Psihijatar Saša Jevtović: 'Odrasli se srame simptoma ADHD-a i zato ne idu liječniku'

Učestalost ili prevalencija poremećaja s deficitom pažnje i hiperaktivnošću (eng. ADHD – Attention deficit hyperactivity disorder) nije se značajno mijenjala s godinama, a ni ne postoje razlike između pojedinih dijelova svijeta kad se primijene isti dijagnostički kriteriji. Ono što se mijenjalo u posljednjih 40-ak godina su dijagnostički kriteriji, te su oni u ovom trenutku širi nego što je to bilo prije, što je uobičajeno s razvojem medicine, posebno psihijatrije, i povećanjem ukupnog znanja o poremećajima. Primjer toga je i što se tek od DSM IV (eng. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders), koji je objavljen 1994. godine, uopće može postaviti dijagnoza ADHD-a u odraslih.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:10

učiteljice s adhd-om | Video: 24sata/pixsell

- Kad tome pridružimo češće prepoznavanje te dijagnosticiranje nego prije, i kod djece i kod odraslih, zbog boljeg prepoznavanja simptoma, jasnijih dijagnostičkih kriterija, sofisticiranijih alata u dijagnostici i veće informiranosti liječnika i javnosti općenito, danas definitivno više ljudi ima dijagnosticiran ADHD nego prije - odgovara izv. prof. dr. sc. Saša Jevtović, psihijatar, voditelj Odjela za psihosomatiku i psihoterapiju Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, na pretpostavku da taj udio raste.

Foto: PRIVATNA ARHIVA

U zadnje vrijeme čini se posebno među odraslima, iako je stigma povezana s ADHD-om još tolika da i djeca i odrasli nerado traže pomoć.

- Smatra se da prevalencija poremećaja u dječjoj i adolescentnoj dobi iznosi oko 8 posto, ili 2 učenika po razredu od ukupno 25, a možemo se složiti s tim da je stopa dijagnosticiranja mnogo manja, što znači da velik dio ostaje neprepoznat. U odrasloj dobi oko 3 posto osoba ima ADHD poremećaj, koji najčešće u toj dobi nije više i jedini poremećaj. Razlika se može primijetiti u tradicionalnijim zemljama poput Hrvatske, u kojima je stigma nad psihijatrijskim poremećajima još velika te zbog toga mnogi ljudi ili ne žele otići na procjenu i liječenje ili odgađaju taj odlazak dok "voda ne dođe do grla". Zato je kod nas poddijagnosticiranost još i veća, osobito u odrasloj dobi - pojašnjava sugovornik.

A nedijagnosticirani ADHD, dodaje, može godinama stvarati dojam da je osoba neorganizirana, neodgovorna ili nezainteresirana, iako je zapravo riječ o poremećaju koji otežava planiranje, pokretanje zadataka, održavanje fokusa i samoregulaciju. U obrazovanju i poslu posljedice mogu uključivati teškoće završavanja škole ili studija, promjene poslova, probleme s organizacijom učenja, nestabilan radni učinak i češće konflikte s autoritetima ili kolegama. U bliskim odnosima mogu se pojaviti svađe, osjećaj nepouzdanosti, emocionalne burne reakcije i dojam da osoba stalno želi bolje funkcionirati, ali ne uspijeva održati promjene.

OBRATITE POZORNOST Najčešći simptomi raka dojke koje ne smijete ignorirati

- Zato je ključno na vrijeme posumnjati na ADHD, jer ranije prepoznavanje i liječenje poremećaja ne samo da može smanjiti godine frustracije, neuspjeha, samookrivljavanja i razvoja dodatnih psihičkih teškoća, nego će jednostavno znatno poboljšati svakodnevno funkcioniranje osoba te im olakšati tegobe koje osjećaju. Mnogim odraslim osobama dijagnoza donosi veliko olakšanje jer napokon dobivaju objašnjenje za obrasce koji su ih godinama mučili. To ne briše ranija loša iskustva, ali često smanjuje osjećaj da je riječ o osobnom neuspjehu ili karakternoj mani - ističe dr. sc. Jevtović.

Dodaje kako dijagnoza može biti početak realnijeg i učinkovitijeg rada na sebi. Jer kad osoba razumije zašto joj je teško organizirati se, održati pažnju ili regulirati emocije, lakše je uvesti konkretne strategije i pratiti što joj stvarno pomaže.

Jednako tako, okolina vrlo često pokazuje veće razumijevanje prema osobama s poremećajem koje rade na sebi, nego ako obrasci ponašanja postoje, a ne poduzima se ništa.

Inače, ADHD je neurorazvojni poremećaj, što znači da je povezan s načinom razvoja i rada mozga. Riječ je o poremećaju koji je u velikoj mjeri uvjetovan genetski, odnosno smatra se da genetska osnova pridonosi i do 80 posto razvoju poremećaja. Simptomi počinju u djetinjstvu, iako ponekad postanu ozbiljan problem tek poslije ili tek u odrasloj dobi, kad se zahtjevi svakodnevice povećaju, postanu nepremostivi za osobu, pojašnjava psihijatar i dodaje da se najčešće govori o tri skupine simptoma: nedostatku pažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti.

