Bolesnoj Međimurki (39) stiže pomoć: Građani u akciji skupili dovoljno za tri mjeseca lijeka

Hvala svima koji su uplatili ili će tek uplatiti novac za moj lijek, to mi neizmjerno puno znači i vraća nadu u život, poručuje Svjetlana Kalanjoš (39), Međimurka koja zbog metaboličkih bolesti ima 250 kilograma i već je četiri godine prikovana za krevet. Živi u romskom naselju pored Murskog Središća s majkom Vesnom, oboljelom od istih bolesti, i s ocem Stanislavom, koji brine o njih dvije. Treba joj lijek Mounjaro, od kojega bi mogla značajnije smršavjeti, no doza za nužnih prvih šest mjeseci stoji 2000 eura jer lijek nije na listi besplatnih lijekova HZZO-a. Kako je lijek potreban i njezinoj majci Vesni (57), pokretnoj, ali s brojnim bolestima, prikupiti treba barem 4000 eura.

Grad Mursko Središće platio je prvu dozu lijeka za obje žene i one su je primile prije tjedan dana, nakon čega je pokrenuo i humanitarnu akciju prikupljanja sredstava na poseban račun Grada, od čega će se kupovati sve sljedeće doze.

Imaju dovoljno za tri mjeseca lijeka

- Dosad je, prema današnjim podacima, prikupljeno 2000 eura, dakle osigurana je doza za obje žene za sljedeća tri mjeseca, lijek se prima kao injekcija jednom tjedno. Novac uplaćuju ne samo Međimurci, nego i ljudi i tvrtke iz cijele Hrvatske, na čemu smo im jako zahvalni - kaže za 24sata Dražen Srpak, gradonačelnik Murskog Središća, koji je akciju pokrenuo.

- Kako su mi objasnili liječnici, prvi pozitivni efekti vidljivi su nakon šest mjeseci, pri čemu se doza svakog mjeseca povećava, a to znači da postaje i skuplja. Izračunali smo da za majku i kćer treba za tih šest mjeseci ukupno od 4500 do 5000 eura - pojašnjava Srpak.

ŽIVOT U AGONIJI Agonija žene (39) iz Međimurja: 'Imam 250 kila, iz kreveta ne mogu, a novca za lijek nemamo'

Liječenje, dodaje, može potrajati i dvije godine.

No postoje naznake da bi se, neovisno o Svjetlani i njezinoj majci, lijek uskoro mogao naći na listi besplatnih lijekova HZZO-a.

Na sjednici njihova povjerenstva za lijekove 2. rujna trebao bi se naći prijedlog indikacija za odobrenje Mounjara bez nadoknade za određenu skupinu pacijenata. Prema informacijama koje se mogu pronaći na stranicama Zavoda, lijek bi mogao biti besplatan za ljude s dijabetesom 2 koji ne uspijevaju dobro kontrolirati šećer s drugim lijekovima, te za pretile, s prisutnim rizicima za srce i krvne žile, ako im je indeks tjelesne mase veći od 28, uz određene dodatne uvjete. Nakon šestomjesečnog liječenja procjenjivao bi se učinak i donosila odluka o nastavku liječenja. Pravo na Mounjaro bez naknade tad bi imali samo pacijenti kod kojih se bilježi gubitak na tjelesnoj težini od najmanje pet posto.

Na pitanje koliko bi otprilike pacijenata moglo ostvariti ovo pravo u prvim mjesecima primjene, kao i koliki bi bio mogući trošak, iz HZZO-a odgovaraju kako ne mogu komentirati postupak dok je u tijeku.

Svjetlana drži palčeve da lijek za nju i majku postane besplatan.

- Bila bih najsretnija osoba na svijetu da se to dogodi i svima zahvalna. Hvala ljudima u cijeloj Hrvatskoj koji mi sad pomažu, cijela je moja obitelj zahvalna - kaže Svjetlana.

Kuća bez vode i struje

Prema informacijama Europske agencije za lijekove (EMA), Mounjaro je lijek za liječenje odraslih osoba s dijabetesom tipa 2 koji se ne može kontrolirati, te za smanjivanje kilaže kod jako pretilih osoba. Ubrizgava se jednom tjedno, nakon čega se povećava količina inzulina koju gušterača oslobađa kao odgovor na hranu, a to pomaže u snižavanju razine glukoze u krvi u osoba s dijabetesom tipa 2. Usmjeravanje na određene receptore također smanjuje apetit i pomaže ljudima da kontroliraju tjelesnu težinu.

- Bude li na poseban račun koji smo otvorili za naše građanke uplaćeno dovoljno sredstava, voljeli bismo nabaviti i medicinski krevet te ostalo što je obitelji potrebno - kaže gradonačelnik Srpak.

Obitelj Kalanjoš stanuje u kućerku bez vode i struje, nemaju ni sanitarni čvor, tek poljski WC u dvorištu. Za Svjetlanu je dolazak do njega nemoguća misija. Njezin otac Stanislav apelira na dobre ljude koji bi im pomogli u kući napraviti i kupaonicu. Zidovi Svjetlanine sobe u tom kućerku, više skalameriji, crni su od vlage i najveća joj je želja, kako smo ranije pisali, opet moći izaći na sunce. Zbog svojih golemih bolnih, otečenih nogu s ranama i bolesnom kožom Svjetlana to ne može, čak se ni okrenuti u krevetu. Do prije četiri godine je radila kao pomagačica u osnovnoj školi Murskog Središća, posao joj je bio romskim prvašićima prevoditi nastavu na hrvatski, jer romska djeca do polaska u školu hrvatski ne znaju, u Međimurju govore bajaškim jezikom, dijalektom starorumunjskog. Bila im je ne samo pomagačica, kaže, nego i prijateljica, i ta joj djeca najviše nedostaju.