Otok Južna Georgija nema ljudi, nije povezan sa kopnom i ljeti tu dolaze samo rijetki turisti, što je pomoglo da se povrati prekrasna priroda i obnove zajednice kutova u tuljana
JEDINSTVENA OAZA
Jeidinstvena prirodna oaza
Udaljeni otok u Južnom Atlantskom oceanu, između Argentine i Antarktika, koji spada u britanski teritorij toliko je udaljen od matične zemlje i zanemaren da mnogi Britanci nisu ni čuli za njega. Nema zračnu luku, nije naseljen, pa je jedini pristup do njega putovanje brodom s Tierra del Fuego, ili Falklandskih otoka. Putovanje traje dva dana i noći, često preko vrlo nemirnog mora.
POGLEDAJTE VIDEO: Iz Engleske preselila na Brač i uživa u seoskom životu
Pokretanje videa...
01:37
No, ta je udaljenost, zapravo, pravi blagoslov za otok, jer je to što je toliko daleko od ljudi omogućilo je da priroda procvjeta u punom sjaju. Tu se, zapravo, može naći iznenađujuća bioraznolikost.
Led i pingvini
Smješten oko 1000 kilometara istočno od Falklandskih otoka, Južna Georgija je najveća točka u slikovitom i nepristupačnom arhipelagu Južna Georgija i Južni Sendvič. Ima oko 160 kilometara od vrha do dna, te površinu od oko 3527 četvornih kilometara, što je otprilike ista veličine kao i otočje Cornwall.
Otok su prvi put primijetili mornari u 17. stoljeću, ali tek je 1775. kapetan James Cook prvi puta sletio na njegov teritorij. Zatražio je da pripadne Velikoj Britaniji, predloživši ime u čast kralja Georgea III. Godine 1916., britanski istraživač Sir Ernest Shackleton prešao je Južnu Georgiju dok je tražio pomoć tijekom nesreće koju je doživio tijekom trans-antarktičke ekspedicije, no na kraju je umro na otoku.
Riječ je o surovom, ali veličanstvenom okruženju u kojem snježne planine, visoke više od 2000 metara, uranjaju u duboke fjordove, a valovi gromoglasno udaraju o kristalno plave ledenjake. Tri četvrtine otoka prekriveno je trajnim ledom i snijegom, a često je pod utjecajem snažnih južnoatlantskih vjetrova.
Destinacija za 'jednom u životu'
Otok nema stalnih stanovnika, a povremeno na njemu živi oko 30 ljudi. To su uglavnom znanstvenici iz istraživačke baze King Edward Point i osoblje koje ljeti upravlja posjetiteljskim centrom i muzejem za nekolicinu turista koji su voljni izdržati tako dugo putovanje. Dolaze na malim krstarećim brodovima ili jahtama, prelazeći iz Ushuaia u Argentini, preko Falklandskih otoka i potom na Antarktiku. No, na otoku nema smještaja za posjetitelje, a pristup je ograničen na samo 100 ljudi koji smiju biti na obali ne više od nekoliko sati.
Sve to Južnu Georgiju čini jednim od najzanimljivijih turističkih odredišta na svijetu, no do nje se odvaže samo rijetki. Tako je lani otok posjetilo svega 10.000 ljudi.
Obilje divljih životinja
Iznenađujuće je da je ta nepristupačna i smrznuta stijena zapravo jedno od mjesta s najraznorodnijim biljnim i životinjskim vrstama na planeti. Tako su istraživači britanskog antarktičkog prostora 2011. godine identificirali gotovo 1500 različitih životinjskih vrsta na otoku i oko njega, od sitnih crva do plavih kitova mamuta. Vodeći znanstvenici kažu da se otok može pohvaliti s većom biološkom raznolikošću čak i od otočja Galapagos.
To vjerojatno treba pripisati blizini Antarktičke konvergencije, prirodne granice gdje se toplije vode Atlantskog oceana susreću sa hladnijim vodama Južnog oceana. Nastale struje bogate su hranjivim tvarima i stvaraju savršene uvjete na tom prostoru, koji privlači grabežljivce poput riba, kitova, tuljana i pingvina.
Industrija kitolova
Otok nije oduvijek bio oaza divljih životinja. U 19. i 20. stoljeću, u Južnoj Georgiji bilo je središte industrije kitova i lova na tuljane Južnog oceana, a naselje Grytviken najveće je od sedam kitolovnih postaja uspostavljenih na otoku. Od 1904. godine, više od 60 godina, stotine tisuća pingvina i tuljana zaklano je zbog njihovog ulja, krzna i mesa i na kopno su izvučene desetine tisuća kitova.
