News

Komentari 120

Civilne žrtve rata: 'Moja sestra Mirela u 30 godina nije dobila ni svijeću. Srami se, državo!'

Civilne žrtve rata: 'Moja sestra Mirela u 30 godina nije dobila ni svijeću. Srami se, državo!'

Još se živo sjeća širom otvorenih prozora, smijeha, mirisa ljetne večeri. U sekundi ga je prekinuo tutanj, prasak, grmljavina iz daljine. Nije znala što je to, jer je prvi put čula takve zvukove

U samo jednoj sekundi život vam postane preplavljen neizrecivom tugom. Tugom koja ne prolazi, samo se čovjek nauči živjeti s njom. I nakon 30 godina osjećam istu tugu u sebi. Ali ne mogu odagnati i osjećaj nepravde. Svi smo mi civilni stradalnici dali preveliki obol stvaranju Lijepe naše, natopili smo svojom krvlju njezine temelje i položili svoje najmilije na oltar domovine, otpočinje nam priču o svojoj tragediji Daruvarčanka Danijela Ljutak-Jureković (46), predsjednica Udruge civilnih stradalnika Domovinskog rata Bjelovarsko-bilogorske županije.

I sama je civilna žrtva Domovinskog rata. Civilna žrtva koja je u samo jednoj sekundi ostala bez oca i desetogodišnje sestre u kolovozu 1991. godine. kada je i sama ranjena.

- Bio je ponedjeljak, 26. kolovoza 1991. godine. Još je bilo toplo, a mi smo večerali pečena jaja kod ujne i ujaka za stolom. Činilo se sve normalnim, ali nije bilo, jer već dva tjedna nismo mogli biti u svojoj kući. Tata, mama, sestra Mirela i ja, iz obližnjeg sela u kojem smo živjeli, vratili smo se u grad u obiteljsku kuću bake i djeda jer je naša kuća “na nesigurnoj lokaciji” pa smo možda sigurniji u gradu nego na osami na selu. Tako smo barem mislili tada - prepričava nam Danijela.

Još se živo sjeća širom otvorenih prozora, smijeha, mirisa ljetne večeri. U sekundi ga je prekinuo tutanj, prasak, grmljavina iz daljine... Nije znala što je to, jer je prvi put čula takve zvukove.

'Mama vrišti, zapomaže i plače'

- Svi smo poskakali, brže bolje se kao nekamo spremamo, ne znam ni ja kamo, ali idem za mamom. U papučama. Jer idem samo kod bake u podrum. Tamo je sigurnije nego na katu. Tako smo barem mislili tada. Pred bakinim vratima stana stojim s mamom, sestrom i prijateljem Zlatkom. Odjednom, vrata se otvaraju i začuje se prasak. Više ne čujem ništa, nešto me gurnulo naprijed u stan... Ne znam što se dogodilo, ali svjesna sam da ležim na podu, sestra leži pored mene, hodnik je pun krvi, a ja u tom trenutku ne znam čija je krv. Želim ustati i pomoći, ali ne mogu stati na noge - očiju punih suza prisjeća se Danijela strave koju je proživjela te noći.

U djeliću sekunde užasnuta je shvatila da su svi ranjeni. Nepomično ležeći vidjela je kako ujak na rukama nosi njezinu sestru Mirelu. Nije bila pri svijesti.

- Zlatko je sav krvav jer je ranjen u glavu, mama vrišti, zapomaže i plače u isto vrijeme, jer je tata ostao nepomično ležati na dvorišu. Nema ga više.

Tu informaciju u tom trenutku uopće nisam mogla osvijestiti jer mi nije jasno zašto ne mogu hodati i zašto se sestra ne budi. Po nju su došli susjedi i odvezli je na Hitnu. Mama je otišla s njom. a Zlatko i ja ostajemo čekati sanitet. Nakon nekog vremena shvatim da sam ranjena u nogu i leđa. Dolazi sanitet, nosila... izlazimo kroz dvorište i s nosila vidim tatu kako leži. Nema oproštaja, nema pozdrava, nema zagrljaja... Samo sam prošla. U sekundi. A jedna takva sekunda nam je svima promijenila život. Naopačke - kroz suze niže Danijela.

Imala je tada 16 godina. Njezina sestra tek 10, a otac 39. I od te sekunde, priznaje nam onako izrovana bolom, više ništa nije kao prije.

- Sljedeći sati prolazili su mi u magli i suzama. Puno sam suza isplakala u bjelovarskoj bolnici u kojoj su mi sanirali ozljede bez potpune anestezije. Dobila sam samo lokalnu. Grizla sam bolnički krevet od bolova, ali iz inata nisam željela pustiti ni glasa. Nakon saniranja rana ostala sam u bolnici, nepomična, samo sam ležala s mislima uz Mirelu. Tatu su pokopali bez mene, a mama je većinu vremena bila s nama u bolnici. U četvrtak sam dobila neku čudnu, neuobičajenu injekciju prije ručka. Pola sata kasnije u sobu je ušla mama u suzama. Rekla mi je da Mirele više nema. I opet bez oproštaja, pozdrava, zagrljaja - kroz suze govori Danijela.

Naša žrtva nije važna?

Ne voli o tome pričati, ne voli kopati po tim ranama koje peku više od četvrt stoljeća. Još više je boli odnos države i društva prema civilnim žrtvama Domovinskog rata. Nepravdi koja je nemarom, bešćutnosti društva o civilnim stradalnicima Domovinskog rata učinjena njezinoj desetogodišnjoj sestri, prijatelju...

- Ima nas na tisuće, tisuće sličnih sudbina dijelim s civilnim stradalnicima lijepe naše, tisuće suza smo zajedno isplakali u ovih 30 godina, a ne zna nam se ni broj. Institucijama ove Lijepe naše nije dovoljno 30 godina da nas pobroji, da nas imenuje, da zna točno imenom i prezimenom za svako poginulo i ranjeno dijete, za svako dijete koje je ostalo bez jednog ili oba roditelja, za svako dijete koje i danas traži svog nestalog tatu ili mamu, brata ili sestru - glasom punim gorčine obrazlaže Danijela.

Priznaje da sama sebi to ne može objasniti. Ne zna kako to nečinjenje vladajući objašnjavaju sebi svih ovih 30 godina.

- Naša žrtva nije važna? Naša žrtva se ne broji? Nisi bio na ratištu pa nisi dao ništa za slobodu? Ako to ne zaslužuje jednu svijeću godišnje od naše države, onda ne znam koja je žrtva dovoljna. Jer u 30 godina, moja sestra Mirela nije dobila svijeću. Glasno ću reći: “Srami se, državo!” Da su i nakon 30 godina civilni stradalnici primorani upravo na ovaj način “pravdati” svoje stradavanje, svoju žrtvu, svoje neumorno traženje zakonskog okvira po kojemu bi civilni stradalnici bili participirani u društvu, a ne marginalizirani i prozivani za traženje prava koja im ne pripadaju - ljutito kaže Danijela.

Svjetlo na kraju tunela, kaže, je donošenje Zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata koje će im donijeti pravdu koju tiho i strpljivo čekaju 30 godina.

Najčitaniji članci