Ilok je JNA doslovno ispraznila od Hrvata: One koji kažu da ovo nije srpsko samo ubite kao kera

U 7 sati ujutro tog 17. listopada 1991. godine počela se formirati prognanička kolona traktora, osobnih automobila, teretnjaka i kombija. Stanovništvo Iloka odlučilo je otići u progonstvo, a ne živjeti pod okupacijom.

Ilok je 1991. bio jedan od rijetkih gradova slavonsko-srijemskog prostora u kojem Srbi nisu bili najbrojnija manjina.

Prema predratnom popisu iz 1991., grad Ilok imao je 6.775 stanovnika. Hrvati, kojih je bilo 4.248 ili 62,7 posto činili su apsolutnu većinu, a Srba je bilo 484 ili tek 7,14 posto. U gradu je, naime, živjelo čak 1.157 Slovaka.

U travnju je održan četnički skup u baranjskom selu Jagodnjaku. Tada je Milan Paroški, zastupnik u parlamentu Srbije izjavio: " One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera pored tarabe“ kao i : „Ovo je srpska zemlja i njima (Hrvatima) mora biti jasno da su oni dođoši“

Ilok je bio u potpunosti okružen

Zvonimir Dragun cijelo to vrijeme bio je u Iloku, a bio je i u koloni koja je krenula iz grada tog 17. listopada

- Ilok je bio u potpunosti okružen, uglavnom rezervistima, naselja od Vukovara i od pravca Šidskih Banovaca su lagano okupirana, a većina civila završila je u Iloku gdje su dolazili sa strašnim pričama o poginulima u svojim naseljima. Dolaskom civila iz tih sela povećao se i broj naoružanih osoba, ali sa 60 do 100 pripadnika ZNG -a i 50-ak pripadnika policije sa oko 450 pripadnika rezervnog sastava ZNG-a  koju su činili Iločani i civili iz okupiranih sela uz lako naoružanje i samo četiri minobacača Ilok bi bio dosta lagan zalogaj - ispričao nam je svojedobno u razgovoru Dragun.

KRVAVI PIR Verica je imala samo 13 godina, najmlađa je žrtva četničkog pokolja u selu blizu Gospića

Polovinom rujna Ilok je u potpunosti pao u medijsku i fizičku blokadu, a broj stanovnika se udvostručio. Bilo je i pokušaja proboja do Vukovara, kako bi se pomoglo Vukovaru, ali bilo je bezuspješno osim uništenja nekoliko oklopnih vozila i pojedinačnih proboja pošto je već na tom dijelu bio lociran veliki broj vojske i naoružanja JNA i paravojske.

Nakon pokolja hrvatskog stanovništva početkom listopada u obližnjem selu Lovasu koje je administrativni dio općine Ilok, branitelji Iloka dobili su ultimatum od JNA da predaju oružje i grad u ruke Srba. Najistočniji hrvatski grad bio je odsječen od ostatka Hrvatske i u okruženju JNA, a u okolnim hrvatskim selima već su počinjeni brojni zločini nad Hrvatima.

Svaki oružani otpor bio bi uzaludan

U gradu je 13. listopada održan referendum na kojem se 71 posto stanovništva izjasnilo protiv predaje oružja JNA. Pitanje referenduma bilo je jesu li za zajedničko iseljenje iz mjesta zbog krizne situacije. Za progonstvo se izjasnilo 73  posto građana umjesto za život pod okupatorskom armijom. Prvi slobodan teritorij bio je udaljen 50 kilometara. Svaki oružani otpor bio bi uzaludan, a situaciju je dodatno otežavala činjenica da je grad bio pun civila iz okolnih mjesta koji su spas pronašli u Iloku. 

- Zbog velike napetosti čak se oko 2500 žena iz Iloka uputilo na most do prvih položaja JNA i tražile da se ne prave incidenti kako ne bi došlo do sukoba, a u to vrijeme su započeli i pregovori  naših zapovjednika policije i rezervnog sastava ZNG. Nakon više pregovora riješeno je da se sve naoružanja preda osim naoružanja koje je imala policija i odlazak svih koji to hoće, gdje bi imali sigurnost do Hrvatske granice. Tako se i  dogodilo osim što je vojska skinula sa tog konvoja nešto preko 60 civila, ali  uz razgovore i dogovore većina je puštena dok je njih nešto više od 20 odvedeno u logore. Jedan od pregovarača bio je i tadašnji gradonačelnik Ivan Mršić koji je sa svojom komisijom, zapovjednikom policije i članovima EEZ, koji su dogovorili referendum gdje su se Iločani izjasnili sa  žele izaći iz Iloka u konvoju jer ne žele biti pod kontrolnom kapom JNA pogotovo dok se na 30 - ak kilometara od Iloka u Vukovaru masakr - prisjetio se Dragun.

Egzodus 10 tisuća Hrvata

U Šidu je u prisustvu generala JNA Dragoljuba Aranđelovića i članova europske komisije potpisan Sporazum o iseljenju hrvatskog stanovništva iz grada Iloka. Ultimatum je da se grad 17.10. do 16 sati grad mora napustiti.

Kaže da ne zna koliko je točno ljudi iz Iloka otišlo u egzodus, ali riječ je od skoro 10 tisuća ljudi.

- Iločani su se rasplinili na sve strane Hrvatske, a mnogi i u inozemstvo. Ja sam se u straže po Iloku uključio sam se od  samog početka, bio sam pripadnik rezervnog sastava ZNG a otišao sam iz Iloka u konvoju i za nekoliko  dana došao u Vinkovce gdje sam sa jednom grupom svojih prijatelja ušao ju osnovanu operativnu grupu Vukovar  pri ZNG, a napustio sam vojsku krajem lipnja 1992. godine - kazao nam je Dragun.

Bijele marame na rukama - znak da su Hrvati

Oni koji su odlučili ostati, oko 1200 ljudi, šest godina živjeli su pod okupacijom. Prema riječima fra Marka Malovića, jedinog svećenika na okupiranom teritoriju Podunavlja koji će obavljati svoju svećeničku dužnost uz mnoge prijetnje smrću sve do mirne reintegracije , prijetnje tjelesnim ozljeđivanjem i smrću, privođenja na saslušanja i mučenja, u čemu su prednjačili "beli orlovi", bile su uobičajena pojava.

PRIJE 30 GODINA Napad na PP Glina: Tomislav Rom imao je tek 20, branio je svoje. Pokošen je snajperom

Hrvati su na rukavima morali nositi bijele marame (praksa viđena u holokaustu), a kuće su im označene bijelim krpama. Za njih je uveden policijski sat, zabrana kretanja bez propusnica...

Progonstvo Iločana je potrajalo sve do okončanja tzv. „mirne reintegracije“, odnosno uspostave hrvatske vlasti u Hrvatskom Podunavlju, nakon čega se u svoje domove vratio tek dio prognanika.

Fotografije Zdenka Doboševića i Marija Filipija preuzete sa portala vukovarsko-srijemske županije.