Josip Volf iz Koprivnice od 2019. sam obilježava godišnjicu mature. Dođe pred školu, navru uspomene i emocije... Nekoliko kolega iz razreda je, kaže, još živo. Ali za godišnjicu mature ne mare...
Generacija 1953/54.
Joža (90) već šest godina sam dolazi na proslavu mature: 'Sad je 72. godišnjica, bili smo fakini'
Čitanje članka:
5
min
Svake prve subote u lipnju Josip Volf (90) iz Koprivnice pred svoju nekadašnju Gimnaziju “Fran Galović” potpuno sam dođe obilježiti godišnjicu mature. Učinit će to i ove godine - prošetati se do mjesta svoje davne i predivne mladosti. Zadnji se put generacija 1953./1954. u većem broju okupila 2019., prije pandemije, bilo ih je desetero, no od tada gospodin Josip godišnjicu obilježava sam, nitko drugi više ne dolazi. Na komad papira napiše o kojoj je godišnjici riječ i dođe pred školu, dođu i lokalne novine to zabilježiti. Stane pred zgradu u kojoj je danas osnovna škola i pusti da mu navru uspomene.
- Osim mene, ima još živih, nas petero koji međusobno još i komuniciramo, a za dvoje više ne znamo jesu li živi. Nitko osim mene, međutim, na godišnjicu više ne dolazi, iako su zdraviji od mene! Jedan prijatelj iz razreda sad malo slabije vidi, drugi je slabo aktivan, dvoje su u Njemačkoj, a peta kolegica u Opatiji - nabraja nam gospodin Volf, i u 91. izuzetno vispren te jako duhovit.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
- Zato pred školu odem sam, osjećam da trebam i moram, da ‘po duši’ to moram obaviti. Dođem i pričekam maturante, ali već godinama ne dođe ni jedan. Ne odem li ni ja, to je kao da više nikoga od generacije niti nema... Odem pa od tamo nekoga od generacije nazovem i kažem: ‘Čestitam ti godišnjicu mature, sam sam ovdje, a ti, telac, nisi došel!’, tako se mi ‘štosamo’ - kroz smijeh će maturant generacije 1953/1954. dok sjedimo u njegovu domu prepunom memorabilija.
Na stol je donio puno starih albuma, u njima crno-bijele slike jedne itekako šarene mladosti. Na ormaru i dalje sjaje zlaćani baloni u broju “90”, koje je dobio prošloga rujna, kad je slavio veliki okrugli rođendan.
Dva je desetljeća Josip Volf vodio poznatu koprivničku Slogu, a sedam je desetljeća u slozi sa suprugom Nadom, upoznali su se tri godine prije vjenčanja, kad je njoj bilo 15, a njemu 18. Ne može se gospodin Josip sjetiti gdje su se i kako točno upoznali, no dobro se sjeća prvog poljupca, na moru u Karlobagu... Imaju dvije kćeri, četvero unučadi i tri praunuke, najmlađoj su tri godine, na nju je pradjed posebno ponosan.
- Mladost je, što se ljubavi tiče, uvijek ista, danas i prije sedamdeset ili sto godina..., mudro će gospodin Volf dok se vraćamo u 1954., kad je upoznao gospođu Nadu i maturirao.
‘Bili smo zabavni fakini’
- Ali u materijalnom smislu, naša mladost nije bila radost, sad je djeci i mladima puno ljepše i lakše. Moji roditelji nisu bili zaposleni, mama je bila domaćica, a otac se bavio povrćem, na tržnici je imao baraku u kojoj ga je prodavao. Podrijetlom smo iz sela u slovenskoj općini Osilnica na Kupi u Gorskom kotaru, Slovenci. Ovamo su iz Gorskog kotara došla četiri brata Volf, trbuhom za kruhom - priča nam Josip.
U kući se govorio slovenski, koji Volf, kako nam kaže, i danas rado koristi u zafrkanciji, i zbog kojega je kao dječak na vjeronauku zaradio veliki šamar. Toliko jak da bridi i danas, smije se.
- Na vjeronauku sam molio miješajući hrvatski i slovenski, zbog čega mi je vjeroučitelj opalio šamarčinu koju osjećam i danas - smije se Volf.
Dobro pamti još jednu pljusku, koju je zaradio pak od učitelja u drugom osnovne.
