Lifestyle

Komentari 23

U zemlji u kojoj su financije i radno vrijeme roditelja velik problem - ne čudi pad nataliteta

U zemlji u kojoj su financije i radno vrijeme roditelja velik problem - ne čudi pad nataliteta

Biti roditelj danas je vrlo zahtjevno, a država nema odgovore na propadanje nataliteta. Svaka četvrta visokoobrazovana žena u Hrvatskoj rođena početkom 1970-ih nije rodila. Muškaraca koji nisu očevi je još više

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način, napisao je veliki pisac jednom davno i do danas gotovo da i nismo našli riječi koje bi tome trebalo dodati. Uz Svjetski dan obitelji, 15. svibnja, za početak istaknimo da smo prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj imali 1.215.865 obitelji, s ukupno 3.674.078 članova.

POGLEDAJTE VIDEO: Obitelj Lukač djecu odgaja bez tableta i mobitela

Riječ je, naravno, o brojkama koje su se zasigurno značajno promijenile, prvenstveno zbog velikog trenda iseljavanja mladih ljudi iz Hrvatske, no zasad su to jedini službeni podaci s kojima raspolažemo. Od toga se tek 637.184 obitelji, ili oko 52 posto njih može ubrojati u ono što smatramo 'tradicionalnom obitelji', koju čine dvije odrasle osobe s djecom, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS).

Po udjelu slijede bračni parovi bez djece (321.933 obitelji - pri čemu treba uzeti u obzir da to uključuje i partnere koji imaju djecu, ali ona više ne žive s njima) te jednoroditeljske obitelji (207.862). Od 2010. bilježimo stagnaciju u stopi brakova na 1000 stanovnika (cijelo vrijeme između 4,8 do 4,9 posto), no svaki četvrti brak završava razvodom. U braku se danas rađa oko 78,6 posto djece.

Za razumijevanje promjena koje je obitelj pretrpjela u proteklih 30-ak godina, od 1990. naovamo, valja naglasiti i kako je prosječna dob prvorotkinja tada bila oko 24,5 dok je 2019. iznosila 29,5 godina. Prema podacima DZS-a, 2010. godine imali smo 43.361 živorođeno dijete, a 2019. godine 36.135, uz kontinuiranu negativnu stopu prirodnog prirasta.

- Premda u Hrvatskoj nema puno istraživanja o tome, u drugim europskim zemljama neimanje željenog broja djece povezana su s odgodom rađanja, visokim troškovima podizanja djece, ekonomskom nesigurnosti i spolnom neravnopravnosti. Biti roditelj u današnja vremena vrlo odgovorna je i zahtjevna uloga koja traži puno materijalnih i nematerijalnih ulaganja. Mladi ljudi danas preko društvenih medija mogu otkriti različite životne stilove od kojih mnogi nisu kompatibilni s roditeljstvom. Društvo u kojem živimo zahtijeva od roditelja (i onih koji će to tek postati) intenzivnu skrb i velika ulaganja u djecu za što veću dobrobit djeteta. To je dobro za djecu, ali ne pogoduje višim stopama fertiliteta. Porast financijskih i vremenskih 'troškova' imanja djece, koji su rezultat intenzivnog roditeljstva i visoke ekonomske nesigurnosti, zasigurno pridonose tome - komentira trendove dr. sc. Ivan Čipin, demograf i profesor na Ekonomskom fakultetu.

Dodaje kako tome treba dodati i nejednaku raspodjelu oko kućanskih poslova i odgoja djece između muškaraca i žena, te sve veći broj prekarnih i slabo plaćenih poslova koji zahtijevaju i rad u tzv. atipično radno vrijeme.

Želja za djecom

- Zbog svega toga, niske stope fertiliteta će tu ostati još dugo vremena. Što se tiče iseljavanja, to nije moje područje znanstvenog interesa, no promjene koje spominjete mogu se povezati i s većom stopom iseljavanja. A u srži svega su većinom ekonomski razlozi, jer hrvatska ekonomija, ovakva kakva jest jednostavno ne može generirati dovoljan broj dobro plaćenih i sigurnih radnih mjesta s obzirom na stečene kvalifikacije hrvatske radne snage - kaže.

