News

Komentari 28

Bio je osuđen za gospodarski kriminal: 'Politika mi pakira!'

Bio je osuđen za gospodarski kriminal: 'Politika mi pakira!'

Otac Ivice Todorića, Ante Todorić, osuđen je na 6 godina zatvora zbog privrednog kriminala. Pri izricanju presude njegov sin Ivica, koji je stalno pratio suđenje, naglas je kazao "Tata, ja ću te osvetiti"

Antu, agroindustrijskog menadžera, kojeg je nakon sloma Hrvatskog proljeća gotovo godinu dana štitio imunitet saborskog zastupnika, milicija je pokupila 5. rujna 1972. godine, u četiri sata ujutro. Vremena su se promijenila, sad policija više ne upada usred noći, nego rano ujutro, pa su tako po njegovog sina Ivicu došli u šest sati.

Obojica Todorića su imala problema s istinitošću bilanci, obojica su se dizali uz pomoć inflacije i gomile kredita te zapošljavali puno ljudi (Agrokombinat je imao 5500 radnika).

I obojica su tvrdili da im "politika pakira". No iako je u kolektivnoj svijesti ostalo zapamćeno da je Ante bio politički zatvorenik, ugledni član Matice hrvatske, te da je osuđen zbog navodne nabave oružja, baš ništa od tog nije istina. Ta je priča temeljena na nekom, vjerojatno krivotvorenom izvješću KOS-a, kojim se Todoriću nastojao skinuti i saborski imunitet te koji je jednim dijelom objavljen u beogradskom izdanju Borbe.

Da je išta od toga bilo istinito, zacijelo bi se našlo u optužnici, u kojoj je nabrojen i niz banalnih djela, kao što je, primjerice, uređenje nekih stanova novcem Agrokombinata. 

"Tata, ja ću te osvetiti"

U posjedu smo optužnice protiv Ante Todorića, u kojoj se jedina politički intonirana inkriminacija odnosi na plaćanje oglasa u Hrvatskom gospodarskom glasniku (HGG). Doduše, u prvoj presudi iz 1974. Ante Todorić je dobio čak 13 godina strogog zatvora, i to po dvije osnove - zbog gospodarskog kriminala (uzimanje preskupih kredita i sl.), te onog što se tad nazivalo političkim kriminalom. 

"Tata, ja ću te osvetiti", naglas je rekao pri izricanju presude njegov sin Ivica, koji je stalno pratio suđenje.

Nakon što se Ante Todorić obratio Vrhovnom sudu Hrvatske, žalba je uvažena i kazna mu je u lipnju 1975. prepolovljena na šest godina, od čega je odležao četiri godine i tri mjeseca u zatvorima u Petrinjskoj ulici u Zagrebu i Staroj Gradiški.

Presudom Vrhovnog suda odbačen je dio o političkom krimenu po zloglasnom članku 100., tako da je ostala samo presuda za klasični kriminal. 

Unatoč tome što je oslobođen optužbe za kontrarevoluciju i osuđen samo za gospodarski kriminal, Ante Todorić je 1993. zatražio i odmah potom dobio status političkog zatvorenika, odnosno pripadajući obračun dvostrukog radnog staža za vrijeme provedeno u zatvoru, od 5. rujna 1972. do 14. siječnja 1977. Ante Todorić je prvo u istražnom zatvoru proveo godinu i pol. Nisu ga slomili. 

U dosjeu Ante Todorića posebno je zanimljiva bilješka jednog pripadnika tadašnje Službe državne bezbjednosti, D. Č., koji iznosi svoja zapažanja sa suđenja.

Tako suradnik "službe" piše: "Za vrijeme suđenja sin optuženog Todorića u sudnici se ponaša u neku ruku kao pravi šerif. On pokušava i u većini slučajeva uspijeva da sa svakim svjedokom prethodno razgovara. Za vrijeme procesa vodi svoj dnevnik u koji bilježi ime i prezime svakog svjedoka, kao i važne momente iz izjave dotičnog. Za vrijeme procesa se diže, mijenja pitku vodu svom ocu, a jednom prilikom zbog takvog svog ponašanja bio je odstranjen sa suđenja od strane predsjednika vijeća. Sin Ante Todorića je stalno prisutan suđenju, dok su Todorićeva supruga i kći prisutne povremeno. 

