Željko Karoglan Apač, čovjek koji je među prvima ušao u Knin opisuje kako je izgledao taj 5. kolovoza 1995. godine u njegovoj, legendarnoj Trećoj imotskoj bojnoj iz sastava Četvrte gardijske brigade
RATNI DNEVNIK
General nas je zvao, ali mi smo se oglušili. Morali smo tada ući u Knin, inače srce ne bi izdržalo
Tog 4. kolovoza 1995. počeo je prodor snaga hrvatske vojske prema Kninu. Ujutro tog dana Sedma gardijska brigada napala je vrhove Dinare. Moja, Četvrta, uključila se za nekoliko sati. Sa 4. na 5. kolovoza spavali smo na planini, u šumi. Znam da su tu bile poljane i sorene kuće, stare stotinama godina.
Skupljali smo grane i tako se grijali. Moš' mislit 'ko je tad ponio džemper! U jutro 5. kolovoza prošli smo raspored Sedme i zaputili se ka Kninu. Već je išla kolona tenkova, a mi smo formirali strjeljački lanac. Razvili smo se u širinu. Na jednom platou vidjeli smo nekakav bager, ali nije nikoga bilo kod njega, stajao je usput, prazan. Malo dalje, upalio se tenk neprijateljske vojske.
- Vjerojatno kad je skužio koliko nas ide prema njemu, samo je pustio maskirni dim i nestao. Nije uopće reagirao. Nije se ni pokušao boriti. I onda kad smo došli dolje na ovu komunikaciju Knin - Strmica, e to je već ono... Nismo mogli odoljeti. S tenkom Sveti Duje prošli smo tablu Knin - počinje svoje memoare Željko Karoglan Apač, umirovljeni časnik HV-a, vojni invalid, pripadnik legendarne Treće imotske bojne iz sastava Četvrte gardijske brigade.
Pogledajte video: 25 godina od Oluje
Pokretanje videa...
05:58
A upravo tenk te jedinice, na kojem je bio Karoglan, prvi je ušao u Knin. I nije se to dogodilo formalnim putem - već pravim pravcatim oglušavanjem o naredbu. I to od čiju naredbu? Ni manje ni više nego generala Andrije Matijaša Pauka.
- General nas je nekoliko puta zvao da se vratimo. Trebalo je čuvati desni bok od prodora neprijateljskih snaga, tamo, od strane Bosne. Ali mi smo išli prema Kninu. Kad smo došli do ulaza jednostavno junačko srce nije moglo izdržati, posebno kod našeg vozača Robija Budimira, tako da smo prošli tu tablu. Onda nas je Matijaš opet zvao, nekoliko puta, pa smo se vratili na temelju zadaću gdje smo išli prema Golubiću - sjetno će Apač dok razgovaramo 130 kilometara dalje, ispred njegove kuće u rodnim Zmijavcima kod Imotskog.
- Cvrčci su glasni. Koza Jurka i njen kozlić brste travu, a magarac Biki baca se na makadam i trlja leđa od nametnika. Život ovdje je neusporedivo miran. Kuće su u brdu, sve stare, kamene ili nove, dorađene s bazenom. Zna se svaki auto koji prođe. Apač je provukao cestu i prvi počeo gradnju. Doslovce oživio zaseok. Bila bi to priča sama po sebi, da nije ovih ratnih uspomena. A njih valja predbilježiti svake godine. Na sjećanje starim i opomenu novim generacijama.
I tako Apač dalje priča, kako general Matijaš nije puno zamjerio ovu njihovu samovolju da prvi uđu u Knin.
- On je bio neobičan čovjek. Tvrd, krut, ali je iznimno cijenio borce. Imao je prema njima drugačiji odnos nego prema ostalima. Sa mnom su na tenku uz Robija bili i Zvonimir Zvonko Mršić i Davor Bago - prisjeća se Apač.
Priča nam kako je dalje tekao njegov dan, taj povijesni 5. 8., nakon odlaska iz Knina:
- I kad smo došli do Golubića. Sreli ženu koja je hodala putem. Ona je Hrvatica, čovik joj je bio poštar, imali su sina s problemima u razvoju. Downov sindrom ili tako nešto. I valjda je njen čovik, zato što mu je žena bila Hrvatica, izgubio posao. Skupili smo njih i nešto starijih ljudi. Došao je naš sanitet od postrojbe i odveo ih u grad. Dok smo ih zbrinjavali, s Debelog brda na nas je ispaljeno pet, šest granata. Srećom, prošli smo bez ikakvih posljednica - spremno će časnik, sjećajući se kao da je jučer bilo.
Pamti doba dana, pamti sate i minute. Posebno mu se u sjećanje urezalo kad su dva momka poginula u Strmici.
- Prolazili su ispod kuće, a četnik koji je tu ostao, upucao ih je s balkona. Ubio ih - dodaje Apač.
Nije to bilo sve od toga dana. U Knin su se opet vratili. Jedan dio je ostao u Strmici, drugi su išli put tvrđave.