Dodaje kako je za promjene u razvijenim zemljama i liberalnim demokracijama ključna još jedna varijabla koja utječe na fertilitet: Želja za imanjem djece.

- To je osobna odluka i ljudsko pravo. Unatoč još uvijek snažnim pritiscima konzervativnog društva, pojedinci u Hrvatskoj koji ne žele imati djecu danas to mogu ostvariti bez neke veće društvene stigme. Tako na primjer, svaka četvrta visokoobrazovana žena u Hrvatskoj rođena početkom 1970-ih nije rodila, a kod muškaraca je broj onih koji nisu postali očevi još veći, posebno za one nižeg stupnja obrazovanja. Individualistički način života, težnja za višim životnim standardom i percipirana oskudnost resursa – bilo ekonomska, socijalna ili psihološka – rezultirali su time da mladi Hrvati trenutno žele imati i zapravo imaju manje djece nego prethodne generacije. No, ono što je zabrinjavajuće, čini se da su se ekonomski uvjeti za mlađe generacije u odnosu na starije pogoršale, i da je egzistencijalna nesigurnost u porastu. A to onda ima učinka i na demografske trendove - dodaje sugovornik.

Ističe kako su politike kojima se podupiru mladi parovi i obitelji važne, ali često drugi čimbenici i politike koji se ne odnose izravno na obitelji mogu imati snažniji učinak na reproduktivne odluke.

- U zemljama poput Hrvatske u kojima se mlade žene i muškarci suočavaju sa znatnom ekonomskom neizvjesnosti, vjerojatno neće doći do velikih obrata u stopi fertiliteta čak i ako se uvedu neke snažnije pronatalističke mjere. Za politiku je puno izazovnija složena kombinacija potreba na tržištu rada i obrazovnih kvalifikacija hrvatske radne populacije. U takvim okolnostima, preokretanje nepovoljnih demografskih trendova zahtijeva mnogo širu institucionalnu reformu, koja se među ostalim bavi uvjetima na tržištu rada i obrazovnom reformom – kaže.

Dosadašnje demografske strategije bile su parcijalne, no bilo je nekoliko dobrih mjera, dodaje. Primjerice, Ministarstvo obitelji je u vrijeme ministrice Kosor implementiralo nekoliko dobrih mjera koje su dale određene pozitivne rezultate - delimitiranje rodiljnih/roditeljskih naknada, pronatalitetni dodatak za 3. i 4. dijete - ali se čini da nije bilo političke volje da ih ostale institucije u jednakoj mjeri prate. Kasnije je došla ekonomska kriza pa je sve stalo, a politička volja kod narednih vlada uopće nije postojala ili se temeljila na zvučnim populističkim mjerama, kaže Čipin.

Smatra da sadašnja vlada pokazuje da politička volja postoji, pa bi nova demografska strategija trebala biti koordinirana sa svim važnim resorima u vladi, uz sudjelovanje niza institucija i segmenata društva u realizaciji.

- Pritom je uloga poslodavaca ključna, jer su poslodavci oni koji danas stvaraju najvažnije uvjete za obitelj, od radnog vremena, uvjeta rada, dohotka i raznih povlastica i slično. Društvo, država i poslovna zajednica bi se trebali prilagoditi potrebama obitelji, a ne da bude obratno. Tek tada možemo očekivati neke pozitivne pomake trenutnih demografskih trendova - zaključuje.

Samohrani roditelji nemaju zaštitu niti financije

Da je tome tako, slažu se i u zagrebačkoj Udruzi Let, koja od 2004. godine pomaže samohranim roditeljima u ostvarivanju prava, jačanju njihovih kapaciteta i socijalnom uključivanju.

- Problemi samohranih roditelja ili jednoroditeljskih obitelj općenito se mogu podijeliti na četiri kategorije, a većina njih kao prvi i najveći problem istaknut će financije, odnosno probleme povezane s ostvarivanjem prava na uzdržavanjem djeteta, kaže Iva Jovović, izvršna direktorica Udruge Let.

