Jergović: Slobodan Šnajder, život i nepripaljeni cigarilos

Godina je 1999, došli smo u Telgte, gdje osnivamo književnu grupu. Vrijeme je vjere, nade i velikih gesta. Skupljeni s raznih strana, pisci zajedničkih jezika, službeno razgovaramo o ratu i miru, neslužbeno o životu. Svaki razgovor o životu sjećanje je na smrt. Slobodan Šnajder uza se na sve strane nosi svoj cigarilos. S njim je na pozornici i za konferencijskim stolom. Dok govori smješta ga iskusno pušački, između kažiprsta i palca, a onda, dok sluša najosjetljivije replike sugovornika, prinosi smeđi duhanski smotak ustima i uvlači srk neprisutnog dima. Toliko aktivno upravlja tim jednim nepripaljenim cigarilosom, gnječi ga i premeće po prstima da ga upitam koliko mu potraje i koliko često kupuje novo pakiranje. Misli da ga zafrkavam, pa mi ništa ne odgovori. Poslije u restoranu u kojem je, naravno, zabranjeno pušenje, gledam kako se neki njemački domaćini, naročito jedna mlađa dama, dužnosnica stranke Zelenih, odnose prema tome što on radi. Nervira je, najradije bi mu rekla da je pušenje ovdje zabranjeno, ili da do nas istočnoeuropskih pisaca još uvijek nije stigla vijest o škodljivosti duhana, ali kako će mu reći kad on ni ne puši? Kako će mu reći kad su sve to samo sitne geste, kojima čovjek nadomješta svoje nepovratne gubitke?

Sutradan ujutro skup se razilazi. Neki su već odletjeli ranojutarnjim zrakoplovima, drugi još stižu na hotelski doručak. Rukujemo se, razmjenjujemo sitne pozdrave, šalimo se po mjeri svojih folklornih nagnuća, a ja tražim način da ni sa kim ne sjednem za isti stol, nego da doručkujem sam. Sjedam za neki pomoćni stolić, negdje iza trpeze, i tad u pepeljari, ustvari u plastičnoj zdjelici za otpatke, ugledam prelomljeni, prstima zgaženi Šnajderov cigarilos. I učas me spopada tuga, vođena mišlju da je Šac umro! Naravno, znam ja da on nije umro, nego je rano jutros, dok smo svi mi još spavali, on odletio tko zna kamo, i da ga je njegov avion već tamo negdje spustio živog, i da iz glave već pomalo briše misli o tome da je bio s nama u Telgteu… Sve ja to, dakle, znam, ali navalu tuge ne uspijevam zaustaviti, jer jedan za drugim stižu novi zamišljaji, dolazi cijela priča o tome kako je umro Slobodan Šnajder i kako je iza njega ostao samo taj slomljeni i izgnječeni cigarilos.

Godinama poslije, prepričao sam mu, u nekoliko rečenica, to jutro u Telgteu, nakon što je otišao. “I, jesi li provjerio, jesam li umro?” Odgovorih da nisam provjeravao, ali da sam namjeravao pokupiti taj njegov polusažvakani cigarilos, pa ga ponijeti za uspomenu na njega. Nisam to učinio, rekoh, jer sam shvatio da bih, uzmem li tu stvar iz pepeljare, doista mogao proizvesti njegovu smrt. U tom času Šnajder se, na moje iznenađenje, uozbiljio. Skoro bih rekao i da se uplašio.

PETAK ČETRNAESTI Smrt i mirogojski sprovod majke dvojice političkih emigranata, u kolovozu 2026.

Jezik njegove književnosti bio je vrlo bogat, s raskošnim brojem registara, baš poput kakvih moćnih njemačkih orgulja, i bio je krajnje artificijelan. Šnajder nije pisao onako kako ljudi govore. Između govornoga hrvatskog i govora likova u “Hrvatskom Faustu” bio je raskošan, neprelazan i veličanstveno lijep, kanjon. Jedna sutjeska jezičnog razlikovanja rascijepila se između publike i scene. I nije bilo nikakve sumnje da se tako nije govorilo ni 1942. u Zagrebu, na sceni Hrvatskog državnog kazališta, gdje se Šnajderova drama odvija.

Mi smo, međutim, moji daroviti i pametni drugovi iz sarajevske Prve gimnazije, napamet znali ne samo pojedine replike iz “Hrvatskog Fausta”, nego i cijele duge monologe. I da nam se zadalo - kao što nam se jednom zanedalo! - lako smo napamet mogli naučiti cijelu Šnajderovu dramu? Kako i zašto? Pa tako što je jezik “Hrvatskog Fausta” imao u sebi nešto od neporecive tačnosti i virtuozne melodijske i ritmičke organizacije epskih deseteraca. Jezik Šnajderov u njegovu Faustu, premda artificijelan, takav kakvim nitko ne govori, bio je jezik estetske istine. Onaj koji se pamti, jer je njime pisano ono što mora biti pamćeno, jer će inače biti zaboravljeno.