Blizak s Jakovom Blaževićem, glavnim tužiteljem Stepinca

Također, suđenju je stalno prisutan jedan broj mlađih muškaraca. Pri dolasku na suđenje Todorić se najprije izljubi sa svim svjedocima koji su mu privrženi, kao što je Vladimir Veselica, kao i sa svojom publikom koja prati tok suđenja", piše taj čovjek u izvješću iz listopada 1973., dakle prije izricanja presude.

Spominje i vječnog Mirka Barišića, tad direktora tvornice baterija Croatia, koji je imao funkciju u Dinamu. Barišić je na suđenju bio svjedok u slučaju kad je preko Agrokombinata išla isplata 15.000 dolara tadašnjem treneru Dinama Zlatku Čajkovskom. 
"On je pokušao, a sud ga je prekinuo, da o Todoriću govori kao o velikom privredniku i rukovodiocu... Todorićeva obrana za svjedoke tvrdi da je riječ o osveti", navodi D. Č.

Od ljudi povezanih s Hrvatskim proljećem, Todorić je uhićen među zadnjima. Prvo su, u prosincu 1971., uhićeni studentski vođe (Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik), u siječnju 1972. milicija je došla po intelektualce (Vlado Gotovac, Marko Veselica, Franjo Tuđman, Šime Đodan), a onda je došao red i na gospodarstvenike, osumnjičene da su davali potporu pokretu. 
Iako mu je u rano jutro 11. siječnja 1972. pretresen stan i oduzeta putovnica, Todorić nije odmah uhićen, nego zbog imuniteta saborskog zastupnika ostaje na slobodi sve do 5. rujna 1972. 

Bio je blizak sa Savkom Dabčević Kučar, no osim s prvacima Hrvatskog proljeća družio se i s Jakovom Blaževićem, nekadašnjim tužiteljem protiv Alojzija Stepinca. Iako se Blažević tad oštro suprotstavio prohrvatskoj liniji, što mu je kasnije osiguralo nastavak političke karijere, činjenica je da kao predsjednik Sabora SRH punih osam mjeseci nije dao da se Todoriću skine zastupnički imunitet. Situacija se promijenila tek kad mu je KOS predočio falsificirani dokument koji navodno dokazuje da Todorić skriva oružje na Kordunu te da je dao Matici hrvatskoj šest milijardi dinara.

Blažević je tad morao popustiti pa je Todorić ipak uhićen i pritvoren 5. rujna 1972., a tom mu je prilikom još jednom pretresen stan. Za svaki slučaj. Istražni postupak trajao je tri puta po šest mjeseci, iako po tadašnjem zakonu nije mogao trajati dulje od šest mjeseci. Optužnica se od veljače 1973. do ožujka 1974. mijenjala čak sedam puta. Teretilo ga se po 31 točki kaznenih djela, proces je trajao 114 raspravnih dana, a sudilo se pred Okružnim sudom u Zagrebu. 

Na suđenju je Todorić istaknuo da je u kratkom roku od ništice izgradio najveći poljoprivredni kombinat u Jugoslaviji, "koji vrijedi desetak puta više od svih njegovih obveza", iako se tijekom procesa pokazalo da Agrokombinat ne stoji baš toliko dobro. Tvrtka je bila prezadužena, na tržištu se nije moglo dobiti povoljne kredite, radnicima su kasnile plaće, a neki od upućenih tvrde kako bi, da nije bilo Todorićeva uhićenja, Agrokombinat ionako propao. 

Tijekom suđenja izjavio je kako nema imovine, "osim četiri godine starog Audija, kupljenog na kredit". 

