Damir i Stanko izvukli su se iz beskućništva! 'Vrag je odnio sve kad su me štakori počeli gristi'

U jednom trenutku radio je u firmi, provodio vrijeme s prijateljima i bavio se hobijima. U drugom tražio je stare novine ne bi li se pokrio s nečim i zaspao na hladnom, mokrom betonu kako bi sutradan smogao malo snage moliti višak kovanica koji prolaznicima zvecka po džepovima. Ovo nije scena iz tragičnog filma, ovo je stvarnost mnogih beskućnika.

Život na ulici nosi svoje - poroke, obiteljske zavrzlame, emocionalne posljedice i neriješene papire. Donosimo priču o dvije sudbine. One nisu crno-bijele, ali imaju ono što svaki čovjek zaslužuje - krov nad glavom. Ovo je priča ljudi koji su uspjeli okrenuti svoje živote i izvući se iz beskućništva. Za to je potrebna velika snaga volje, kako njih samih, tako i onih koji ih guraju iz dana u dan. Upravo zbog toga danas i sami pomažu onima u potrebi.

'Mrki je vani'

Damir Mudrinjak hrvatski je branitelj s 27 godina radnog staža. Damir je zbog psihičkih teškoća prestao raditi jer je nakon rata morao uzimati lijekove. Nakon što su mu umrli roditelji, došlo je do sporova oko stana i novca, zbog čega je završio na ulici.

- Horor, horor. Poznaješ cijeli grad, a ne znaš gdje ćeš. Ne znaš što će se dogoditi, šetaš, voziš se tramvajima - opisao je prve dane bez krova nad glavom.

Najviše ga je povrijedilo što su ga prijatelji nakon toga ostavili i svi su, kaže, otišli svojim putem.

- Pričalo se 'Mrki je vani','gdje vani?','na cesti' i dalje nitko ništa - rekao je Damir.

Na ulici je proveo šest godina. Kaže kako je to krvav život.

Susret koji grije FOTO 'Deka za beskućnika na klupi': Zagreb opet pokazao veliko srce za one u potrebi

- Probudiš se i pomisliš 'Što danas?'... pa isto kao i jučer. Linijom od Dubca do Črnomerca, čekam 10 sati da uzmem u Konzumu u pola cijene nešto za pojesti, iako psihički ne možeš jesti. Uzmeš si pivu s kioska, pa dobiješ kaznu za opijanje na javnome mjestu - ispričao je Damir.

Osim kazni za opijanje na javnome mjestu dobio je i puno kazni za skitnju.

- Zamislite četiri sata krugove raditi, pa pokušate izaći iz tramvaja, nemate snage. Noge ne idu, uhvatiš se nekako, izađeš, uzmeš cugu i sjedneš - ispričao je Damir.

Najteže mu je bilo za blagdane.

- Ljudi izlaze iz tramvaja, ti sjediš na klupi. Oni nasmijani trče svojim domovima, u toplinu, a ti to gledaš vani na hladnoći. Osjećaš se užasno - iskren je Damir.

Damir Mudrinjak otvoreno priča o svojim danima na ulici, ovisnostima... Danas pomaže drugim beskućnicima | Foto: Marko Seper/PIXSELL

S druge strane, iščekivao je zime i snijeg, jer je u to vrijeme mogao ponuditi ljudima da im čisti dvorište i zaradi nešto novca.

Provodio je vrijeme i u napuštenoj crkvi, gdje su mu štakori počeli jesti noge te je umalo dobio sepsu. Shvatio je, kako kaže, da je vrag odnio šalu i otišao u bolnicu sv. Ivan na Jankomiru. Tu se u šest godina beskućništva često dolazio psihički i fizički oporaviti.

- Htio bih osobno zahvaliti bolnici Sveti Ivan Jankomir i gospodinu doktoru Oreškoviću te dečkima tehničarima. Oni nisu znali moju situaciju dok nisu vidjeli u medijima, ali su me uvijek pitali kako sam - dodao je Damir.

Normalni život postao pakao

Nakon jednog izlaska iz bolnice Jankomir, upoznao se s gospođom Jadrankom, koja je često dolazila na Dubec, gdje je provodio vrijeme. Nakon nekog vremena počeli su živjeti skupa.

- Kliknuli smo jednostavno, našli se. Krenuli na kave, razgovarali... - objašnjava Damir.

