još tada zarazio tom atmosferom, predstavama &TD-a, svega čega danas, nažalost, više nema. Moj san iz djetinjstva bio je onaj nekadašnji &TD, garderobe. Toliko sam uživao u izvedbama, da sam i kao klinac vidio razlike između boljih i lošijih izvedbi - govori Filip.

Otac i sin donedavno su i živjeli zajedno. Obojica kažu da nisu pridavali pozornost spremanju. Umjetnici, smatraju, moraju biti malo opušteniji, a Pero Juričić i otkriva kako je kod njih doma izgledala podjela kućanskih poslova:

- Filip bi rekao da treba oprati suđe, a ja bi ga oprao. Pa bi rekao da nam je stan neuredan, ja bi ga pospremio. Tu i tamo imao je izlete u kućanske poslove, volio je kuhati. Kad bismo se dogovarali o ručkovima, uvijek bi rekao: ‘Ja ću!’. Njegova soba uvijek je bila uredna, ali mu sve drugo nije smetalo. Nije mu bilo važno kako izgleda hodnik do njegove sobe. I uvijek bi me kritizirao kako je nešto neuredno - smije se danas Pero. Iako će Filip reći da nije bio fakin, nego da je radio stvari koje tinejdžeri moraju proći, roditelji su se nerijetko hvatali za glavu. Ulazak u stan s razbijenom i krvavom glavom, nije bio jedini šok koji im je priredio. 

- Bio sam nestašan, ali nisam im zadavao tako velike glavobolje. Sve je bilo u granicama. Koliko god je bilo ludih godina i izlazaka, uvijek sam u sebi imao granicu, odgovornost. Nervirala me njegova stalna pažnja ‘pazi ovo, nemoj ono’ - govori Filip kojemu je dugo trebalo da shvati roditeljsku brigu.

Kao i obratno. I Peri je trebalo vremena da ublaži očinska strahovanja. 

- Često sam mu govorio: ‘Vidjet ćeš kad postaneš otac, i ti ćeš biti zabrinut’. Znao sam pretjerati, istina, pa bih kad bi išao na put s nekom predstavom, stalno nazivao i pitao: ‘Gdje ste?’. Filip mi je u jednom trenutku rekao: ‘Daj prestani, već mi se rugaju. Čim zazvoni mobitel, oni kažu zove tata’. Tada sam shvatio da neke stvari moram korigirati. Sretan sam što taj moj odnos prema djeci ipak polako prelazi na njega. Odgovoran je otac, zabrine se čim mu sin dobije temperaturu - otkriva Pero. Odnedavno Filip živi sam, potkraj godine uselio je u svoj stan, no još kaže, ne može reći nedostaje li mu život s ocem.

- Prefriško je, još se privikavam. Imam svoj stan, ali smo opet stalno skupa. I sada snimamo zajedno. Mnogo radim i doma dođem tek prije spavanja. Zapravo još nisam osjetio život samca. I svako malo dogodi se da prespavam kod tate - kaže Filip. Njegova pospremljena soba, krevet s pripremljenom posteljinom, priznaje Pero, uvijek su spremni.  

Dado Topić: Nisam im nametao autoritet, već pružao oslonac

Svoju djecu, Danijela (36) i Reu (17), Dado Topić nikad nije udario niti grubo kaznio. Takva su kažnjavanja, smatra, izraz dekadentnosti, nekulture, neprihvaćanja djeteta kao osobe koja ima pravo pogriješiti. 

- Roditelj koji tako dokazuje snagu uvijek bude gubitnik. Ostane bez povjerenja i ljubavi svog djeteta, a taj jaz se poslije teško popravi - kaže poznati roker.  

S oba svoja sina trudio se imati emotivan i iskren odnos. Sjeća se svojih strahova da otac neće zaraditi dovoljno za život, dana kad je s bratom kao sedmogodišnjak radio kako bi obitelj imala što za jesti. Nikad te strahove nije projecirao na svoje sinove, niti ih sputavao u željama da ostvare snove. 

- Danijelova je odluka bila da krene svojim putem, od malih nogu je pokazivao sklonost manekenstvu. Najjednostavnije bi mi bilo reći ‘ne’. No to je sebičan i krut stav prema mladom čovjeku koji se traži, želi se odvojiti od roditelja, stvoriti nešto sam. Ujedno je to i najtužniji trenutak kada dopustiš da ti sin nije blizu, da ga ne možeš zagrliti, vidjeti svaki dan. To je bolno - kaže. 

Postigao je ono o čemu sanja svaki roditelj; sinovi su vrlo bliski i privrženi obitelji. Obojica su autoritativni tipovi, vole se i mogu izboriti za ono što žele. Znaju da u svakom trenutku u ocu imaju oslonac. A to je, smatra Dado, bit odnosa oca i sina. 

- Što god im se dogodilo, obojica znaju da mogu doći, da imaju i zaštitu i beskompromisan oslonac, pomoć u djelima i riječima, to je najvažnije u životu. Imaju vjeru u sebe, pa i životne stvari znaju rješavati - kaže.

Dinko Tončić: Uz tatu dobrog mentora posao je uvijek  užitak, a ne napor

Otac mi je uzor u mnogim stvarima, skijanju, tenisu, jedrenju. Bio je vrhunski sportaš, a nije samo vrhunski kirurg, govori zagrebački estetski kirurg Dinko (40), koji već trinaest godina uspješno surađuje s ocem. Rajko (64), koji je otvorio privatnu polikliniku u kojoj rade 26 godina, kaže da su s godinama postali pravi prijatelji i izgradili odnos pun povjerenja.

- Sa sinom je drukčije raditi nego s partnerom. Ne vuče svatko na svoju stranu - objašnjava Rajko.

Iako Dinko ima vlastitu obitelj, dva puta na tjedan zajedno ručaju u obiteljskom domu, za što je zaslužna supruga Sanja. 

- O poslu govorimo i za stolom. Privatni biznis danas vas prisiljava da cijelo vrijeme mislite o njemu. Razmjena informacija je mnogo jednostavnija kad ste zajedno i na privatnim druženjima - govori Rajko. Kad je doznao da će sin krenuti njegovim stopama, bilo mu je izrazito drago...

- Nije bilo pritiska da upišem medicinu. Estetska mi se kirurgija odmah svidjela jer je riječ o ozbiljnoj profesiji koja pomaže ljudima. Posao je dinamičan i kreativan, a rezultati su odmah vidljivi - govori Dinko, te nastavlja:

- Od oca sam dobio 90 posto svog znanja. On je moj mentor. Uveo me u posao i naučio mnogočemu jer jedino roditelj može nesebično pokazati i otkriti sve tajne zanata. Zna li čovjek tu prednost iskoristiti, može brzo napredovati - smatra Dinko. Odluke donose zajednički jer kažu da dvije glave znaju više. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!