Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
50 komentara

Ribafish: Dao bih milijun otoka za jednu minutu s Rokom...

Tri tjedna je Ribafish plivao te spajao otoke i ljude. Posljednju zastavicu stavio je na 17. otok do kojeg je doplivao - Čiovo.Donosimo njegov dnevnik svakog dana avanture

Foto: Facebook
50 komentara

Domagoj Jakopović Ribafish u utorak je završio prvu etapu projekta RokOtok koji je posvetio preminulom sinu Roku, a kojim plivajući spaja otoke i ljude.

POGLEDAJTE VIDEO:

Posljednju zastavicu stavio je na 17. otok do kojeg je doplivao - Čiovo. Dionica Drvenik Veli - Čiovo duga je pet kilometara, a posljednja je u prvoj etapi. Ribin cilj je plivanjem povezati svih 50 naseljenih hrvatskih otoka.

- Prestani mi pričati bajke prije spavanja, želim čuti o najljepšim plažama - govorio mu je sin Rok. Planirali su zajedno obići sve hrvatske otoke, ali je avantura naglo prekinuta u njegovoj 12. godini. Projekt RokOtok pokrenuo je zbog Roka kojim je želio osvojiti sve otoke. Budući da se to nije ostvarilo tijekom sinova života, poznati novinar je to odlučio napraviti ovoga ljeta, kao uspomenu na svoje dijete. Ovo ljeto započeo je prvu etapu, a s drugom kreće već iduće godine.

PREPLIVAO PREKO 100 KM Ribafish je najljepša priča ljeta! Učio djecu kako se voli priroda

- Nakon tog tragičnog događaja sve se srušilo i ništa nije imalo smisla. Liječnici su mi govorili da je sve što pokušam stvoriti besmisleno jer sam navođen krivim emocijama. No nakon godinu dana u snu sam zamislio da plivam s Rokom, da dolazimo na neki otok gdje su svi sretni i veseli - priča nam Riba. Svi avanturisti koji su krenuli u takve pothvate imali su velike pripreme. On nije jer je u tri mjeseca, uz pomoć prijatelja i poznanika, morao organizirati cijeli projekt, sakupiti pomoć i prije posla raditi na kondiciji.

- Plivao sam dva-tri puta tjedno prije posla po sat vremena i išao u teretanu dvaput tjedno - otkrio je Riba, koji je bio veteranski prvak države u daljinskom plivanju 2001. i 2002. godine. Uz njega je išao brod, koji nije bio udaljen više od tri metra. Na njemu su, osim skipera, bili liječnica, spasilac i snimatelj.

Ribafish započeo projekt RokOtok plivanjem od Dubrovnika do Čiova | Autor: Grgo Jelavic/PIXSELL Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

1. TJEDAN

Tog trena kad smo stajali pred deset kamera, trideset novinara i općenito sto ljudi tamo, kroz glavu mi je prvo prolazilo: “Jesam li obukao kupaće? Jesam li se izdepilirao? Jesam li se namazao vazelinom? Jesam li uzeo naočale? Cijeli ovaj put je kaos”... To je sto misli i sto stvari koje se motaju po glavi. Posudili su mi sportski sat. Super je, on mjeri koliko spavaš, koliko se gibaš, otkucaje srca i svašta nešto. Znam da sam ga stavio na ruku i da sam se divio. To je bilo kao da sam više od dvije prosječne hrvatske plaće stavio na ruku.

Počeo sam plivati od Dubrovnika prema Koločepu. Tu oko mene su bili neki klinci i ljudi koji se nisu prijavili. Pa sam ja morao brojiti te ljude. Onda su oni htjeli krenuti. Bilo je 8.50, a kapetanija je rekla tek u 9 sati. Onda više nisam mogao te sam skočio i počeo plivati. Uopće sam zaboravio stisnuti štopericu na tom satu tako da nemam kompletno snimljeno koliko smo plivali. Nagutao sam se mora kad je netko ispustio u vodu nekakve mjehure. Onda sam morao paziti na ljude koji su bili oko mene. Nije bilo važno vremenski za koliko ćemo isplivati, nego da nas, ako nas je krenulo 15, onda toliko i dođe do Koločepa. Kao neka maca koja se upravo omacila pazio sam na tih 15 ljudi. Znate ono, jedan se penje po verandi, drugi je na bršljanu, treći skače... Onda sam krenuo plivati i došlo je “crno more” ispod nas. Onda sam ja bio car, a ovih desetak se smirilo oko mene i reklo: “Okej, ajde ti Riba odi naprijed i budi predvodnik”. Tu sam se počeo malo opuštati, ali me brinulo tko će nas dočekati tamo: “Jesmo li se dobro čuli s njima? Čekaju li nas? Imamo li gdje spavati i jesti?”. Stalo je u meni bio taj mešung misli i centrifuga u glavi. Nije bilo vremena za opuštanje. Ljudi misle da se ja ovdje kupam i sunčam. Da uživam na godišnjem.