- Bio je studeni 1943., Koprivnica taman prvi put oslobođena, došli su partizani, i ja sam, jer sam tako dotad morao, učitelja na ulici pozdravio sa ‘Za dom spremni’. Učitelj mi je opalio šamar uz opasku kako se od danas pozdravljamo sa ‘Smrt fašizmu!’ i dao mi uputu da tako moram kod kuće reći i ocu. Međutim, u veljači 1944. su Koprivnicu opet zauzeli Nijemci, vratili se ustaše i ja sam, opet naletjevši na istog nastavnika, pozdravio sa ‘Smrt fašizmu!’, da bi mi on odgovorio kako moram pozdravljati sa ‘Za dom spremni’! Rekao mi je da me ‘ne bude šupio ovaj put’ - prisjeća se Volf kroz smijeh.
Učitelj mu se, štoviše, ispričao zbog komplikacija.
- U srednjoškolskim smo danima bili jako radišni i prilično zreli za svoje godine, ali smo znali, fakini, napraviti i dobru zafrkanciju. Škola nas je mnogočemu naučila, teorijski i u praksi - prisjeća se gospodin Josip. Pokazuje nam fotografiju generacijskog okupljanja 2019., zadnjeg na kojemu nije bio sam pred školom. Primjećujemo kako svi dobro izgledaju, hvalimo dugovječnost generacije 1953./1954.
- Čujte, ako mene gledate, jesmo dugovječni, ali ako mrtve uzmete u obzir, to baš i nije tako - opet će u šali naš “maturant”.
U generaciji ih je, u dva razreda, bilo pedeset i sedam. Profesori su, sjeća se, bili strogi.
- Matematiku i fiziku mi je predavao bratić koji bi me i srušio da nije intervenirao ravnatelj škole. To je tako bilo i nitko se nije ljutio - kaže Volf.
Fotografije nas vraćaju u te dane - prvi, drugi razred gimnazije i dalje...
“Ja sam ovaj lopov lijevo”, pokazuje nam Volf mladoga sebe, kad je počeo raditi 1957., u Zadružnoj banci i štedionici Koprivnica. Četrnaest godina kasnije poslan je u Slogu za prinudnog upravitelja. Od tvrtke u gubicima stvorio je respektabilnu tvornicu koja je svoju obuću slala svuda u svijet. Kad je došao, u njoj je radilo 70, a kad je 1990. odlazio imala je 1520 radnika. Uspjehu je pomogla i činjenica što je Volf podrijetlom Slovenac - Slogu je povezao s jakom Planikom, a kako su Slovenci voljeli surađivati sa svojim ljudima, ubrzo je potpisan dobar ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji, koji je trajao punih dvadeset godina.
Među starim fotografijama primjećujemo jednu na kojoj Anti Markoviću, predsjedniku posljednje savezne jugoslavenske vlade, Volf pokazuje Slogin pogon.
Jovanka, Marković, Špiljak
- Bio nam je u posjetu i baš je sve htio pogledati, k’o Mika Špiljak kad je došao! E, Špiljka, po zanimanju postolara, zanimao je svaki klinac, svaki ‘čavel’! Supruga mu je ostala sjediti u kancelariji, a on se spustio među radnike i tražio da mu pokažemo kliješta, šilo, čekić, kako bi vidio s čim i kako radimo obuću. Mika nije nikad skrivao da je prije bio šuster, dapače hvalio se time, što je među funkcionerima bila rijetkost - kroz smijeh će Volf o predsjedniku Predsjedništva SFRJ koji je, nakon Tita, bio najčešći protagonist jugoslavenskih viceva.
Josip Broz u Slogu nije dolazio, kaže nam gospodin Volf. Za posjeta Koprivnici je s Jovankom bio u Podravki i u DIP-u.
- Nakon što je Tito umro, ja sam Jovanki poslao pismo sućuti, ona mi se zahvalila, kao što je kasnije odgovorila i na sve moje ostale čestitke koje sam joj slao. Uvijek bi napisala da pozdravim radni narod Koprivnice, posebno radnike Podravke i DIP-a, koje je upamtila - kaže Volf pokazujući nam pisma ih 80-ih s pečatom Jovanke Broz na kuvertama.
U Volfovo, najbolje doba Sloge, tvrtka se, osim s Planikom, povezala i s Adidasom, surađivala je i s drugim svjetskim kompanijama. Za Adidas su radili bijele kuglačke cipele, obuću za rukomet, planinarske cipele... Sloge danas više nema.
Bio je Volf i aktivan sportaš, igrač Lokomotive, kasnije nogometni sudac...
Bila nam je želja otići s njim do škole, ali se ispričao, kaže da štedi energiju za prvu subotu u lipnju, kad će otići tamo obilježiti 72. godišnjicu mature, i opet vjerojatno - sam. I činit će to, kaže nam, dok god je živ, odnosno dok god bude mogao na noge.
- Barem do 104. godine, da sustignem svoga imenjaka Jožu Manolića - na kraju će, u svojem tonu, gospodin Volf.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
