Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Kako je pizza-majstor postao ministar tako blizak Tuđmanu?

4. DIO: Svakog dana donosimo feljton iz knjige 'Krvava ruka Udbe' o zloglasnoj tajnoj policiji za vrijeme SFRJ koja je pomoću mnogih doušnika služila i kao sredstvo zastrašivanja i terora

Autori Boris Rašeta , Igor Alborghetti

Doajen hrvatskih obavještajaca Josip Manolić u svojoj je autobiografiji – najzačudnijoj knjizi te vrste ikad objavljenoj u Hrvatskoj – dao alternativnu viziju hrvatske povijesti XX. stoljeća. Dijelom je zahvatio čak i u XXI. stoljeće. To je neka vrsta „djelovodnog protokola“, popisa svih mogućih (i nemogućih) špijuna, ali u njoj nalazimo i posve originalno tumačenje nastanka države.

Foto: Davor Visnjic/PIXSELL

Točnije: prijedlog tumačenja, jer Manolićeva interpretacija nije zaokružena niti je dovoljno dokazana i potkrijepljena nedvojbenim dokazima. U njoj se otvara široki krug indicija i podastire ponešto dokumenata, ali sve će te hipoteze morati verificirati ozbiljni povjesničari nakon otvaranja arhiva. Valja imati na umu i to da su te arhive u značajnoj mjeri počišćene, pa i pokradene početkom devedesetih. Neki su dosjei pokupljeni radi ucjenjivanja, drugi su maknuti kako ne bi poslužili za ucjene. Treći su dopisani. Kad sva građa koja je preživjela bude dostupna, teško će joj biti neporecivo utvrditi vjerodostojnost.

1. DIO:

FELJTON: KRVAVA RUKA UDBE 'Vrbovao sam građane za Udbu i brzo su mi postajali poslušni'

Uza sve to, moramo imati na umu da su se najvažnije stvari radile bez pisanog traga, a da je u najdelikatnijim operacijama sve detalje mogao znati možda samo jedan čovjek. Pripadnici Službe nisu nosili srce na dlanu niti su im iz džepova ispadale službene iskaznice kako bi impresionirali publiku, što se počelo događati devedesetih.

2. DIO:

FELJTON: KRVAVA RUKA UDBE 'Udba ga je htjela uspavati i oteti. Onda je sve pošlo po zlu'

Enigma Manolić, Udbin blefer ili HDZ-ov znalac 

Josip Manolić nije bilo tko. To je čovjek koji je Franju Tuđmana primio u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), omladinac koji je spremao atentat na Antu Pavelića – što bi promijenilo tijek naše povijesti – on je čovjek koji je vozio nadbiskupa Stepinca u Lepoglavu, važan čovjek hrvatskog represivnog aparata u ratu i poraću, predsjednik hrvatske vlade, čelnik obavještajne zajednice, on je sa Stjepanom Mesićem pokušao srušiti dr. Franju Tuđmana.

Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL

On je, na kraju, u visokoj životnoj dobi, približavajući se devedesetoj, objavio memoare koji su doveli do potresa u Hrvatskoj. Potres je međutim bio dubok, podzemni, nije se osjetio na tlu. Objavio je senzacionalne, razorne činjenice, podatke koji vape za objašnjenjima, demantijima, detaljima – ali knjiga je dočekana muklom šutnjom. To bi moglo govoriti u prilog njezine istinitosti jer su na svjetlo dana izišli mnogi kompromitantni materijali. Manolićeva arhiva teži stotine kilograma. U njoj su papiri, kartoni, zapisnici informativnih razgovora, audiovrpce, transkripti, knjige, izvješća. Svedemo li knjigu na najvažnije teze, one glase ovako:

– Vrh hrvatske Službe državne sigurnosti shvatio je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća da srpski nacionalizam počinje nagrizati Jugoslaviju. Perestrojka i glasnost u Rusiji bile su jasan signal da stvar svjetskog komunizma ide do vraga, a pobuna u Rumunjskoj 1989. godine, u kojoj su likvidirani Nicolae i Elena Ceaușescu, aktivirala je zvono za uzbunu.

3. DIO:

FELJTON: KRVAVA RUKA UDBE (3) Udbina lista: Crkva, Tuđman, Gotovac i drugi neprijatelji...