Èiovo: Ribafish doÅ¡ao do samog kraja svoje plivaèke avanture za ovo ljeto DOŠAO DO CILJA Stigao je na Čiovo: Ribafish doplivao do posljednjeg otoka

Prvu zastavu sam zapiknuo kad sam stigao na Koločep. Izašao sam i izranjavao se po nogama. Zapiknuo sam zastavicu, pogledao u nebo i rasplakao se ko krava. Baš sam bio jadan, tužan i sretan. To nikad ne bih napravio da je Rok tu s nama. Druge stvari bi mi bile na pameti - da učim s njim, da pišemo zadaće, da idemo šetati okolo, da radimo neke apsolutno drugačije stvari. Kad si sretan, ne uspiješ se baviti nekim drugim svijetom. Tebi je dijete sav tvoj svijet. Emocije neke su me preplavile. Ja bih milijardu otoka dao samo da budem jednu minutu s njim. Ali život je takav. Nije bila toliko bitna zastavica, nego emocije. Kad sam izašao iz vode, dočekala su me djeca. Pitali su me: “Jesi li ti Ribafish”, a ja sam im odgovorio: “Ma ne, ja sam mu brat, ha, ha”. Onda smo pričali i pričali... To je najbolji dio. Onda su tražili svjetionik, pa smo se izgrlili i izljubili. To je divna i prekrasna stvar. Sutradan sam plivao dionicu Koločep - Lopud, koja je iznosila 2,4 km, dan nakon toga Lopud - Šipan 2,8 km, pa Šipan - Mljet 8,5 km.

Foto: Privatni album

U srijedu sam odmarao pa me nakon toga čekala naporna dionica Mljet - Korčula od 17 kilometara. More je bilo više od tri metra. Baš je bila borba, pravi fajt. Plivali smo više od pet i pol sati. Sa mnom je išao vaterpolist Ivan Jurić, i to je bilo fenomenalno jer smo jedan drugog ohrabrivali, dizali i nismo si dali da odustanemo. Bilo je apsolutno prekrasno i fenomenalno. Kad sam se popeo na obalu, na Korčuli sam se srušio.

2. TJEDAN

Drugi put od Hvara do Visa je isto bilo 17 km, ali je bilo totalno ravno more. To sam plivao sam. Uzdrmale su me emocije, a glava je govorila: “Što ti je ovo trebalo? Rok nije tu. Odustani”. Pa se onda javlja druga strana: “Kako nije tu. On je uvijek tu s tobom i pored tebe. Potrudi se. Obećao si mu da ćeš to napraviti. Obećao si mu”. Tako sam mic po mic prešao i tih 17 kilometara. Jako čudna stvar se dogodila taj drugi tjedan. Došao sam u grad Vis i prvo nije bilo nikoga da nas dočeka. Bili smo sami na toj plaži. Došao sam izmoren, ali kad su došli klinci, počeo sam pričati s njima pa sam se osjećao bolje. No kasnije su mi rekli ovi moji s posade da nisam bio svoj. Osjećao sam se nekako prazno, ali već sam bio jako umoran.

Emotivno je bilo i kad sam došao na Proizd, Rokovu omiljenu plažu. To je bilo nakon rute Lastovo - Prežba. Predložio sam da predahnemo od svega i uzmemo dan za sebe. Taj dan smo otišli na Proizd. Vodio sam prvo ljude da je vide odozgo. To je najljepši pogled na svijetu. Ima toliko boja, od tamnoplave do zelene. Ogromne narezane stijene koje izgledaju kao komadi torte ili šnite. I prekrasni bijeli obluci. To je plaža od kamenja. No dogodilo se da tog kamenja više nije bilo. Bio sam tužan, emotivan, jadan i nikakav. I zabrijao sam da ljudi nose te oblutke doma i uređuju si bazene. To je istina. Ali je istina i da jake morske struje nekoliko dana u godini maknu to kamenje pa ga onda ponovno vrate.

