Igor iz Vukovara traži djeda: 'Recite gdje su kosti, sam ću ga iskopati. Nisam izgubio nadu'

On me odgojio. Bio sam jako vezan za njega. Cijelo djetinjstvo proveo sam s njim. Zaslužio je da ga pronađem i dostojno pokopam. Tražit ću ga dokle god dišem, na bilo koji način. Zato sam i odlučio postaviti ovaj plakat, da upozorim na to da ga nema već 30 godina, da pokušam apelirati na savjest onih koji znaju gdje je. Recite mi gdje su mu kosti. Samo me usmjerite. Sam ću rukama kopati, rekao nam je 2021. Igor Korač (46) iz Vukovara.

'TATA JE SAD KOD KUĆE' Više od 30 godina traganja: 'Ja sam našao svog oca, a ubojice nisu kaznili. Ubili su mi i strica'

Njegov djed Ante Korač nestao je na pustari Ovčara u listopadu 1991. godine. Igor je džamboplakate na kojima su djedova fotografija, datum rođenja i nestanka te podatak da mu se svaki trag gubi u Negoslavcima postavio u centru Vukovara. Objavio je i e-mail adresu na kojoj se mogu ostaviti bili kakvi podaci.

- Zanima me samo gdje trebam kopati. Ne zanima me ni tko ga je ubio, ni gdje, ni zašto, ne treba mi krivac, ni osumnjičenik, nitko. Samo kosti - kaže i dodaje kako je cijela obitelj uključena u potragu za djedom od samih početaka. Svi su polako počeli gubiti nadu, ali on nije.

Baka Milica nema nadu da će pronaći ikakve ostatke supruga, od kojeg je morala otići u listopadu, kad je JNA došla na Ovčaru.

- Na početku Domovinskog rata djed je već bio u mirovini. Vozio je traktor za Vupik, a baka je radila na farmi krava. Živjeli su na pustari Ovčara, na kojoj je bilo tridesetak kuća i obitelji. Ta je pustara, naime, bila vlasništvo Vupika, koji je izgradio te kuće za svoje radnike. Odgojili su na toj pustari mog oca Ivana i njegove dvije sestre. U vrijeme rata svi su oni već imali svoje obitelji - prisjetio se Igor svog djetinjstva.

OTAC MU NESTAO U SLANOM 'Još čuvam Lego kocke koje mi je moj tata poklonio. Da sam ga bar dulje poznavao, da je tu...'

Živio je u Vukovaru, ali je svaki vikend i ljetne praznike provodio kod djeda i bake.

- Obožavao sam tamo biti. Odrastao sam bez spoznaja tko je Srbin, a tko Hrvat jer su nam kumovi i puno prijatelja bili Srbi. Tek početkom rata saznao sam da sam Hrvat. U ratnim počecima tata se priključio obrani grada, a djed je tad imao 60 godina. Nije bio uključen u obranu, a baka je bila s njim cijelo vrijeme. A onda je JNA početkom listopada došla u Vupik i počela zauzimati položaje s teškom artiljerijom - prisjetio se Igor.

Krenule su prijetnje ljudima koji su tamo živjeli, prozivanja, ispitivanja i upadanja u kuće. Njegova je baka s grupom Hrvata s pustare otišla prema Bosni. Iako ga je molila, djed nije htio ići. Govorio je da je star, da ga nitko neće dirati i da će hraniti stoku i kokoši.

- Bilo je još ljudi koji su tako razmišljali i ostali u kućama. Sve su ih odveli i svi se još vode kao nestali - govorio je Igor, koji je tad imao 16 godina te je s majkom i sestrom morao otići u progonstvo.

- Čim je vojska odsjekla Ovčaru, tata je saznao da je djed odveden. Odveli su ga u Negoslavce i zatočili u podrumu zgrade njihove mjesne zajednice. Navodno je tamo bio šest dana, vezan bodljikavom žicom, fizički zlostavljan. Šesti dan navečer odveli su ga na neko ispitivanje i više ga nisu vratili. To nam je ispričala žena koja je preživjela stravu tog podruma. Ona je svjedok svega što se ondje događalo i zadnja ga je vidjela živog - rekao je Igor, koji je za sve saznao nedugo nakon pada Vukovara.