– Važni ljudi hrvatske Partije i Službe državne sigurnosti odlučili su preduhitriti događaje. Klasična doskočica kaže: loše policije sprečavaju pobune, dobre policije sudjeluju u pobunama, a najbolje policije same organiziraju pobune. Prema Manoliću, Služba je organizirala ili pomogla organizirati Hrvatsku demokratsku zajednicu, stranku sastavljenu isključivo od bivših članova Saveza komunista, koji su, uglavnom, u nekoj fazi života otpali od Partije kao nacionalisti. Oni su trebali preuzeti Hrvatsku kako to ne bi učinili ljuti antikomunisti, pravi neoustaše, australska emigracija, ljudi izvan kontrole koji bi u Hrvatskoj izveli krvoproliće prema rumunjskom obrascu.

U intervjuu za televiziju N1 Dubravko Merlić postavio je Manoliću (18. lipnja 2015.) zanimljivo pitanje: „Ima li među ljudima koji su stvarali Hrvatsku nekoga tko nije surađivao s Udbom?“

Manolić je odgovorio ovako: „Vjerojatno ima, ali ne puno.“

Vrh HDZ-a činili su, prema Manoliću, suradnici Službe državne sigurnosti. Franjo Tuđman nije bio među njima. Mnogi drugi jesu. Brojno stanje suradnika tajnih službi u hrvatskom vrhovništvu 1990. i 1991. šokantno je: od 45 ljudi, čak 38 radilo je, kaže Manolić, za službe bivše države...

Oni su trebali preduhitriti događaje: srpski udar, emigrante, ljute antikomuniste. Savezni ili prosrpski kadrovi imali su drukčije zadatke.

Bataljun Udbe uz Tuđmana i HDZ 

U Hrvatskoj se stvar dobro razvijala: HDZ je dobio prve izbore. No na regionalnom planu pojavile su se različite vizije budućnosti. U prvom redu, nije postojala suglasnost oko pitanja Bosne i Hercegovine.

Manolić tvrdi da je ključni čovjek podjele BiH između Hrvatske i Srbije bio Gojko Šušak. Iako je Šušak kotirao kao tvrdi nacionalist, on je prema Manoliću bio čovjek Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije i savezne Udbe, moćnik koji je u Hrvatskoj trebao nametnuti ideju kako su Bošnjaci (tada još Muslimani) protivnici u ratu u BiH, dok su (tajni) saveznik bili Srbi.

Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL

Gojko Šušak bio je omiljeni Tuđmanov ministar. Tuđman ga je javno označavao svojim najboljim suradnikom. Uz njega se postrojio cijeli ešalon ljudi koji su podržavali takvu bosansku politiku.

Zanimljivo je, inače, da je meta napada u hrvatskim medijima uvijek Služba državne sigurnosti, koja je već '90-ih bila hrvatska, republička, dok su Kontraobavještajna služba JNA ili SID, obavještajna služba ministarstva vanjskih poslova, ostajale uvijek pošteđene javnih napada, posebno hajki, iako su bile projugoslavenske. Od 855 službenika Službe državne sigurnosti, prema nekim statistikama, njih 756 Domovinski je rat provelo na hrvatskoj strani. Jednako tako, u javnost su dospijevali popisi bivših „špijuna“ Udbe koji su novoj vlasti bili beskorisni, ali su imena onih koji su presvukli dres uvijek ostajala skrivena.

Gojko Šušak ključni je čovjek Manolićeve priče. On je navodno u inozemstvo emigrirao uz pomoć Službe, a njegova obitelj u Hercegovini pripadala je onima koje nisu bile progonjene ni na koji način.

Evo još jednog zanimljivog dijela iz citiranog intervjua Josipa Manolića na N1 televiziji:

Kada je Tuđman dobio putovnicu?

Navodno je stvar počela u Beogradu na jednom sastanku i nastalo je pitanje kako postupati prema disidentima. Srbi i Crnogorci rekli su da Đilasu treba dati putovnicu. Onda su i naši tražili da se da i Tuđmanu putovnica. On je volio vidjeti svijet.

Kakvi su bili odnosi sa Šuškom?

Prvi odnosi bili su jako dobri. Josip Perković i Gojko Šušak bili su bliski jer sam ja ‘92. tražio da se Perkovića umirovi. Pustio je generala JNA, i meni se to nije svidjelo. Profesionalno mi kao obavještajac nije dao informaciju zašto je to učinio. Tuđman je prihvatio prijedlog, ali na intervenciju Šuška ponovno ga je postavio na položaj. Dekret sam potpisao ja kao predsjednik vlade.

Zašto je Šušak bio tako moćan?

Nemam dokaze zašto je kao ministar obrane bio najbolji Tuđmanu. Ja sam mu zamjerio sukob u BiH, jer to je bila činjenica.

Tko je naložio ubojstva Mire Barešića, Ante Paradžika i Blaža Kraljevića?