Antin otac prvi u Imotskom kraju imao željezni plug

Ante Todorić rođen je u ožujku 1927. u selu Zmijavcima kraj Imotskog, u obitelji s osmero djece. Njegov otac, koji se zvao Ivan, imao je prvi željezni plug u cijelom Imotskom polju, prvi je dovezao merino ovce iz Austrije i bikove iz Švicarske. Uzgajao je čak i kavu, a tijekom rata pokušao je uzgojiti papar. Glavni biznis bila mu je proizvodnja duhana, čime će financirati i studij agronomije sina Ante Todorića.

Sve te detalje stoje u neobjavljenoj knjizi pod naslovom "Ante Todorić - najuspješniji socijalistički menadžer". Tu je knjigu o svojem ocu, kojeg njegovi nekadašnji suradnici nazivaju istinskim vizionarom i najsposobnijim u klanu Todorićevih, prije desetak godina naručio Ivica Todorić. U zadnji tren je odustao od njezina tiskanja, a nesuđenom je izdavaču namirio nastale troškove pripreme knjige tek nakon sudskog procesa. 

Plasman Antine biografije na tržište navodno je zaustavljen jer se Agrokor u to doba širio u Srbiju pa nije bilo oportuno provocirati novo tržište tom zbirkom domoljubnih anegdota, primjerice onoj kako se suprotstavio izbacivanju hrvatskoga grba iz Dinamova amblema. 

"Neka šahovnice bude više, a modre boje manje", rekao je Ante Todorić na sjednici uprave kluba, sazvanoj sa suprotnom namjerom, kako bi se hrvatski grb izbacio iz Dinamova amblema. Iz te se knjige o, kako se navodi, "menadžeru svjetskog formata" doznaje da je Ante usred Drugog svjetskog rata, 1943., otišao iz Zmijavaca u srednju poljoprivrednu školu u Križevce. Nejasna je njegova uloga u ratu, iako se u optužnici navodi da je "vojsku služio u Kragujevcu u NOB-u od 1. 6. 1944. do 15. 5. 1945., te da je odlikovan ordenom rada sa srebrnim vijencem".

Oženio kćer imućnog bačvara

Već 1949., dekretom ministra poljoprivrede, Ante Todorić postaje ravnatelj Poljoprivredne škole u Božjakovini, mjestu kraj Dugog Sela, a surađuje i s tamošnjim poljoprivrednim dobrom, osnovanim još potkraj 19. stoljeća na bivšem imanju obitelji Drašković, koja je sagradila i dvorac. 
U Božjakovini je Ante upoznao buduću suprugu, nastavnicu Miru Poštek, kćer imućnog bačvara iz Kloštar Ivanića. Vjenčali su se 1950., a te su godine dobili sina Ivicu, dok se kći Jadranka rodila 1952. Ante predaje u Domaćinskoj školi u Kloštru i paralelno u Zagrebu studira na Agronomskom fakultetu. Diplomirao je 1954., kao prvi u generaciji, potom postaje upravitelj poljoprivrednog dobra u Božjakovini i obitelj useljava u dvorac Drašković, pokraj kojeg nastaje golema farma pilića.

Ubrzo dobiva i političke funkcije. Na jednom sindikalnom skupu zapazio ga je moćni Vladimir Bakarić i 1958. predložio da ga se kandidira za poslanika Vijeća proizvođača u Saveznoj skupštini u Beogradu. Iste godine Ante Todorić postaje predsjednik Društva agronoma Hrvatske, a dogodine i predsjednik Društva voćara i vinogradara Jugoslavije. 

Neko je vrijeme bio jedini poslanik u Saveznoj skupštini koji nije član Komunističke partije, ali kasnije se ipak upisao u partiju. Todorić ulazi i u bankarstvo, postaje član upravnog odbora Poljobanke, no ključna je bila 1960., kad postaje predsjednik upravnog odbora Zajednice poljoprivrednih dobara grada Zagreba. 

Todorić je uspio ujediniti poljoprivredna dobra zagrebačkog prstena, od Božjakovine do Velike Gorice i Zaprešića. Otkupljuje se i okrupnjuje zemljište, preuzimaju se neobrađene površine, dotadašnje močvare. U poslu mu pomaže Ru do Mikulić, dotadašnji financijski direktor u IPK Osijek. 