Nakon toga dobio je i inkluzivni dodatak. Prvi Božić mu je bio, kaže, mrak. Bor je ostao okićen cijelu godinu. Nitko im drugi nije trebao, osim mačka Mica.

Sličnu sudbinu imao je i Stanko, branitelj čije je pravo ime poznato redakciji. Odrastao je i školovan je u Zagrebu te je imao, kako opisuje, normalan život. Odlazio je na posao, družio se s ljudima, obitelji i imao hobije. Nakon smrti roditelja i gubitka posla, izgubio je krov nad glavom.

PRODAVAO 'ULIČNE SVJETILJKE' Umro je dobri duh Zagreba: 'Tomica je zadnji put stajao na uglu Jurišićeve. Bio je borac'

- Kad ostanete bez kuće, posla i prijatelja osjećate se kao klošar. Najviše su mi nedostajala poznanstva. Ljudi su me nakon toga gledali kao siromaha - započinje svoju priču.

Prvi dani izgledali su, kaže, jako teško. Vozio se noćnim linijama tramvaja i autobusa. Dvije godine je proveo u Kosnici, odakle je jedva čekao izaći.

- Uvjeti su bili dobri; doručak, ručak, večera, sve uredno. Ali nitko tamo ne radi s ljudima. Ne postoje radionice, psihološka pomoć i slično.

Jednog dana uspio je pronaći nekakav posao.

- Šljakao sam od sumraka do zore. Cilj je bio da se dignem i nakon pet godina sam uspio - rekao je Stanko. Danas ima inkluzivni dodatak i hrani se u pučkoj kuhinji.

Damir, kao i Stanko, danas je uvijek spreman pomoći osobi u nevolji.

Stanko nije htio pred kamere. Svoj novi život sad je posvetio pomaganju. | Foto: Marko Seper/PIXSELL

Damir i Jadranka jednom su prilikom u stan primili gospođu s ulice na nekoliko dana. Osim toga, Damir je svoju iskaznicu za pučku kuhinju dao drugoj osobi u potrebi. S druge strane, Stanko danas pomaže drugim beskućnicima iz dana u dan s volonterima.

- Na danima otvorenih vrata jedne inicijative za beskućnike došao sam tražiti majice za sebe, a drugi dan traperice. Žene su me tamo čudno gledale, ali smo počeli razgovarati. Tako s njima danas pomažem drugima - ispričao je Stanko.

'Gdje je nestao čovjek?'

Na papiru, u Zagrebu je smješteno stotinjak ljudi u službenim prihvatilištima, no stvarni broj onih koji spavaju na ulici, u napuštenim zgradama, podrumima ili čak u vlakovima - nitko ne zna. Naime, sustavno popisivanje beskućnika ne postoji, pa se tako barata s brojkama od oko dvije tisuće u Hrvatskoj.

- Ja bih rekla da to nisu nimalo relevantni podaci, jer broj raste iz dana u dan samo na području Grada Zagreba. Gdje god se okrenem, u svakom grmu, iza svake klupe, u svakom parku vidim tragove boravka beskućnika - rekla je Vesna Ribarić, osnivačica inicijative "Od srca do srca" za beskućnike i potrebite.

Vesna Ribarić za svoj humanitarni rad s beskućnicima dobila je i nagradu Ponos Hrvatske | Foto: Marko Seper/PIXSELL

Dodala je kako imaju 450 kreveta, pa i da ih je dvije tisuće, kreveta je premalo. Napominje da ljudi umiru na ulicama, a razlozi su od gangrena pa do srčanog, moždanog, fizičkog i psihičkog umora.

- Ne možemo dobiti podatke o onima koji su umrli, nemamo koga pitati kad je sprovod i gdje je nestao čovjek - rekla je Vesna.

O razlozima zašto ljudi dolaze do tih situacija navodi kako zaboravljamo na rat, COVID, inflaciju, broj ljudi koji živi na rubu, visine cijene najma... S druge strane, razlozi zbog kojih je teško stati na noge su manjak empatije društva i nadležnih institucija.

- Oči se zatvaraju i nitko ne želi pomoći. Nevidljivi su i nitko im ne želi izdati osobnu iskaznicu. Kako bi preživjeli moraju se odati alkoholu i ostalim porocima. Snalaze se kako znaju - zaključila je Vesna Ribarić.