To je na liniji pitanja odnosa prema Bosni. Kraljević je surađivao s Bobanom, a onda se okrenuo Izetbegoviću. Radio je za interese struktura koje su bile protiv politike Tuđmana. Zna se tko je sasjekao Kraljevića i doživio je to što je doživio.

Jesu li izvedena uz znanje Franje Tuđmana?

Tuđman je izbjegao da ja to obavljam. To je povjerio Šušku. Tuđmana su optuživali da provodi Šuškovu politiku u BiH.

Velika Hrvatska i scenarij Udbe 

U ovom razgovoru Manolić, dakle, proziva Tuđmana i Šuška za likvidaciju ljudi koji su bili za ratni savez Hrvata i Bošnjaka u BiH – a to je politika koja je svakako odgovarala Beogradu jer bi Srbi u ratu protiv ujedinjenih hrvatsko-bošnjačkih snaga bili poraženi. Ovako su dospjeli do situacije u kojoj su u jednom trenutku kontrolirali više od 70 posto teritorija BiH, što je tek u ljeto 1995. smanjeno na 49 posto, nakon čega je došlo do Daytonske mirovne konferencije.

Franjo Tuđman još je kasnih '60-ih godina, kao djelatnik Instituta za radničku povijest, došao do uvjerenja da je Banovina Hrvatska najbliže rješenju hrvatskog nacionalnog pitanja jer je unutar njezinih granica bio smješten najveći dio hrvatskog naroda. Nacionalistički Beograd morao je s naklonošću gledati na Franju Tuđmana jer je jedini on, u cijeloj galeriji hrvatskih disidenata, povoljno gledao na mogućnost podjele BiH.

Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL

Ni Dražen Budiša, ni Savka Dabčević i Miko Tripalo, ni Vlado Gotovac, Čičak, Paradžik ili Bruno Bušić nisu bili skloni tom rješenju. Ekstremisti su bili za Hrvatsku do Drine, a oni umjereni za avnojevske granice. Tuđman je bio unikat; nije fanatično bio ni za jedno ni za drugo. HOS-ovci, povratnici iz Australije i drugi koji su se zalagali za Hrvatsku do Drine, bili oni raspoloženi proustaški ili ne, remetili su zamisao buduće geopolitičke konfiguracije.

Zamisao bismo mogli rekonstruirati ovako: Hrvati i Srbi razdvajaju se u BiH po etničkim kartama, a tamo gdje su one nejasne, poput „leopardove kože“, i gdje živi miješano manjinsko stanovništvo, ono će biti razmijenjeno. Srbi će iz Hrvatske ići prema bosanskim područjima gdje su Srbi većina, dok će Hrvati iz BiH, iz tih „šarenih“ područja krenuti prema Hrvatskoj ili Hercegovini (gdje su nastala čak i dva imigrantska naselja, Šuškovo i Bobanovo). Evo nekih citata koji opisuju Tuđmanove početne zamisli:

I vi biste željeli, i ja s vama, kako bismo mogli obuhvatiti sve Hrvate, ali mislim da bi bilo nerealno da postavimo ovako da kažemo neka Srbi uzmu srpske dijelove, a bili su pristali i jedan i drugi čak na stanovito preseljavanje. (…) Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, osobito s poboljšanim granicama. 

Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda ili, molim, podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi. (…) Naša politika mora biti takva da sa Srbijom stvorimo nekakve takve odnose da dođe do toga da je u njihovom i našem interesu, da dođe čak i do stanovitog preseljavanja pučanstva da bi se jednom stvorili normalni odnosi

Gojko Šušak svim je srcem podržavao tu opciju.

Svjedoci govore

U intervjuu tjedniku Nacional (br. 864, 2012-06-05), akademik Dušan Bilandžić, Tuđmanov intimus i dugogodišnji prijatelj još iz vremena JNA, dao je ozbiljnu potvrdu takve vizije. Evo što je rekao novinaru Draganu Đuriću:

Već ste izjavljivali da ste čuli da je, navodno, pokojni predsjednik Franjo Tuđman bio opsjednut idejom podjele BiH između Srbije i Hrvatske. Je li vam on to i osobno govorio?

Nakon sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991., predsjednik Tuđman pozvao me je u ured i rekao da ću biti u timu koji će pregovarati sa Srbima. Srpski pregovarački tim vodio je akademik Kosta Mihajlović. U našem timu Tuđmanove teze najvjernije i tvrdo prenosio je profesor s Fakulteta političkih znanosti Zvonko Lerotić. Glavni cilj tih pregovora, koji su se eufemistički zvali „pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa“, bio je, zapravo, podjela Bosne i Hercegovine.