Godine 1963. i službeno nastaje Agrokombinat, a Todorić je izabran za generalnog direktora. Tvrtka naglo raste pa se 1964. obitelj Todorić seli u Zagreb, u veliku kuću na križanju Pantovčaka i Zelengaja. Sagrađena je 1912. kao ljetnikovac obitelji Steyskal. Prije Todorićevih, u toj je kući živio ministar poljoprivrede Dragutin Sajli. Kad su se preselili u Zagreb, Anti je bilo 37, a njegovu sinu Ivici 13 godina.

'U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro'

Prihod Agrokombinata je do 1970. narastao s 1,3 milijuna na 1,2 milijarde dinara, postaje 21. industrijska tvrtka po veličini u cijeloj federaciji. Todorić postaje zvijezda socijalističkoga gospodarstva. Na starim televizijskim snimkama vidimo ga kako drugu Edvardu Kardelju pokazuje proizvodnju kokošjih jaja. Svjedoci tih vremena ne spore Todorićevu umješnost, ali dodaju: 
"Agrokombinat je bio projekt tadašnje Vlade SR Hrvatske i republičkog Centralnog komiteta, bez podrške politike ništa se ne bi moglo napraviti". Tvrtka ima dobro osmišljenu strategiju, puno se ulaže u marketing - nešto starijim generacijama i dalje je u uhu Agrokokin slogan iz 1968.: "Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje!". 

Od 760 hektara obradive zemlje u 1963., Agrokombinat 1969. dolazi do 40.000 hektara. Todorić ima i projekt obrade novih 600.000 hektara u Lonjskom polju. Pokazao je da je napredna poljoprivredna proizvodnja moguća i izvan Vojvodine i Slavonije. Agrokombinat nabavlja 90 traktora gusjeničara. 
Do novca je dolazio kreditima, pri čemu je računao na inflaciju. Kao i njegov sin puno godina kasnije, što je Ivica priznao u jednom intervjuu iz 1993., gdje se prisjetio začetaka Agrokora 80-ih godina. 

"U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro. Ujutro bismo kupili 1000 tona, a do popodne smo zaradili još 600. Distribuirali smo goleme količine cvijeća, voća i povrća u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji".

Proizvodili 23 milijuna komada jaja godišnje

Agrokombinat postaje najveći proizvođač kukuruza sa 16.000 hektara pod tim usjevom. Imaju silose, tvornice stočne hrane koje proizvode po 200.000 tona godišnje. Puno izvoze, u vrijednosti 12 milijuna dolara godišnje. Svake godine na tržište stavljaju po 87.000 goveda, od čega 90 posto ide u izvoz, pa 123.000 tovljenih svinja... 

Agrokombinat proizvodi 23 milijuna komada jaja godišnje, a najveći je i proizvođač slatkovodne ribe u SFRJ. Uspješni su i u proizvodnji cvijeća, a imali su i 600 hektara voćnjaka. Tvrtka ima 350 trgovina, 760 stanova, restorane, počinju graditi neboder na Savskoj cesti. U to doba devize zarađene izvozom obavezno su se morale prodavati po fiksnom tečaju, a za dobivanje kredita u inozemstvu trebalo je polagati čak do 50 posto njegova iznosa kod savezne Poljobanke. 

Todorić se snašao i počeo je izvoziti preko znanstvenog instituta Agrokombinata, pa je mogao raspolagati devizama od izvoza za uvoz opreme. Instituti su, naime, bili izuzeti od prakse polaganja deviza. Prvi problemi počinju 1966., kad se pojavila ideja o spajanju Agrokombinata sa Sljemenom. 