I danas postoje tragovi visokih cilindričnih plamenika gdje se zagrijavalo dijelove kitova da bi se dobilo ulje za sapun, slaninu i margarin, a ono niže kvalitete za gorivo i izradu glicerina za eksploziv. Jedan kit mogao je donijeti zaradu u vrijednosti oko 300.000 današnjih funti, odnosno oko - 2,4 milijuna kuna.
Industrija ubijanja
Parni brodovi krenuli bi u vode oko otoka u lovu na kitove. Kad bi ga netko opazio, pucalo se puškomitraljezom postavljenim na osovinu, pa izvlačilo životinju na Grytviken, radi obrade. Tamo bi kita privezali na veliku platformu nazvanu Flensing, gdje bi radnici koristili noževe s dugim ručkama kako bi skidali meso i izvukli krv. Radeći maksimalnom brzinom, muškarci su mogli rasjeći 30 kitovih peraja dugih 18 do 20 metara te preraditi 200 tona ulja u jednom danu.
Priroda se ipak povratila
Između 1904. i 1966. u vodama oko otoka ubijeno je oko 175.000 kitova, što ih je gotovo dovelo do izumiranja. Kako je bilo sve manje kitova, tuljana i pingvina za ubijanje, industrija se morala ugasiti i tijekom posljednjih 50 godina životinje su doživjele nevjerojatan oporavak.
Tijekom sezone uzgoja, od listopada do prosinca, plaže su toliko napunjene divljim životinjama, da se čini da prekrivaju pijesak. Vjeruje se da je Južna Georgija postao otok s najvećom naseljenošću divljih životinja po četvornom metru na svijetu. Sada ima toliko životinja da i posjetitelje upozoravaju da budu oprezni, jer odrasli tuljani mogu biti agresivni i znaju ugristi.
Vraćaju se i kitovi
Kitovi se također vraćaju.
- Procjenjujemo da je u cijelom jugozapadnom Atlantiku bilo samo 500 grbavih kitova uslijed groznog istrebljenja - kaže dr. Jen Jackson iz britanskog Antarktičkog istraživanja. Najnovije procjene govore da na jugozapadnom Atlantiku sada postoji 25.000 grbavih kitova, što je preko 90 posto rasta populacije.
Tijekom istraživanja u veljači 2020. godine, istraživači su uočili i zadivljujućih 55 ugroženih plavih kitova oko otoka, dok su 2018. godine uspjeli vidjeti samo jednog.
'Tepih' od pingvina
Na otoku se nalazi i jedna od najvećih svjetskih kolonija pingvina, s oko 500.000 ptica. Na najvećem nalazištu u zaljevu St. Andrew's ima oko 150.000 rasplodnih parova, koji se svake godine vraćaju da bi tu odgajali mladunce.
Pingvini ne grade gnijezda; umjesto toga polažu jedno jaje i inkubiraju ga nogama, držeći ga toplim pod kožom, pa u vrijeme gniježđenja područje izgleda kao da je prekriveno tepihom od pingvina. Roditelji se izmjenjuju pazeći na jaje i u potrazi za hranom.
Ponosni roditelji
Jednom kad mali pingvin navrši oko mjesec dana, ostat će u jatu koje nadgleda samo nekolicina odraslih. Oba roditelja odlaze na more u lov, vraćajući se kako bi nahranili mlade ribom. No, mladunčad je znatiželjna, često krene u istraživanje po otoku, pa ih roditelji po povratku traže prateći njihov zvižduk. Čak i pored toliko mnogo drugih mladunaca, obitelji se ipak uspijevaju spojiti.
Potrebno je otprilike 14 mjeseci da mladunac izraste i dobije perje odraslog pingvina.
Ekstremna socijalna distanca
Danas na otoku gotovo da i nije ostalo ljudi. Pandemija korona virusa javila se na kraju ljetne sezone, kad su turistički posjeti prestali. Većina ljetnog osoblja otišla je kući, a samo je šačica istraživača ostala izolirana od ostatka svijeta.
- Teško je znati koliki će utjecaj pandemija imati na divlje životinje - kaže dr. Catherine Foley koja radi na projektu Penguin Watch, a dolazi sa sveučilišta Oxford, piše BBC Travel.
- Vjerojatno ćemo vidjeti pad turizma, kao što smo vidjeli i nakon recesije 2008. godine - kaže. No, dodaje kako se, paralelno s velikim oporavkom zajednica životinja, na otoku primjećuju i ogromne promjene u ekosustavima. Oceanske vode se zagrijavaju, ledenjaci se povlače i sve to može imati dramatičan učinak na divljinu, tako da se ovo mjesto suočava s novim izazovima.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