Foto: Facebook/PIXSELL/Reuters

Toliko sam htio vidjeti njegovu najdražu plažu i vidjeti jesam li je dobro zapamtio da sam malo i zabrijao. Sjetio sam se koliko smo vremena tamo provodili zajedno. Sjetio sam se i kako je tamo jednom pao te lupio s glavom. Ozlijedio se, jako ga je boljelo i plakao je. Pa sam ja plakao s njim. Tamo smo i jeli tople paštete, zajedno doručkovali. Tad je bila tako prazna, bilo je tako tužno. Ali to je život. Ne otići nikad na tu našu plažu, to uopće nema smisla. Nitko nema ništa od toga. Ovako sam se prisjetio sretnih trenutaka i, naravno, isplakao. Ispraznio. Sutra me opet čekao novi maraton i tako, naravno, u krug. Osjećam da je Rok stalno sa mnom. Nije to ono, da odeš na groblje i pričaš. To je svaka sekunda. Svaki trenutak. Nekad u snovima, a nekad dok plivaš s tom djecom. To je neraskidivo i on je uvijek tu.

VELIKA OČEVA LJUBAV Ribafish tražio blago s djecom, bila je to omiljena Rokova igra

U jednom trenutku sam čak to maknuo. Pokušao sam kao: “Imali smo prekrasnih 12 godina, a sad idemo dalje”. Ali to je nemoguće. On je stalno tu. Tako je sinula i ta ideja o RokOtoku, da stalno on bude tu, sa mnom. Nekako mazohistički, ali veseli me to i bilo je prekrasno. Najlakša dionica u ovih tri tjedna bila je Lastovo - Prežba jer je to kanalić od 15 metara. Ali sam se skoro napiknuo na ježinca. Imao sam borolete na nogama pa je to bilo jako smiješno. Mislio sam da će biti seksi da tako plivam, a na kraju sam izgledao kao morž koji se utapa. Emotivno najteža dionica bila je također u drugom tjednu. Bilo je vedro. Deset kilometara, ništa preteško, ali tu smo se Rok i ja kupali. Tu mi je srce stalo. Napravio sam nekoliko krivih zaveslaja pa sam se i ozlijedio. Rame mi je malo iskočilo pa nisam skroz sve otplivao. Morao sam na brod pa su me tamo mazali.

3. TJEDAN

Kad smo išli od Visa do Velikog Budikovca, plivali su sa mnom jedan kvalitetan plivač i amateri. Oni nisu shvatili koliko to teško može biti, ali to je na kraju sve ispalo simpatično. Jedan tip je plivao leđno i otišao 50 metara daleko od nas, a jedna žena je isto napravila i zaostajala za nama. Ne znam što je radila. To je bila takva zezancija. Dok sam plivao s nekim, imao sam psihičku podršku. Izdvojio bih vaterpolista Ivana Jurića koji je plivao pet maratona sa mnom. Bili su tu i velikani hrvatskog plivanja, poput Dine Levačić, Toni Pavičić Donkić i Antonija Buličić, koja je plivala zadnju dionicu sa mnom. Osjećao sam se fantastično pored njih. Predzadnji dan, u Drveniku Velom, imao sam baš loš dan.

Èiovo: Ribafish došao do samog kraja svoje plivaèke avanture za ovo ljeto | Autor: Miranda Cikotic/PIXSELL Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL

Bio sam tužan, plačljiv i samo sam htio grliti tu djecu koja su došla tamo se veseliti. Tri tjedna, 17 otoka, toliko priča s klincima. Nisam mislio da će biti toliko emotivno. Nisam ni mislio da će završiti ovako dobro. Dan prije toga prisjetio sam se koliko je Rok volio kupanje po kiši. Imali smo “to-do listu”. Svako ljeto sam ga uzimao na tri tjedna. Rok je, dok bismo došli do Korčule, na papir morao napisati što ćemo raditi to ljeto. Jedna od tih želja bila je i kupanje po kiši. To bi se često i ostvarilo. Zadnje godine, kad smo bili i više od tri tjedna na moru, nismo imali sreće. Bilo je oblačno dva dana, ali nije pala ni kap kiše. Nekako je to ostalo nedorečeno.

BLIŽI SE KRAJ Pao i 15. otok: Ribafish i Dina Levačić osvojili su Drvenik Veli

Imali smo 15 stvari na “to-do listi”, ali tu nismo uspjeli prekrižiti. Svaki put kad vidim da pada kiša, a ja sam blizu mora, pretvaram se u kašu. Gotov sam i raspadam se. To se dogodilo na dočeku u Drveniku Malom. To je bio razlog da sam i ja pokisao. Rekao sam: “Čekajte me samo par minuta” pa otišao do nekog drva i rasplakao se. Mislim da će me to, svaki put kad ću vidjeti kišu, a da sam blizu mora, slomiti. Zadnji doček na Čiovu je bio prekrasan. Bilo je toliko kamera i ljudi. Toliko mi je drago da je to došlo do ljudi. Jedva čekam iduću godinu kad kreće drugi dio etape RokOtoka. Nadam se da će me djeca pohvaliti prijateljima i da ćemo se opet družiti.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message