Dodaje kako od donošenja 'novog' Obiteljskog zakona iz 2015. godine problem više nije toliko sporost sudova, ili problem u dosuđivanju prava na toj razini. Naime, prema zakonu partneri koji se razvode imaju obvezu sastaviti plan roditeljske skrbi, u okviru kojega se češće sami dogovore i o iznosu uzdržavanja.

- Problem je u tome što to često ne možete naplatiti, odnosno imate rješenje o pravu, ali to druga ne može platiti. Iako je predviđena mjera privremenog uzdržavanja, prema kojoj se, kada roditelj tri mjeseca ne plati alimentaciju, polovica zakonom utvrđenog minimalnog iznosa alimentacije isplaćuje iz državnog proračuna, što država onda može naplatiti od dužnika, roditelj koji bi trebao plaćati alimentaciju često radi probleme. Kad osjete da ćete tužiti, sami dobrovoljno uplate ili donesu na ruke 200 kuna, što je roditelj koji živi s djetetom dužan prijaviti centru za socijalnu skrb i postupak naplate iz proračuna se zaustavlja i stvari kreću ispočetka. Na žalost, imamo puno tih 'dvjestokunaša'. Rekla bih da kod bivših partnera koji imaju zategnute odnose partner koji treba platiti alimentaciju nerijetko više vremena i truda uloži u njeno izbjegavanje i u to da onemogući partnera da se naplati, nego što ga potroši da bi dijete izveo na sladoled - kaže Iva Jovović.

Osim toga, država određuje minimalni iznos alimentacije koji sud može dodijeliti s obzirom na dob djeteta koji je roditelj dužan plaćati, no ako dođe do naplate iz proračuna, isplaćuje se samo polovica tog iznosa. Štoviše, to se pravo može ostvariti najdulje tijekom tri godine, bez obzira na to plaća li roditelj preostalo vrijeme alimentaciju ili ne, i samo do 18. godine djetetovog života, što nije usklađeno s roditeljskim obavezama, upozorava sugovornica. Prema istom Zakonu roditelj je obavezan uzdržavati dijete koje se redovno školuje do njegove 26. godine, ali nakon 18. nema prava na privremeno uzdržavanje ako ne prima alimentaciju.

- Djeca tako često postaju alat u borbi roditelja najčešće prvo oko toga tko je koga povrijedio, pa se to nastavi oko podjele imovine, što nerijetko završi tako da svaka strana traži svoje vještačenje, pa sud zatraži nadvještačenje, pa se podnosi druga tužba i postupak završi na drugom sudu, onda seli na treći ako netko promijeni adresu i tako unedogled. I tu bismo svakako trebali biti u situaciji da suci kad primijete takvu vrstu zavlačenja mogu završiti postupak odlukom u korist djeteta, koja može biti i suprotna onoj koju strane u postupku pokušavaju izmanipulirati - dodaje Iva Jovović.

Dodaje kako je poseban problem to što su ovakvi problemi najčešće u prvom planu, pa se ne stignemo posvetiti onima s kojima se suočavaju samohrani roditelji koji su to postali nakon smrti partnera.

- Danas su škole nešto revnije oko prijave informacije da je dijete ostalo bez jednog roditelja centrima za socijalnu skrb, možda iz straha da škola ne ispadne kriva ako se pokaže da briga o djetetu nije adekvatna. No, umjesto da netko iz centra roditelja nazove i u razgovoru razjasni okolnosti, centri ljudima šalju službeni poziv u plavoj kuverti, u kojem ih se poziva da se dođu očitovati u urudžbeni zapisnik o upravnoj stvari po tom i tom predmetu. Ljudi koji su već pretrpjeli šok zbog gubitka partnera zovu nas prestravljeni zbog toga u strahu da ih centar zove da bi im oduzeo djecu, jer ih plava kuverta i administrativni rječnik izbezume - upozorava Iva Jovović.