Foto: PROFIMEDIA

- U dječjoj dobi to može predstavljati nemogućnost boravka na jednome mjestu, vrpoljenje, kontinuiranu potrebu za pokretom, upadanje u riječ, prekidanje drugih, izrazito lako odvlačenje pažnje, teškoće dovršavanja zadataka, zaboravljivost, impulzivnost. U starijoj adolescentnoj, odnosno odrasloj dobi, simptomi se mijenjaju, tako da ćete teško vidjeti odrasloga koji juriša okolo po prostoru. Ali hiperaktivnost se vrlo često manifestira kao osjećaj unutarnjeg nemira, prekidanje drugih, teškoće u organizaciji, a vrlo često dominiraju simptomi nedostatka pažnje. Tako te osobe vrlo često imaju problem s učenjem ili kontinuiranim praćenjem sadržaja i izvršavanjem zadataka, odnosno moraju ulagati neusporedivo više energije za svakodnevne obveze od drugih. Jednako tako, skloniji su impulzivnim, nepromišljenim odlukama, a sve veći problem postaju i teškoće s regulacijom emocija - opisuje dr. sc. Jevtović.

ADHD je često lakše prepoznati kod djece, no ima i djece koja prolaze ispod radara, kaže on.

- S obzirom na to da škola predstavlja izrazito strukturiranu sredinu koja u razredu od 20 do 30 učenika ne može tolerirati ometajuću djecu, elementi hiperaktivnog ponašanja lako se prepoznaju. No djeca s dominantnim nedostatkom pažnje, koja su mirna te 'samo' ne mogu pratiti sadržaj, što je često slučaj kod djevojčica, prolaze ispod radara. Takva djeca mogu biti i iznadprosječnih kapaciteta, ali im u školi nekako ne ide te ne mogu ostvariti puni akademski potencijal ako im se ne pruži pomoć - navodi dr. sc. Jevtović.

Slično je i kod odraslih s ADHD-om, dodaje. Simptomi često izgledaju manje upadljivo, ali mogu biti jednako ometajući.

Foto: 123RF

- Umjesto izražene vanjske hiperaktivnosti, odrasla osoba može osjećati unutarnji nemir, stalnu mentalnu gužvu, preopterećenost mislima, kašnjenje, zaboravljanje rokova, teškoće s prioritizacijom, kronično odgađanje i osjećaj da ulaže golem napor u ono što drugima djeluje rutinski.​ Vrlo često odrasli, ako prethodno nisu bili liječeni, razvijaju dodatne komorbidne poremećaje, poput anksiozno-depresivnih poremećaja, skloniji su zlouporabi psihoaktivnih tvari u potrazi za samoliječenjem, kao i drugim ovisnostima, poremećajima ličnosti i drugima. Vrlo često se već psihijatrijski liječe, ali pod drugim dijagnozama te primarni poremećaj ostaje neprepoznat - opisuje sugovornik.

Dijagnoza ADHD-a kod odraslih ne postavlja se jednim testom nego sveobuhvatnom procjenom. To obično uključuje razgovor sa psihijatrom, pregled sadašnjih simptoma, podatke o tome jesu li teškoće postojale još u djetinjstvu (prije 12. godine), procjenu koliko simptomi ometaju život i ometaju li ga u barem dva područja (primjerice na poslu i kod kuće) te po mogućnosti i podatke partnera ili člana uže obitelji koji imaju uvid u funkcioniranje osobe u svakodnevici.

primijetite ih na vrijeme Evo kako dolazi do izgaranja na poslu i koji su glavni simptomi

U praksi se često koriste upitnici i strukturirani intervjui, poput ASRS-a (eng. Adult ADHD Self-Report Scale), DIVA-e (eng. Diagnostic Interview for ADHD in adults) i WURS-a (eng. Wender Utah Rating Scale), koji se temelje na DSM-u (eng. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders), što je klasifikacija američke psihijatrijske udruge, koju su smatrali najsveobuhvatnijom klasifikacijom mentalnih poremećaja. Upitnici služe kao pomoć u procjeni, a ne kao glavni temelj za dijagnozu, koja se temelji na procjeni kliničara s iskustvom. Također je važno isključiti druga psihijatrijska ili tjelesna stanja koja mogu oponašati ADHD ili postojati s njim, primjerice depresiju, anksioznost, poremećaje spavanja, bolesti štitnjače, posljedice ozljeda glave ili neke neurološke i druge somatske bolesti.

Postupak nakon dijagnoze ovisi o težini simptoma, prisutnosti drugih poremećaja i osobnim potrebama osobe. A u odraslih najčešće uključuju psihoedukaciju i farmakoterapiju te ponekad i druge bihevioralne, odnosno psihoterapijske tehnike.