S druge strane barikade stoji moćni Slavko Šajber, šef gradskog partijskog komiteta. Todorić odbija zamisao o spajanju, a na tajnom glasanju u listopadu 1969. u motelu u Božjakovini dobiva podršku svih 76 članova aktiva. Radnici su spremni doći u Zagreb s mehanizacijom kako bi obranili svog direktora. Ipak, ta večer u motelu Božjakovina zapravo je početak kraja Ante Todorića jer će mu neposluh i mobiliziranje radnika protiv partijske vrhuške 1972. doći na naplatu.

Slavko Šajber sucu: 'Ako oslobodiš Todorića nećeš biti reizabran'

Todorićevim odlaskom u zatvor nestaje Agrokombinat, najveći proizvođač hrane u Hrvatskoj, s pogonima u 37 općina. Neboder u Savskoj 66, koji će puno godina kasnije postati poznat po braniteljskom šatoru, tad je preuzela Industrogradnja. 

Navodno je utjecajni i pravovjerni komunist Slavko Šajber u vrijeme suđenja Anti Todoriću zaprijetio sucu da neće biti reizabran ako ga oslobodi.

Njihovo je neprijateljstvo ostalo doživotno, pa Šajber spominje Todoriće u intervjuu Nacionalu 2003., gdje se obračunava s novom hrvatskom elitom: 

"Tuđmanovi miljenici uspjeli su u samo nekoliko godina postati multimilijunaši. Miroslav Kutle, prije nego što je postao tajkun, godinama je nosio isto odijelo, Josip Gucić od sitnog je švercera zlatom postao bogataš koji ne može ni pobrojiti imovinu kojom raspolaže. Luka Rajić bio je kamiondžija, Ivica Todorić s ocem je sadio lukovicu, a samo nekoliko godina kasnije ima helikoptere iz kojih broji divljač u vlastitim lovištima… Ja ne tvrdim da su oni lopovi, ali bih volio da nam objasne kako se to radi". 

Dugogodišnje prijateljstvo s Mirkom Galićem

Ante Todorić je često ulazio u sukobe s GK SKH, javno polemizira o privrednoj reformi. Napada ga se da je Agrokombinat napučio zemljacima i navodno angažirao niz osoba iz ustaških obitelji. Todorić je bio posvuda: član je uprave NK Dinama, tamo vodi financijsku komisiju, a od 1968. zastupnik je u Saboru SR Hrvatske i član Predsjedništva Sabora. Iz tog vremena sežu neke veze koje su opstale i u naše doba. 

Ante Todorić se družio s Mirkom Galićem, kasnijim diplomatom i ravnateljem HRT-a. Kao veleposlanik RH u Parizu, Galić je organizirao dolazak ekipe francuske državne televizije, koja je trebala snimiti prilog o Agrokoru, a dok je bio na HRT-u, navodno nije dopuštao kritičke priloge o toj korporaciji.

Kasnije se Galić zaposlio u Agrokoru, i to ne samo on već i njegov sin Mislav Galić, koji je godinama imao važnu menadžersku ulogu, a bio je jedan od 12 uhićenika u aferi Agrokor. Drugi uhićenik, bivši član uprave Agrokora i bivši zamjenik ministra financija, Damir Kuštrak, sin je nekadašnjeg saveznog ministra Ivana Kuštraka, direktora Sljemena i dobrog prijatelja Ante Todorića… 

Nakon sloma Hrvatskog proljeća Agrokombinat je zbrisan u svega nekoliko mjeseci. Todorićevo se ime našlo na popisu izmišljenoga Komiteta pedesetorice, čiji su navodni članovi imenovani u beogradskom tisku - Miko Tripalo, Savka Dabčević Kučar, Pero Pirker, Srećko Bijelić, Dragutin Haramija, Janko Bobetko, Franjo Tuđman (tek na 25. mjestu), Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić, Ante Glibota, Vice Vukov, Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak, Đuro Brodarac...

Dok je Ante bio u zatvoru, 1975. njegov se sin Ivica oženio Vesnom Bašić, a 1976. dobio je unuku, Ivu Todorić. Iz zatvora Ante izlazi 14. siječnja 1977. Kako mu je sudskom presudom zabranjeno upravljanje tvrtkama, vraća se u Kloštar Ivanić i na imanju svog punca počinje privatni posao s cvijećem. Ante se nije slučajno posvetio cvijeću, u tome je imao iskustva iz Agrokombinata: tvrtka je imala golemi staklenik cvijeća pokraj Ivanić Grada.