A i takva očitovanja nerijetko se rade forme radi, jer su rijetke situacije u kojima se ta obitelj kasnije prati, upozorava Jovičić. Poseban je problem nerazumijevanje poslodavaca prema činjenici da su samohrani roditelji rastrgani na sto strana da bi stigli obaviti sve ono što moraju, od odvođenja djeteta u vrtić, do jurnjave po njega, pogotovo ako radite dulje od 18 sati do kad ima nekog u vrtiću, ili ako je dijete starije od trećeg razreda osnovne škole i nema pravo na produženi boravak.

- Da ne govorimo o tome kad moraju riješiti tko će brinuti o djetetu ako rade u smjeni do 22 sata, ili vikendima. Zakon o radu ne predviđa olakšice za samohrane roditelje, a rijetki su poslodavci koji imaju razumijevanja. Zbog toga imate veliki broj samohranih majki koje pronađu posao moraju dati otkaz, jer ne mogu platiti uslugu čuvanja djeteta nekoliko sati jer onda od plaće neće moći preživjeti. Zbog toga padaju na socijalu, od koje opet ne mogu preživjeti - upozorava direktorica Udruge Let Iva Jovović.

Razgovori s udrugama roditelja iz Slovenije, Njemačke i Austrije baš oko Dana obitelji pokazali su, dodaje, da su i njihovi problemi vrlo slični, što pokazuje da su deklaracije donijete na razini EU ostale samo na - deklarativnoj razini.

Zbog toga se pripremaju na zajednički rad na inicijativama koje bi trebale potaknuti da se usvoje konkretnija rješenja, zaključuje.

- U Hrvatskoj se općenito ne vodi briga o obiteljima. Jedan od dokaza je istraživanje kojim je uz Hrvatsku bilo obuhvaćeno još osam zemalja: Cipar, Francuska, Italija, Mađarska, Poljska, Portugal, Rumunjska i Španjolska. Jedino Hrvatska nije imala baš niti jednu konkretnu mjeru koja bi se izravno odnosila na potporu obiteljima usred koronakrize. Neke zemlje pomagale su financijski, neke su obiteljima s više djece podijelile računala, dosta zemalja pokrenulo je određene telefone pomoći obiteljima. A posebno je zanimljiva mjera Rumunjske, koja je automatikom produljila porodiljne dopuste, tako da se majke kojima je isticao porodiljni dopust na početku korona krize nisu trebale vraćati na posao - kaže Đurđica Mostarčić iz Upravnog odbora udruge 'Obitelj 3Plus', koja okuplja obitelji s troje i više djece. Hrvatska se tim svojim pristupom udaljila od kruga europskih zemalja koje su zbog pandemije u fokus mjera, osim gospodarstva i zdravstva stavile i obitelji kao temelj društva i važnu investiciju i zalog za budućnost, dodaje.

Ističe kako se obitelji s više djece danas često promatraju kao socijalni slučaj, te izostaje prepoznavanje vremena, truda, energije i svega što se ulaže u to da bi se odgojili vrijedni mladi ljudi na koji će kasnije biti stručnjaci kojima se država može ponositi. Kad je riječ o činjenici da već 30-ak godina bilježimo negativne demografske trendove, Đurđica Mostarčić smatra da postojeće mjere koje se provode nisu dovoljne te treba raditi na njihovom poboljšanju.

- Članovi naše udruge prkose tom negativnom trendu sklapanja brakova. Jako nas veseli kad nam se jave obitelji s porukom da jedva čekaju dobiti treće dijete, ali za takav stav i želju danas morate zaobići stereotipe, poput onih da samo staromodni ulaze u brak, da ako imaš djecu možeš zaboraviti na karijeru, ili da su velike obitelji siromašne. I nepostojanje sustavne podrške i neprepoznavanje potreba obitelji s više članova veliki je problem mladim ljudima kod donošenja odluka o braku i djeci. Banalan je primjer da kod kupnje obiteljske ulaznice za bazen, muzej ili kino to podrazumijeva dvoje roditelja i dvoje djece. To je primjer koji dobro ocrtava opće raspoloženje u društvu prema obiteljima s više djece i to želimo promijeniti - dodaje.

