Hrvatske škole su nezaštićene, djeci je oružje dostupnije no ikad ranije, djecu odgajamo da mrze i frustracije rješavaju nasiljem, djeca su sve izloženija vršnjačkom zlostavljanju, imaju sve više mentalnih problema...
MASAKR U RAZREDU
Hrvatska ima mnogo razloga da strahuje od krvoprolića kakvo se zbilo u beogradskoj školi
Krvoproliće u Beogradu, zastrašujući zločin dječaka koji je u školi pobio osmero svojih vršnjaka, navodi mnoge da se zapitaju je li tako nešto moguće i u Hrvatskoj? U jednu je osnovnu školu na istoku glavnoga grada prošlog tjedna upao 25-godišnji nasilnik i pretukao dva dječaka. Iz te škole danima su izbjegavali pitanja novinara o incidentu, službene upite u školi su ignorirali, kao i pravo javnosti na informaciju o sigurnosti djece.
Odgovor na pitanje s početka ovog uvodnika je jednostavan i nedvojben, ali ledi krv u žilama svakom roditelju. Da, moguće je, sasvim moguće slično krvoproliće u Hrvatskoj, hrvatske škole su nezaštićene i ranjive, djeci je oružje dostupnije no ikad ranije, djecu odgajamo da mrze i frustracije rješavaju nasiljem, djeca su u školama ali i na društvenim mrežama sve izloženija vršnjačkom zlostavljanju, djeca imaju sve više mentalnih problema.
POGLEDAJTE VIDEO
Pokretanje videa...
01:09
Hrvati od devedesetih drže oružje u ladicama, šupama, podrumima i garažama. Čuvaju ga bivši branitelji, radnici i seljaci, ali i akademski građani, sveučilišni profesori, liječnici... Drže ga lovci, ali i oni koji samo fetišistički maze duge ili kratke cijevi kako bi zadovoljili svoje bolesne porive i prikrivenu agresiju. Prijavljene cijevi ima 18 posto kućanstava, ali ilegalnog je neusporedivo više. Doduše, nije ni legalizacija oružja presudna za ovu priču, dječak je u Beogradu ubijao očevim pištoljima, uredno registriranima...
Osim oružja, u društvu je - isto više nego ikad - frustracija za koje mnogi misle da bi ih bilo sasvim opravdano rješavati nasiljem. Hrvati uče djecu da trebaju mrziti, uče ih da se trebaju osjećati povrijeđeno i poniženo zbog banalnih i benignih gesti, zbog jedne fotografije fritula, na primjer.
Prije više od 20 godina u zagrebačkom je kafiću jedan sedamnaestogodišnjak zario nož u godinu dana mlađeg prijatelja jer je ovaj bolje od njega poznavao - marke automobila. Ponižen i frustriran činjenicom da je pogriješio u prepoznavanju modela luksuznog vozila parkiranog preko puta birtije, maloljetnik je nožem nasrnuo na dječaka, koji je kasnije završio u bolnici s izbodenim prsima, trbuhom i leđima.
Već tada je njemački sociolog Dietmar Kamper upozoravao da sve više djece živi izvan jezika, izvan normalnih, prirodnih komunikacijskih putova. Japan je na početku osamdesetih proživljavao seriju dječjih zločina. Tad je u Zemlji Izlazećeg Sunca odrastao prvi naraštaj djece koja su živjela u okružju novih medija i novih tehnologija. Bili su to, većinom, jedinci s ocem koji je stalno na poslu, a majka je opsjednuta željom da sin bude najbolji učenik i da jednog dana bude najbolje plaćeni stručnjak u nekoj tvrtki. Djeca su odgovor na takve situacije najprije našla u bijegu u svijet stripova i tehnologije, zatim i u tehnološki fetišizam, u obožavanje i precizno poznavanje svih marki automobila, filmova, serija... Problem je bio i što su roditelji tog naraštaja odrastali šezdesetih. Oni su ipak bili demokratični i znatno tolerantniji od svojih očeva i majki, pa su htjeli "razumjeti" svoju djecu. Psiholozi i sociolozi sad kažu da su ti roditelji istovremeno bili nezreli i djetinjasti, a komunikacijske barijere između djece te očeva i majki unatoč svemu svakim su se danom povećavale. Kad je došlo do potpune blokade, nastala je eksplozija...
Na početku osamdesetih Japan je bio pogođen serijom ubojstava roditelja što su ih počinili njihovi sinovi. Jedan je dječak 1980. zatukao svoje roditelje metalnom baseball palicom. Njega je za kratko vrijeme oponašalo još pet ili šest drugih dječaka. Provale nasilja i agresivnosti zabilježene su i u školama, a u Japanu se počelo razmišljati i o promjenama strogog obrazovnog sustava.
U međuvremenu je na scenu stupio novi naraštaj, prirodni nastavak generacije osamdesetih. Japanci su ih nazvali "otaku-generacijom". Ti mladi ljudi su raspolagali milijardama informacija, ali takvima koje, zapravo, nemaju nikakvu praktičnu primjenu i apsolutno ništa ne znače, osim što služe za hvalisanje.
Kao što je onaj sedamnaestogodišnjak iz zagrebačkoga kafića "morao" znati podatke o potrošnji i kubikaži najnovijeg "BMW-a", tako je i njegov vršnjak u Japanu - otakui - fetišistički doživljavao informacije o idolima glazbe, junacima akcijskih filmova i stripova.
I te su informacije bile isprazni fetiši, u svako vrijeme su nadoknadive novom, svježijom informacijom. Iz bujice informacija mladi izabiru jedan fragment pa ga slijede radikalnom isključivošću. Mladi zapravo žele kontrolu nad barem jednim malim dijelom svijeta, u kojem se može sve znati, u kojem se može biti siguran i spreman na pitanja, u kojem se može izbjeći poniženje, frustracija, neznanje.
Japanski psihoanalitičar Okonogi Keigo tvrdio je još prošlog stoljeća da bogato potrošačko društvo infantilizirajuće djeluje na sve ljude. Reklame izazivaju dijete u svakome od nas:
"U mjeri u kojoj se pojačava brzina socijalnih promjena, poticana znanošću i tehnologijom, svatko je prisiljen fleksibilno se prilagođavati i stalno učiti da ne bi izgubio priključak". A takva situacija, tvrdi Okonogi, sadrži eksplozivnu, destruktivnu snagu. Govori se da superbrzi tehnološki napredak i bujica medijskih informacija potkopavaju mogućnost izgradnje "autentičnih i trajnih identiteta". U takvome se okružju, kaže japanski teoretičar, rastu krhka djeca.
I obrazovni sustav tu ima bitnu ulogu. Škola u kojoj se pohvaljuje "znanje" bez konteksta stvara djecu koja se osjećaju gore s ljudima nego sa strojevima. Djecu koja se ne znaju i ne mogu nositi ni sa kakvim emocionalnim zlostavljanjem, koja ne razvijaju sposobnost kontrole impulsa.
Za kraj, možda i najvažnije pitanje koje otvara beogradski užas, a u velikoj se mjeri tiče i Hrvatske. Hrvatski psihijatri i psiholozi već neko vrijeme upozoravaju kako svjedoče dramatičnom pogoršanju mentalnog zdravlja djece i mladih. U hrvatskom društvu je i danas stigma i sram imati psihičke poteškoće, u zemlji ima 60 kreveta na odjelima dječje psihijatrije a treba ih barem dvostruko više. Imamo 56 dječjih psihijatara, a potrebno ih je najmanje 120. Hrvatska ima mnogo ozbiljnih razloga da strahuje od krvoprolića poput beogradskog.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
