Blagdani, ali ne i blagi dani...

Nema spora da su državni blagdani u Hrvatskoj oduvijek sve samo ne blagi dani. Tih dana umjesto da se okupimo i složimo, mi se dodatno podijelimo i posvadimo. Tako je svake godine za Dan državnosti, kad god on bio, za Dan antifašističke borbe ili za Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Tako je i 5. kolovoza na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Odmah da naglasim za sve one koji ovo čitaju, posebno s razumijevanjem, vojno-redarstvena operacija Oluja je oslobodilačka akcija kojom je Hrvatska nakon pet godina obnovila vlast na gotovo trećini svog međunarodno priznatog teritorija. Razlozi pokretanja Oluje su opravdani, vojno je izvanredno odrađena, a njezine posljedice za izgradnju Hrvatske kao mirnodopske i demokratske države su neprocjenjive. E sad, ne bih se baš složio s onima koji poput jednog hrvatskog političara kažu da je “pobjeda čista kao gorski potok, čista kao suza djeteta”. Prije svega mislim da je bilo koju oružanu operaciju tijekom koje, iz bilo kojeg razloga, ginu ljudi apsurdno uspoređivati sa suzom djeteta. Ali na stranu pjesnički afiniteti naših političara. Nešto drugo je problematičnije u konstataciji da je Oluja, tj. pobjeda “čista kao gorski potok”.

Da, netko će reći da tijekom same operacije nisu paljene i pljačkane kuće niti ubijani civili, nego da se to događalo kasnije. Da, ima i onih koji negiraju sve navedeno. Ali pljačka, palež i ubojstva se ipak ne mogu gledati odvojeno od same operacije koja je trajala tek nekoliko dana. Zanimljivo je da oni koji inzistiraju na tome da je Oluja već bila završena kad su zločini počeli isti kriterij neće upotrijebiti za događaje iz svibnja 1945. Jer Drugi svjetski rat je službeno završio 8. svibnja, a ubojstva zarobljenih ustaša, četnika i ostalih kolaboracionista uslijedila su tjednima kasnije. Međutim, ne sjećam se da sam od onih koji govore o partizanskim zločinima ikad čuo da kažu. da, partizani su pobijedili u ratu, pobjeda je čista kao suza, a zločini su se dogodili tek nakon rata. Kako bilo, ja uvijek osuđujem i zločine iz ljeta 1945. i zločine iz ljeta i jeseni 1995. Što me ne sprečava da i partizansku borbu i Domovinski rat smatram opravdanima, obrambenima i oslobodilačkima.

Ali da se vratim na temu podjela. Ako će i povodom Dana pobjede većina medijskog prostora biti posvećena osobnoj netrpeljivosti predsjednika i premijera ili skandaloznom ponašanju skupine ljudi, predvođenih nekim čudnim likom s hitlerovskim brčićima, koji uslijed Knina izvikuju ustaški pozdrav, a da pritom u ostatku Hrvatske rijetko tko izvijesi državnu zastavu, kamoli da na dostojanstveni način organizira nešto primjereno, onda bismo se stvarno morali zamisliti nad time što hrvatskim građanima znače njihovi blagdani. Osim “crvenog” datuma u kalendaru kao samo jednom u nizu dana koji neće provesti na radnome mjestu.

KRONIKE POVJESNIČARA Klasić: Večera za pamćenje

Državni blagdani uglavnom su posvećeni nekim događajima iz prošlosti koje smo iz različitih razloga proglasili važnima za našu zajednicu. Međutim, njihovo obilježavanje u Hrvatskoj više služi promociji aktualnih “velikana”, nego podsjećanju na one zbog kojih se nešto obilježava. Osim toga, prilikom svakog blagdana do izražaja dolazi i podjela na velike, nešto manje i nikakve domoljube. Pri čemu pripadnost jednoj od spomenutih kategorija ovisi o tome kojoj stranci pripadate ili za koju glasate, a ne jeste li građanin koji svoju domovinu čini ljepšom, bogatijom i naprednijom, koji poštuje zakone, ne potkrada svoje sugrađane i ne sramoti sebe i ostale stalnim veličanjem i slavljenjem slugu i suradnika Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija. Ali blagdani u demokratskim društvima imaju i još jednu ulogu. Namijenjeni su slavljenju, ali i suočavanju s prošlošću. Tu mogućnost u socijalističkoj Jugoslaviji nismo imali. Naši heroji i pobjede nisu dovođeni u pitanje, kao ni naši grijesi i neuspjesi. Međutim, pokazalo se da tamne stranice naše povijesti ignoriranjem, a posebno negiranjem vremenom ipak nisu posvijetlile. Naprotiv. demokratska Hrvatska (i) u tom je smislu trebala biti suprotnost socijalističkoj Jugoslaviji. Politički propisani narativi, zabranjene teme, tabui i šikaniranje onih koji propituju tabue trebali su (p)ostati stvar prošlosti. Jesu li?