- Tek negdje oko podne došli smo ponovno u Knin. Dolazimo do logora di je bio Unprofor, slikali smo se u centru... - prisjeća se Karoglan otvarajući album s fotografijama. Gledamo u nekolicinu golobradih momaka odjevenih u uniforme. On je u prvom planu. Da se prepoznati. Isto je to lice, samo s nešto malo više sjete, ozbiljnosti, možda i umora. Snimljen je taj kadar na kninskom kružnom toku.
- Potom smo se popeli na tvrđavu, a ondje je bila Sedma gardijska brigada. To se čestitalo, ljubilo, slikalo, trajalo je to par sati, a zatim smo sišli dole i nastavili svatko svojim zadaćama. Tu večer smo spavali u vojarni, a ujutro oko 10 krenuli smo u pravcu Gračaca i Srba. Prvu večer smo prenoćili uz Zrmanju, drugu večer kod Popine, a cijelim putem, magistralom, nailazili smo na vozila vojna i civilna. Čak je bilo pregaženih civilnih auta. Tenkovi su prešli preko njih. Bilo je i nekoliko ostavljenih tenkova starijeg modela mislim da su bile tridesetčetvorke.
Čiji su bili?
- Neprijateljski. Četnički.
Zašto su ih ostavljali?
- Nisu imali goriva. Bilo je i minobacača - odgovara Karoglan, a onda nastavlja izgovarati dnevnik iz glave:
- I treći dan smo ušli u Srb. Dosta je bilo otvorenih kuća, razbijenih vrata, isprevrtanog namještaja. Nastavili smo prema Bosanskim Osredcima i tu je, iza željeznčke stanice, bio kraj našeg puta. U popodnevnim satima došli su autobusi, mislim zadarske postrojbe. Smijenili su nas i vratili smo se u Knin negdje osmoga uvečer. Znam da je tu noć bilo puno hladno. Nismo imali baš... Čak je u vojarni bilo hladno. Krenula je neka bura. To je uglavnom to - zaključuje Karoglan i poentira - o Oluji više ništa.
Može, kaže, pričati kako je izgledalo kad se išlo na Grahovo, gdje je bio i što je proživljavao.
- E, to je bio kompliciran pothvat, a Oluja je po meni bila čak jedan od jednostavnijih. Oluja je bila kruna onoga što smo radili četiri godine. Puno krvi, puno mrtvih je uloženo da bi Oluja bila takva kakva je - veli Karoglan.
A bilo je gadno i na Dinari, u zimu 1994. godine. Napadalo je snijega, ljudi su promrzavali, dobivali mišju groznicu. Često bi lutali ne znajući gdje hodaju pa bi se popeli na bunker i stradali od metaka. Tako je poginulo nekoliko pripadnika. Sjeća se Karoglan i obrane Zadra.
- To su bile puno teže stvari od Oluje - odlučno će iskusni ratnik. Kažemo da se ovih dana često spominje kako su hrvatski vojnici u Oluji bili brojčani nadmoćniji. Kaže - vjerojatno jesmo. Njegova priča u Domovinskom ratu počela je 27. srpnja 1991., a završila se na ranjavanju 1995. godine, 8. rujna.
- Na Malu gospu sam ranjen iza Glamoča, prije Šipova. Naši tenkovi su stali, nisu mogli dalje, bile su mine. Pokojni Matijaš nas je poslao da ispitamo neprijateljske položaje. Ja sam cijelo vrijeme bio izviđač. Neprijatelji su nam spremali zasjedu na šumskom putu s tim da smo im izašli s neočekivane strane. S nekakve kosine. Bili smo zbunjeni. Bilo je tu nekoliko vrsta uniformi, nekakvih šarenih, nismo znali jesu li to Hercegovci i tako da smo se tu popuškarati, oni su spremali protuoklopna sredstva za dočekati naše tenkove. Toto i ja smo ranjeni, Haris Čerkić je poginuo - priča Karoglan.
Od ostalih posljedica, kaže, nije prošao ništa bolje ni lošije od drugih branitelja. Na pitanje je li mu danas krivo ili drago kad se priča o ratu, odgovara:
- Danas se priča koješta. Ne volim govoriti o ratu, ali znam ljude koji su sudjelovali, koji vrijede nešto i onda kad se sretnemo prisjetimo se nekih događaja. Krivo mi je samo što se priča da je hrvatska vojska imala 500 i ne znam koliko tisuća vojnika, a ja tvrdim da je bilo tu bar 300 tisuća statista. To je minimalno.
Mislite na one koji su bez veze dobili status branitelja?
- Tako je. Uvijek smo imali problema s popunjavanjem ekipa za zauzeti čuke. To se stalno dešavalo. A ove priče o pustoj vojsci, to ja nisam vidio - spremno će Karoglan.
Zadovoljan je Hrvatskom, ali pravi razliku između države i politike. Nije to isto.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
