Iako ste siti, ne možete odvojiti pogled. Sat vremena kasnije, shvaćate da ste proveli večer gledajući druge kako jedu upravo ono što ste si zabranili. Ovaj moderni fenomen, u kojem nas tijekom razdoblja prehrambene restrikcije neodoljivo privlači digitalni "food porn", nije znak slabosti, već složena interakcija biologije, psihologije i tehnologije.
POGLEDAJ VIDEO:
01:02
Nikad na dijeti: Melania Trump je fit zbog špinata i pilatesa
|
Video: 24sata Video
Naša impresioniranost visokokaloričnom hranom duboko je ukorijenjena u evolucijskoj prošlosti. Naši preci živjeli su u okruženju gdje je hrana bila rijetka, a energetski bogati obroci ključni za preživljavanje. Zbog toga je naš mozak programiran da traži i nagrađuje unos šećera i masti. Kako objašnjava dr. Uma Naidoo s Medicinskog fakulteta na Harvardu, ultraprerađena hrana aktivira centre za zadovoljstvo u mozgu, takozvani dopaminski put nagrađivanja, isti onaj koji stimuliraju i neke droge.
Kada smo na dijeti, tijelo ulazi u stanje deprivacije. Pokušaj svjesnog potiskivanja misli o "zabranjenoj" hrani često dovodi do paradoksalnog efekta. Psiholozi to nazivaju "teorijom ironičnih procesa": što se više trudite ne misliti na nešto, to vam se ta misao češće vraća. Mozak, pod kognitivnim opterećenjem dijete, postaje još osjetljiviji na sve podsjetnike na hranu koju si uskraćujemo, čineći je mentalno istaknutijom i poželjnijom.
Psihološka zamka "zabranjenog voća"
Istraživanja potvrđuju da dijete same po sebi pojačavaju žudnju. Jedna studija objavljena u časopisu 'Appetite' pokazala je da žene koje su na dijeti radi gubitka kilograma doživljavaju značajno više epizoda žudnje za hranom, i to intenzivnijih, od žena koje nisu na dijeti. Te su žudnje najčešće bile usmjerene upravo na namirnice koje su pokušavale izbjegavati. Restrikcija ne smanjuje želju, već je, čini se, hrani.
Neprestano unutarnje razmišljanje o hrani: što jesti, kada jesti, osjećaj krivnje zbog pojedenog i opsesivno planiranje sljedećeg obroka. Kod osoba na dijeti, ta buka postaje zaglušujuća. Okidači mogu biti emocionalni, poput stresa i dosade, ali i vanjski, kao što je miris hrane ili, u digitalnom dobu, gledanje videa o hrani. Ta mentalna preokupacija nadjačava stvarne signale gladi i sitosti koje tijelo šalje.
Digitalna gozba koja hrani gladne oči
Gledanje videa hrane, poput globalno popularnog 'mukbanga' (trend jedenja velike količina hrane pred kamerom), nudi prividno rješenje za ovu unutarnju borbu. Fenomen se može objasniti kroz nekoliko mehanizama. Jedan od ključnih je zadovoljstva dok gledamo kako drugi uživaju u hrani. Gledajući drugu osobu kako uživa u obroku, naš mozak može dobiti dio zadovoljstva kao da i sami jedemo. Za neke, to može privremeno smanjiti stvarnu želju za hranom.
Osim toga, jedenje je duboko društveni čin. U mnogim kulturama zajednički obroci temelj su povezivanja. Dijeta često podrazumijeva izolaciju – jedete drugačije od obitelji i prijatelja, izbjegavate restorane i druženja. Mukbang i slični sadržaji nude osjećaj da dijelite obrok s nekim, čak i ako je ta osoba s druge strane ekrana.
Domaćini tih videa često razgovaraju s publikom, dijele osobne priče i stvaraju parasocijalni odnos koji gledateljima pruža osjećaj zajedništva i smanjuje usamljenost. Zvukovi hrskanja i žvakanja, poznati kao ASMR (autonomni senzorni meridijanski odgovor), kod dijela publike izazivaju osjećaj opuštanja i ugode.
Algoritam koji zna da ste gladni
U cijelu priču upleću se i algoritmi društvenih mreža. Platforme poput TikToka, Instagrama i YouTubea dizajnirane su da nas zadrže što dulje. Prate svaku našu interakciju. Dovoljno je da se samo nekoliko sekundi dulje zadržite na videu pripreme lazanja i algoritam to registrira kao signal. Ubrzo, vaš feed postaje beskrajna pokretna traka "food porna". Ulazite u petlju povratnih informacija iz koje je teško izaći: što ste više na dijeti, to vas više privlači zabranjeni sadržaj, a što ga više gledate, algoritam vam ga više servira, pojačavajući mentalnu buku i žudnju.
*uz korištenje AI-ja