Nije sve u novcu. Primjerice, desetljećima raspravljamo o tome trebaju li vrtići raditi duže, zbog roditelja koji rade do 18 sati. O tome da brojne škole nemaju zaposlenog psihologa ili defektologa, da se u manjim mjestima često ne može ostvariti rana intervencija za djecu s invaliditetom, pa roditelji skupljaju donacije… Sve su to problemi koje je trebalo već davno riješiti, a ne da se tek sad planiraju uvesti poboljšanja, kaže sugovornica.

- Vrtići su apsolutni problem sa svojim nekonkurentnim radnim vremenom, a žaloste nas najave o gradnji novih vrtića i škola, jer je zapravo glavno pitanje tko će ići u te vrtići i u škole? Status majki odgojiteljica još uvijek je ograničen samo na Grad Zagreb, a i na to su se uglavnom odlučile majke sa nižim primanjima, jer je ostalima ta mjera financijski i karijerno neisplativa. Svaki ozbiljan poslodavac koji drži do sebe imat će razumijevanja za roditelje, posebno višečlanih obitelji jer je zaista smiješno da danas trebaš uzeti dan godišnjeg da s djetetom odeš zubar,u jer si naručen u vrijeme radnog vremena i slično. Roditeljima bi puno pomogla i opcija skraćenog radnog vremena, opcija fleksibilnog radnog vremena ili rada od kuće, koja treba biti stimulirana od strane zakonodavca za obitelji s djecom. A ne smijemo zaboraviti ni da su briga, stres i troškovi daleko veći ukoliko obitelj ima dijete s posebnim potrebama - upozorava Đurđica Mostarčić.

Podsjeća da danas i dalje imamo praksu da nakon 6. mjeseca rodiljnog dopusta pada iznos roditeljske naknade, iako je formalno delimitiran, jer maksimum iznosi 5654,20 kuna, što nepovoljno djeluje na majke s višim primanjima.

- A za period nakon prve godine djetetova života pada na 2328,20 kuna. Većini onih koji imaju bar prosječna primanja ta naknada je tek 1/3 primanja. Osim toga, dječji doplatak ne bi trebao biti vezan uz dohodovni cenzus, već bi trebao biti pravo svakog djeteta, kao što to imaju riješeno mnoge zemlje. Kao udruga, višekratno smo tražili dase to promijeni tako da se utvrdi fiksni iznos doplatka za svako dijete, bez obzira na roditeljska primanja. Također, ni postojeće porezne olakšice za uzdržavane članove ne idu na ruku roditeljima s nižim dohocima, jer oni olakšice za djecu ne osjete na plaći. Ako imate na primjer četvero djece, trebate imati neto plaću u iznosu 16.500,00 kuna da biste ih osjetili - niže sugovornica neke od mjera koje bi trebalo razmotriti.

- Krajnje je vrijeme da se promijeni odnos institucija i politike prema obiteljima, posebno prema obiteljima s djecom, a onda dodatno i posebno prema obiteljima sa više djece te da se prestane govoriti o troškovima ili rashodima. Moramo govoriti o ulaganju u obitelji. Za gospodarski razvoj ključni su ljudi, a bez djece, bez novih mladih ljudi koji žele raditi i stvarati, BDP može samo padati, kao i mirovine, a dugovi se povećavati. Kao što odgovarajućim mjerama nastojimo da ne nestane ugostiteljstvo, turizam i gospodarstvo općenito, na isti smo način već odavno trebali konkretnijim mjerama zaštititi, ili još bolje reći: Osnažiti obitelji i djecu - kaže. Tome bi, među ostalim, doprinijela i mogućnost nabave vozila za velike obitelji bez dodatnih poreza, ili ukidanje godišnje obveze plaćanja poreza na cestovna motorna vozila jer obiteljima to nije luksuz, subvencija postojećih ili novih kredita (u Mađarskoj je mladim obiteljima omogućeno smanjenje otplate kredita ovisno o broju djece), produljenje prava na 100 posto naknade plaće za vrijeme bolovanja na razdoblje do sedme godine djeteta, te niz manjih mjera koje, kad se na kraju mjeseca sve zbroji, itekako značajno utječu na standard obitelji, zaključuje.

Najčitaniji članci