Agonija žene (39) iz Međimurja: 'Imam 250 kila, iz kreveta ne mogu, a novca za lijek nemamo'

Živa sam u zatvoru, zatvoru svoje teške bolesti, ne mogu iz kreveta pune četiri godine, živim u teškoj fizičkoj i psihičkoj patnji, govori nam Svjetlana Kalanjoš iz Sitnica pored Murskog Središća. Zbog metaboličkih i hormonalnih bolesti ova 39-godišnja žena prolazi nezamislivu agoniju u nezamislivim uvjetima. Mala vlažna soba kućerka u romskom naselju sve je samo ne mjesto za nju, teško bolesnu i nepokretnu. Ima više od 250 kilograma, nakupljenih otkad je bolest uznapredovala i bacila je u krevet, čini se, zauvijek. Lijeka za ovu mladu ženu ima, ali ne i novca za njega, treba joj pomoć.

- Radila sam devet godina u osnovnoj školi u Murskom Središću kao pomagačica u nastavi za romsku djecu, i to mi najviše nedostaje ove četiri godine: moja djeca, škola, kolege, prijatelji... Nedostaju mi šetnje, izlasci, sve što u normalnom životu imamo. Želim barem izaći iz ove sobe, koja je postala moj zatvor, iz ove kuće, da barem do dvorišta mogu, vidjeti malo sunca...

To je naizgled mala, a zapravo najveća moguća Svjetlanina želja, nedostižna i neostvariva. Dok razgovaramo s njom, pod krovom kuće bez vode i struje, ikakve izolacije, nameće se stotinu pitanja, no jedno najviše - kako je moguće da sustav, zdravstveni i socijalni, ostavlja Svjetlanu u tom vlažnom sobičku, u koji sunce ne dopire... Kućerak je to od dvije prostorije, Svjetlana pored kreveta ima kisik, koji mora uzimati četiri sata na dan. Boji se što će biti kada dođe zima i počne loženje peći u sobi, jer spremnik s kisikom ne smije biti tamo gdje se loži. Potreban im je radijator, ali onda i novac kojim će plaćati struju za njega.

Lice pred kamerom Svjetlana ne želi otkriti, kaže nam da ju je sram i strah, boji se osude, makar zna da za svoju bolest nije kriva. Otkriva nam svoje noge, prizor je mučan. Svjetlana nogama ne može pomicati, ne može se ni okrenuti, može se tek uz tuđu pomoć prebaciti na stolac pored kreveta.

Zdrava hrana je preskupa Britanski znanstvenici: Pretilost je gorući problem, rješenje su injekcije za mršavljenje?

- Sram me i strah, bojim se što će ljudi reći, oni koji bolest ne razumiju, koji su sretni što su zdravi. Za mene je najviše ono što je za zdrave ljude najmanje: želja da ustanem, prošetam, na suncu popijem kavu, da vidim svoje prijatelje... - na rubu plača kaže Svjetlana, nevjerojatan borac u tom svojem užasu. Jer duhom nije klonula.

Bolesna je i majka

- Drži me vjera u Boga, molitva, nada da će se moje stanje popraviti. Bez te vjere i molitve ovo ne bih izdržala - nastavlja Svjetlana.

Prije tri mjeseca bila je u bolnici tjedan dana, stanje joj je bilo vrlo loše, pa je morala u bolnicu. Po nju je došla Hitna pomoć, no bilo je nemoguće podignuti je u ambulantno vozilo. Morali su zvati vatrogasce u pomoć.

- Došlo je njih šest-sedam, koji su uspjeli podignuti je u vozilo. No vozilu nije mogla drukčije ležati nego na podu, bolesnički je ležaj premalen za nju - na rubu plača prisjeća se Svjetlanin otac Stanislav.

Otkad ga je zadesio infarkt, ne radi, a vrlo je bolesna i supruga Vesna, ima iste metaboličke bolesti kao kći Svjetlana. Objema je propisan lijek Mounjaro, no nemoguće ga je dobiti preko zdravstvenog osiguranja, moraju ga platiti. Doza lijeka za potrebnih šest mjeseci košta 2000 eura, to znači da treba za Vesnu i Svjetlanu ukupno 4000 eura.

- Lijek su Svjetlani propisali, ali novca nemamo. Nisam više mogao čekati ni gledati je takvu, morao sam nešto napraviti za nju, pa sam krenuo obilaziti institucije. I sami vidite u kakvom je stanju, kako je to moguće u 21. stoljeću - pita se Svjetlanin polubrat Slađan.

Svjetlanu dvaput tjedno obilaze patronažne medicinske sestre, operu je, presvuku. No za brigu o Svjetlani, ali i o Vesni, zadužen je u najvećoj mjeri Stanislav. On kuha, čisti, pere...