Takvim jezikom on će, samo u drukčijim registrima, ali uz jednak pomak od govorne fraze, napisati i svoje romane. Tih će romana biti tri, i četvrti koji - iz perspektive ponedjeljka po njegovoj smrti! - tek treba biti objavljen i pročitan. I ti bi se romani također mogli učiti napamet, jer su pisani u savršenoj melodijsko-ritamskoj harmoniji, na jeziku pritom koji je hrvatski, s prilično probranih hrvatskih arhaizama, kakve pisati ni izgovoriti umio nije nitko osim njega. U ukupnoj povijesti hrvatske književnosti nitko nije pisao hrvatskijim jezikom od njega. Pisao je kao da s njemačkog prevodi Goldberške varijacije Johanna Sebastiana Bacha. Kolosalni bili su ti njegovi samoprijevodi, te njegove autotranslacije, ta njegova upjevavanja vječite drugosti.

Devedesete provodio je u progonstvu. U Zagrebu istjerali su ga s posla. Georgij Paro, zagrebački kazališni faktotum, zajebavao se da Šnajder po Zagrebu “hoda uz fasade”. Što uopće nije istina: 1991. po Parovom je Zagrebu Šac skakutao kao zec. Kao Aleksandra Zec. U isto vrijeme, i mnogih sljedećih godina, “Hrvatski Faust”, u Hrvatskoj trajno zabranjen, igrao je po europskim pozornicama, postavljan od najvažnijih njemačkih kazališnih redatelja epohe. Od toga Šnajder je živio, sve dok mu nije dopušten tihi povratak u domovinu, gdje će mjesečna beriva uzimati u kazalištu lutaka, a onda će nakratko biti i direktor jednoga zagrebačkog teatra, iz kojeg će zatim biti ispaljen poput čepa iz šampanjske boce, poput klovna iz cirkuskog topa! Doista, Šnajder je u hrvatskom kazalištu mogao biti samo klovn. Prevelik pisac da bi ga sva ta hrvatska narodna kazališta igrala.

PETAK ČETRNAESTI Jergović: Slučaj Omiš, ili zašto čovjeka teže pogodi lokalna, nego globalna katastrofa

Zatim je iz očaja postao romanopisac. Izvanredan, prevođen i komentiran po Europi, čitan među ozbiljnom gospodom čitateljima u domovini. Da je mogao na ravnoj nozi komunicirati s vlastitim talentom - što, na žalost, mogu samo antitalenti! - Šnajder mogao bi osjetiti sreću jer mu je uspjelo nešto posve nemoguće. Nakon što su njega, najvećeg dramskog pisca kojeg su uz Krležu ikad imali, organizirano spriječili da svoje komade vidi na hrvatskim pozornicama, i nakon što je, ispunjen usamljeničkim očajem, on najveći prestao pisati drame i započeo pisati romane, Slobodanu Šnajderu je, zahvaljujući njegovu talentu, opet uspjelo da Bachove Godberške varijacije prevodi s njemačkog. Uspjelo mu je opet da bude najbolji! Neka nam bude dopuštena i ta religiozna emfaza: Bog je dvaput Šnajderu dao da bude najbolji, i još ga nije učinio budalom koja će to i primijetiti. Istina, taj cinični Šacov Bog udomio ga je i udomovio u kulturi i književnosti u kojoj se najbolji s jednakom mržnjom dočekuju i ispraćaju.

Otkad ga znam, izgovarao je posljednje rečenice. Možda sam ga prekasno upoznao, nakon što mu je “Hrvatski Faust” u Hrvatskoj i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu već bio doživotno zabranjen, jer je u njemu, u tom komadu, Šnajder o Hrvatskoj i o hrvatstvu govorio kao o nečemu velikom i važnom, onako kako bi Nijemac govorio o Njemačkoj i o nijemstvu, ali činilo mi se da iza te sklonosti izgovaranja posljednjih rečenica stoji neka karakterna crta. Zato sam mu na ta njegova svakodnevna fraziranja pred zoru Sudnjega dana odgovarao šaljivo, budalasto, praveći se da ničega strašnog oko nas nema. Tako i ovog kolovoza, u kojem će Šac ostati zauvijek, zarobljen u danu u kojem nacisti pripremaju inscenirani napad na Krugovalnu postaju Gleiwitz, nakon čega će započeti Drugi svjetski rat, razmjenjivali smo elektronske poruke. On mi je slao riječi s kraja svijeta, a ja sam ga zafrkavao.

Nekoliko mjeseci ranije, bili smo u Leipzigu, na sajmu, a on je bio dječački sretan. Nikad prije nisam ga vidio takvog. Obasjani milošću trenutka, sjedili smo na montažnoj građevnoj konstrukciji, iznad koje pisalo je Kroatien, nesvjesni da nam nikad više neće tako biti.