Prodaje dio zemlje u Zmijavcima, preko starih veza dobiva 100.000 DEM kredita Privredne banke Zagreb i gradi staklenik od 1200 četvornih metara. Već u rujnu je cvijeće bilo na tržištu.

Biznis s cvijećem oca i sina 

Ante se bavi proizvodnjom, a njegov sin plasmanom cvijeća. Ivica 1978. odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA, pa tih 18 mjeseci Ante sam vodi posao. Kupuju se kombiji, hladnjače, otvaraju novi pogoni. Posao odlično ide, iako je navodno SUP kupcima iz državnog sektora poslao dopis da ne smiju kupovati od Todorića. 

Pamti se da su istovremeno na carinarnicu došli s 29 tegljača punih cvijeća. Svjedoci se prisjećaju da su u to vrijeme mnogi stanovnici Kloštar Ivanića u svojim kućama čistili lukovice tulipana. Ideja o biznisu s cvijećem, iz kojeg će kasnije nastati Agrokor, rodila se u zatvoru.

Prema svjedočenju Stipe Mesića, Todorićeva kolege iz Stare Gradiške, ovaj mu je rekao kako u državnim tvrtkama za njega više nema posla, pa će sam razviti biznis s cvijećem i, kako je najavio svom uzničkom kolegi, "za nekoliko godina postati najbogatiji Hrvat". Tako je i bilo. Socijalistički sud stvorio je najuspješnijeg hrvatskoga kapitalista.

Ante Todorić se 1990. kandidirao na listi Koalicije narodnog sporazuma Savke Dabčević Kučar, a nakon neuspjeha na izborima njegova je politička karijera prestala. Od 1991. Ante Todorić nije dao intervju. Iako je bio predsjednik NO-a Agrokora, nije se pojavljivao u javnosti sve dok ga u crni ponedjeljak za Todoriće nisu snimile televizijske kamere kako napušta dom u Kulmerovim dvorima.

Samozatajna, ali oštra sestra Jadranka

Malo tko je čuo za sestru Ivice Todorića- Jadranku Todorić koja je prošle godine dok su novinari svakodnevno satima boravili ispred Kulmerovih dvora redovito napadala predstavnike sedme sile.

No o njoj se ništa ne zna osim da je rođena 1952. u Kloštar Ivaniću Zna se i da je dok je Ante Todorić bio u zatvoru, žena Mira s Ivicom i Jadrankom, živjela na Pantovčaku 198. Čuvali su stan jer je, prema presudi, trebala biti konfiscirana sva Antina imovina. Dok je Ante Todorić bio u zatvoru, njegova obitelj bila je relativno osigurana budući da je on 1972. iskoristio priliku i otišao u mirovinu, 

O samoj Jadranki tek se priča da je bila beskrupulozna. Naime, njen posinak Vedran Bekavac iznio je teške optužbe na Jadrankin račun, a posebnu ju je optužio da mu je pokušala oduzeti poslovnu sposobnost. "Ne negiram, te sam potpuno svjestan činjenice da sam prebolio dvije epizode teške depresije. Odgovorno tvrdim da utjecaj oca i njegove supruge nije pridonio tj. da je otežao moj oporavak. Patroniziranje, miješanje i utjecanje na rad s psihijatrima i psihoterapeutima rušilo je moje napore i angažman da se oporavim od traumi što prije. U periodu od 11. veljače do ožujka 2011.intenzivno sam radio s dr. Špirom Janovićem na kojega je tata vršio konstantni pritisak, zvao ga učestalo, tražio razgovore s njim te se miješao u psihoterapiju, što je rezultiralo time da je dr Janović odustao od psihoterapije i suporta, te mislim da bi se moja hospitalizacija izbjegla da nije bilo tako", ispričao je svojevremeno Bekavac.

Najčitaniji članci