PRETILOST NAS UBIJA Nema novca za mršavljenje? Dvije trećine odraslih Hrvata je debelo, a ne daju nam lijek!

Kuća nema struju, obitelj je posuđuje od susjeda koji struju imaju i plaća im. U velebnom 21. stoljeću nemaju ni priključak na vodu, za cijelu ulicu postoji samo jedna česma, na kojoj se svi opskrbljuju vodom. "Privilegij" je obitelji Kalanjoš što je česma tik uz njihovu kuću.

- Zimi i ta česma zamrzne, pa vode nemamo uopće. Nosimo vodu kući kad je negdje natočimo. Tako živimo. Sve bismo dali za vodu, i kupaonicu, da barem donekle poboljšamo svoj život - govori nam Stanislav, hrvatski branitelj.

Prošao je, kaže nam, Vukovar, Okučane, Pakrac, Bljesak, njegov je ratni put trajao 11 mjeseci i 26 dana... Pokazuje nam fotografiju iz ratnih dana. Braniteljsku mirovinu nema, kaže da mora čekati 65. rođendan da počne dobivati naknadu. To su još tri godine, tijekom kojih cijela obitelj mora živjeti s 450 eura mjesečne pomoći, plus 162 eura, koliko Svjetlana prima kao inkluzivni dodatak.

Mursko Središće: Svjetlana Kalanjuš zbog pretilosti već četiri godine je vezana za krevet | Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

- Zašto, u takvom stanju, dobiva tako malo, nije nam jasno. Dodatak može iznositi i 700 eura. Tko onda, ako ne ljudi poput nje, dobiva 700... - ogorčeno se pitaju Stanislav i Slađan. Jer, da prima više pomoći, bilo bi novca za lijek.

- Jesmo li krivi zato što smo Romi - pitaju se muškarci.

Dodaju kako su se i njihovi preci borili, u Prvom i Drugom svjetskom ratu, ginuli su u ratovima mnogi sinovi ove romske obitelji. Mami Vesni, također teško bolesnoj, odbili su zahtjev za 160 eura inkluzivnog dodatka.

Prvi je, i dosad jedini, u pomoć pritekao gradonačelnik Murskog Središća, Dražen Srpak, posjetio je Svjetlanu, nakon čega je Grad otvorio poseban račun za donacije od kojih će kupovati lijek za Svjetlanu i Vesnu.

Prve doze već su dobile, no kako liječenje treba trajati pola godine, potrebno im je ukupno 4000 eura.

Grad poziva sve one koji mogu uplatiti da to učine na poseban račun Grada Mursko Središće: IBAN: HR47 2340 0091 5113 4202 7, uz opis plaćanja: Pomoć za Svjetlanu i Vesnu Kalanjoš. Novac će iskoristiti isključivo za nabavku lijekova za prvih šest mjeseci, a bude li potrebno, i za nastavak liječenja, kao i za nabavku drugih medicinskih potrepština za ove dvije žene. Prve uplate već su počele stizati, pa u Gradu vjeruju da će ova humanitarna akcija uspjeti. Svjetlana se najviše nada uspjehu akcije, kao i svojem nekadašnjem životu.

'Teta' za utjehu

- Jako sam voljela svoj posao u školi, i djeca su jako voljela mene, ne samo romska nego i neromska. Bila sam njihova 'teta' za utjehu, za povjeravanje malih dječjih tajni, ali sam znala i kako ih smiriti, organizirati, zabaviti... prisjeća se Svjetlana s velikim osmijehom.

- Moj je posao bio romskoj djeci, koja ne govore hrvatski, u školi prevoditi s našeg, bajaškog jezika, ići s njima autobusom u školu i iz škole, osiguravati da je sve u redu na izletima, da u školi usvoje higijenske navike... Bila sam im druga učiteljica. Često, kad učiteljica ne bi mogla uspostaviti red i mir u učionici, meni je to išlo za rukom, bez ijedne grube riječi - prisjeća se sretnih dana Svjetlana.

Na njenoj je brizi bilo i po 130 romskih učenika od prvog do četvrtog razreda osnovne škole.

- Najveća mi je želja odmalena postati učiteljica, biti okružena djecom. Nisam postala učiteljica, ali me i posao pomagačice u nastavi činio sretnom i ispunjenom, bio je cijeli moj svijet. Taj se lijepi svijet sad pretvorio u ovaj užas zbog bolesti. Moj prozor u svijet četiri godine je samo mobitel, društvene mreže...

Nitko u 21. stoljeću tako bolestan ne bi smio živjeti kao Svjetlana, čija se svjetlost, unatoč mukama i bolovima u kojima živi, ne gasi.