- Postoje dvije glavne skupine lijekova koji se koriste specifično za liječenje ADHD-a: jedni su stimulansi, a drugi nestimulansi te su, nasreću, u Hrvatskoj dostupni i koriste se lijekovi iz obje skupine. Odabir terapije je individualan te ovisi i o mnogobrojnim pratećim stanjima osoba s ADHD-om, ali u velikom broju slučajeva ispravnim odabirom može se znatno pomoći. Redovite kontrole, koje obuhvaćaju i psihijatrijsko praćenje, potrebne su, u početku liječenja su češće, a poslije, kad je stanje stabilno i u oporavku, potrebe su ipak manje, pa su posjeti psihijatru znatno rjeđi - ističe sugovornik.

Foto: Profimedia

Važno je, dodaje, shvatiti da se ADHD ne može izliječiti, u smislu da nestane preko noći, ali se simptomi kod mnogih ljudi mogu vrlo dobro staviti pod kontrolu uz kombinaciju liječenja, edukacije i praktičnih alata.

- Osim toga, za osobu s ADHD-om vrlo je važno i da je okolina ne svodi na etikete poput 'lijena', 'neodgovorna' ili 'bezobrazna', jer takav pristup pojačava sram i otežava traženje pomoći. Zato je važna destigmatizacija, kako bi im se pružilo razumijevanje okoline, bilo da je riječ o obitelji, školi, poslovnom okruženju, ali i u zdravstvenom sustavu. No ono što može najviše pomoći osobama s ADHD-om je pravodobno prepoznavanje i ispravno sveobuhvatno liječenje.

Alati kojima odrasla osoba s ADHD-om može sama sebi pomoći su:

- Razbijanje velikih zadataka na male korake s vrlo jasnim početkom;

- Korištenje podsjetnika, kalendara, alarma i pisanih popisa, umjesto oslanjanja na pamćenje;

- Uvođenje stalnih rutina za iste svakodnevne radnje, primjerice ključevi uvijek na istome mjestu ili kućanski poslovi po kratkim blokovima vremena;

SUPTILNI SIMPTOMI Neočekivani znakovi koji mogu ukazivati da patite od depresije

- Rad u kraćim intervalima s pauzama, jer je mnogima lakše održati fokus od 10 do 25 minuta nego satima na silu;

- Psihoterapijski rad, osobito kognitivno-bihevioralna terapija, koja pomaže u mijenjanju obrazaca odgađanja, samokritike i loše organizacije.

Kako osobi s ADHD-om može pomoći okolina?

- Davati kratke, jasne i konkretne dogovore, umjesto općenitih poruka;

- Pomoći u strukturiranju zadataka, rokova i prioriteta, bez posramljivanja;

- Prepoznati trud, a ne samo rezultat, jer osobe s ADHD-om često ulažu mnogo više energije nego što se izvana vidi;

- Poticati osobu da potraži stručnu pomoć i ostane u liječenju kad je to potrebno;

- U partnerskom i obiteljskom životu razgovarati o praktičnim prilagodbama, primjerice zajedničkom kalendaru, raspodjeli obaveza i pisanom planu tjedna.

Smrtonosan virus Opasna bolest na kruzeru: Evo što trebate znati o hantavirusu

Ide li ADHD uvijek 'ruku pod ruku' s autizmom?

- ADHD nije poremećaj iz spektra autizma, ali ta dva stanja mogu postojati zajedno (u praksi je to između 20 i 50 posto slučajeva). Današnje smjernice jasno navode da je komorbidna (istodobna) dijagnoza ADHD-a i poremećaja iz spektra autizma dopuštena, što prije nije uvijek bio slučaj, te se smatralo da osoba ima ili ADHD ili poremećaj iz spektra autizma. To znači da autizam ne isključuje ADHD, niti obrnuto. Kad su prisutna oba stanja, dijagnostika može biti zahtjevnija jer se neki simptomi preklapaju, a neki skrivaju jedni druge, pa je posebno važna detaljna razvojna anamneza i procjena funkcioniranja - upozorava izv. prof. dr. sc. Jevtović.

Liječenje tad može biti složenije jer treba uzeti u obzir širu sliku potreba osobe, ali to ne znači da pomoć nije moguća. I kod takvih osoba mogu se postići važna poboljšanja kroz prilagođenu kombinaciju terapije, edukacije, podrške i praktičnih strategija. ADHD je ipak znatno lakše liječiti i terapijske mogućnosti su mnogo šire s mogućim značajnijim poboljšanjem kliničkih ishoda, što samo govori kako ga je uvijek potrebno liječiti, bilo kao jedini i zasebni poremećaj bilo kao jedan od poremećaja kod osoba s drugim poremećajem, kao što je to slučaj i kod spektra autizma, ali i mnogih drugih. Nikad se ne treba zadovoljiti djelomičnim poboljšanjem simptoma nego treba nastojati pružiti osobama što sveobuhvatniju pomoć te omogućiti najbolje moguće funkcioniranje - zaključuje sugovornik.