Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Dok vježbamo strpljenje pred rampama, ministar Butković nas tješi da bolja naplata stiže, negdje između iduće sezone i drugog dolaska...
Ovih se dana kolone protežu prema obali, a u njima sjede ljudi koji mjesecima ponavljaju istu molitvu: samo da izdržim do godišnjeg, kao da će se negdje iza tunela, kolone i prvog pogleda na more život napokon smilovati.
Onda godišnji napokon dođe i otkrijemo da smo i u njega ušli kao u novu smjenu. Moramo otići. Moramo se okupati. Moramo objaviti dokaz da se odmaramo. Moramo se vratiti bolji, zdraviji, nasmijaniji. Tako smo i odmor pretvorili u zadatak, najhrvatskiji oblik asketizma, onaj s naplatnom kućicom.
Dok vježbamo strpljenje pred rampama, ministar Butković nas tješi da bolja naplata stiže, negdje između iduće sezone i drugog dolaska.
To je svijet Chucka Nolanda iz “Cast Away”: sat, rokovi i uvjerenje da organizirani čovjek drži život pod kontrolom. Tek kad ostane bez svega što je kontrolirao, vidi da ga nisu slomile samo obveze, nego samoća koju je godinama nazivao snagom. Isus u nedjeljnom evanđelju ne govori ljudima kojima treba malo wellnessa.
Obraća se “umornima i opterećenima”, onima koji su život sveli na funkcioniranje: šute dok pucaju, odgovaraju dok nestaju i smiješe se jer je i raspad danas valjda poželjno prikazati uredno. “Dođite k meni i ja ću vas odmoriti”, nije citat za društvene mreže, već rečenica upućena ljudima kojima se cijeli život skupio u jednu riječ: moram.
Zanimljivo, Isus ne obećava bijeg. Govori o jarmu. O komadu drveta na ramenima. O teretu koji se ne ukida čarolijom, nego dijeli prisutnošću. To je skandal za vrijeme koje nas uvjerava da vrijedimo samo dok možemo sami.
Dok stižemo, nosimo, isporučujemo, ne smetamo, ne tražimo previše i ne priznajemo da smo umorni. Možda se pravi odmor zato i ne nalazi ondje gdje ga najčešće tražimo: na kraju kolone, na plaži, u savršeno isplaniranom tjednu bez obveza.
On dolazi tek kad čovjek prestane glumiti vlastitog spasitelja, kad više ne mora sve izdržati da bi bio vrijedan ni sve držati pod kontrolom da bi bio voljen. Na kraju se pokaže da mi zapravo i ne tražimo život bez tereta, nego rame uz koje i najteže stvari prestaju biti dokaz naše osamljenosti.
24sata © 2026
