Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Riječki nadbiskup Mate Uzinić koračao je u Nedjeljom u dva putevima kojima nije zakoračila nijedna noga visokog predstavnika Katoličke crkve u Hrvatskoj. Pitanje je tko ga je više slušao: liberali ili katolički vjernici?
Riječki nadbiskup Mate Uzinić sve više se promovira kao iznimka, nego kao pravilo u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.
I kao takav, postao je zapravo dragocjen, a ne zanemariv, marginalan i u krajnjem slučaju nebitan akter.
Njegov jučerašnji nastup u Nedjeljom u dva po mnogo čemu izgledao je kao presedan, kao dosad nezabilježeni incident, kao povijesni događaj koji bi mogao označiti zaokret u djelovanju - ili makar imidžu - Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Biskup Uzinić zakoračio je putevima kojima je malo koji pripadnik katoličkog klera, a naročito biskupske vrhuške, gazio u protekla tri desetljeća.
Kad je govorio o zlostavljanjima u Crkvi, isticao je solidarnost sa žrtvama, a ne zlostavljačima. Ustajao je u obranu slabijih i maltretiranih, a ne institucije, svećenika i pedofila. Govorio je o služenju Bogu, ali naglašavajući kako svećenici ne smiju činiti "ono što se Bogu protivi". Nije branio Crkvu od optužbi za zlostavljanje, već je upozorio kako je "kriza Crkve nastala zato što je štitila one koji su činili zlo, a nije imala sluha za one kojima je to zlo činjeno".
Takve riječi nisu zapamćene iz visokih crkvenih krugova.
No Mate Uzinić otišao je još i dalje.
Kritizirao je one koji kleče po trgovima. "Radi se o nečemu što je uvezeno, to ima elemente političkog djelovanja. To znači da se molitva i klečanje zloupotrebljavaju za nešto drugo. Ne bismo smjeli dopustiti da, kad je u pitanju vjera, takve skupine vode nas i da oni više utječu na nas nego obratno".
Ali nije želio biti kritičan prema Povorci ponosa. "To nije nešto što je dio moje zajednice i ja nemam pravo biti kritičan prema pripadnicima neke druge zajednice, nemam im pravo propisivati kako će oni slati poruke".
A onda je poslao poruku i u vezi pobačaja. Ne samo da je izrazio sumnju da manifestacije poput Hoda za život mogu puno doprinijeti, već je poručio kako "čak i ako se pobačaj zabrani, situacija se neće riješiti i samo će porasti broj ilegalnih pobačaja".
"Jedini način da se to promijeni je evangelizacija. Mislim da ti hodovi nisu način na koji Crkva trebala djelovati", zaključio je Uzinić.
Općenito, ovako izrečene poruke zvučale su kao skrojene za onaj liberalni dio društva, za kritičare Crkve, za manjinske i ženske udruge, za sve one građane koji se osjećaju ugroženima pred konzervativnom i klerikalnom revolucijom, kao i one koji nisu osjećali podršku Katoličke crkve zaštiti ljudskih prava.
Nažalost, veliko je pitanje hoće li takve Uzinićeve poruke doprijeti do katoličkih vjernika, do konzervativnih krugova, do klerikalnih udruga, kao i do samog katoličkog klera.
Jer Uzinić je ponovno zvučao kao usamljeni glas u pustinji. Kao marginalac u crkvenim krugovima. Kao iznimka, a ne pravilo.
Trebao bi biti uzdanica Katoličke crkve, njezinih pripadnika i vjernika, a zapravo se promovira kao uzdanica liberalnih kritičara te iste Crkve. Uzinić uglavnom govori ono što misli liberalni dio društva ili barem ono to liberali očekuju od Crkve da govori, pa se stječe dojam da Uzinić upravo u tom dijelu društva, pogotovo u medijima, traži sugovornika, ako već ne i saveznika.
Nitko nije prorok u svom selu, pa se čini i da Mate Uzinić najteže dopire do biskupa, pa do svećenika, na koncu i do vjernika.
Vjernici odgojeni na onoj staroj, rigidnoj, isključivoj, bezosjećajnoj, često huškačkoj Katoličkoj crkvi, teško će se naviknuti na novu retoriku nadbiskupa Uzinića.
Oni su godinama odgajani i preparirani da seksualne manjine smatraju prijetnjom, pobačaj ultimativnim političkim i svjetonazorskim sredstvom pokoravanja društva, da imaju više razumijevanja za zločince, nego za žrtve (od ratnih zločinaca, preko obiteljskih zlostavljača do svećenika zlostavljača), da žene "stavljaju na njihovo mjesto" u društvu, te da se Katolička crkva nikome ne ispričava, nikome ne opravdava i malo koga tolerira.
Osim, naravno, onih koji joj se pokoravaju.
Uzinić na posve novi i dosad nedoživljeni način štiti Katoličku crkvu, što bi trebalo značiti i da je istodobno pokušava mijenjati. Dobrim djelom izvana, gdje nailazi na skepsu, a onda i iznutra, gdje nailazi na otpore.
I tako, umjesto da bude pravilo, Uzinić je još uvijek iznimka u redovima Katoličke crkve u Hrvatskoj. Nažalost, pravilo su oni drugi zbog kojih je Crkva izgubila ugled, utjecaj, čak i popularnost. I zbog čega je otvorila put novim konzervativnim i klerikalnim inicijativama, mnogo zlokobnijim i opasnijim, ne samo za hrvatsko društvo, nego i za samu Crkvu.
Mate Uzinić spašavanjem Katoličke crkve nastoji spasiti i hrvatsko društvo. A možda vrijedi i obrnuto: novom tolerancijom i prihvaćanjem promjena u društvu, biskup nastoji spasiti rigidnu i staromodnu, skandalima kompromitiranu i devijacijama kontaminiranu Katoličku crkvu.
Pitanje je tko će ga prije prihvatiti. Ili odbaciti.
24sata © 2026