Što vam je predsjednik Tuđman konkretno rekao?

Rekao nam je da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja.

Je li vam dao i neke konkretne upute?

Dao nam je direktive, a vodili smo tri runde pregovora. Poslije svake runde referirali smo mu što se događalo na tim sastancima. U jednom sam mu trenutku rekao: „Franjo, molim te, nema ništa od tih razgovora.“ Pitao me je: „Zašto?“ Odgovorio sam mu: prvo, zato što se ne možemo dogovoriti. Rekao sam mu da su Srbi maksimalisti. Tražili su Baranju i Kninsku krajinu. Pa kako ćemo se onda s njima dogovoriti? Odgovorio mi je da ne kompliciram jer su se Sloba i on dogovorili. Inzistirao je da nastavimo razgovore. Pokušao sam ga upozoriti i na sljedeći problem. Ako bi nam i uspjelo podijeliti BiH, onda ćemo imati i druge prepreke. Prva je bila međunarodna zajednica, koja je jasno deklarirala da nema promjena granica među republikama bivše Jugoslavije. Odgovorio mi je: „Pusti ti međunarodnu zajednicu, što Sloba i ja dogovorimo, oni će to prihvatiti, prije ili poslije. Jer međunarodna zajednica neće imati drugo rješenje.

A što bi, u tom slučaju, bilo s Bošnjacima?

To je bila druga prepreka na koju sam upozoravao. Rekao sam da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti. Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Poslije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i jednostavno se nisu dali. U to sam se vrijeme u jednom trenutku sreo i s Alijom Izetbegovićem i pitao ga zna li za planove o podjeli BiH. „Kako ne bih znao. Mi smo dobili informacije iz Karađorđeva“, odgovorio mi je. Mislio sam da mu otkrivam Ameriku, a on je već sve znao.

Nije, dakle, bilo jednostavno predsjednika Tuđmana uvjeriti u svoje stavove?

Svaki put kad sam ga pokušao odvratiti tvrdnjama da međunarodna zajednica to neće dopustiti, tvrdoglavo mi je uzvraćao: „Hoće, hoće.“ U jednom je trenutku rekao: „Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo.“ A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH. Ponovo sam ga nastojao uvjeriti da međunarodna zajednica neće na to pristati. Nije to želio prihvatiti tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH.

Je li, međutim, računao na to da to može dovesti do rata?

Moram priznati da s ratom uopće nije računao. Nikada ga nije uzimao u obzir u prethodnim razmatranjima. Smatrao je da će Hrvatska i Srbija, kad podijele BiH, biti dobre saveznice. S druge strane, smatrao je da međunarodna zajednica ne može i neće intervenirati. Pitao me je kako će to međunarodna zajednica intervenirati, čime. Govorio je da je to nemoguće.

Američki utjecaj na Tuđmana 

Jeste li mu proturječili?

Podsjećao sam ga da je i njega, ali i Miloševića u Beogradu posjetio američki veleposlanik Warren Zimmermann i da im je rekao da nema ništa od promjena republičkih granica. U istom su tonu bile i sve poruke tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera. Govorio mi je da je to što govorim bez veze. Odmahivao je rukom i tumačio mi kako ništa ne razumijem. Franjo Tuđman vodio je svoju politiku bez ikakvih ambicija da objasni i protumači zašto nešto radi. Bosnu treba podijeliti i gotova stvar. O tome se nema što pričati.

Što ste vi konkretno radili u tim pregovorima?

Pokušavali smo srpsku delegaciju vrtjeti oko malog prsta. Preliminarno pitanje koje smo uvijek postavljali bilo je: priznajemo li rezultate Drugog svjetskog rata. Taj je rat stvorio federativnu Jugoslaviju s granicama republika. Kosta Mihajlović nam je rekao: „To su gluposti. Tito i Kardelj stvorili su te granice. Oni su stvorili takvu Jugoslaviju, pa Srbi onda ne priznaju rezultate NOB-a.“ Doslovno je tako rekao. Mi smo, pak, inzistirali na tome. Prije bilo kakvih drugih razgovora rekli smo da mi priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata, a NOB je stvorio BiH. Tvrdili smo da to mora biti polazište, a oni takav pristup nisu prihvaćali.

Niste prihvatili ni tezu da je BiH stvorio turski imperij?

Ne. To smo morali i Tuđmanu objašnjavati, iako njemu nije bilo moguće bilo što objasniti.

No s predsjednikom Tuđmanom poznavali ste od prije.

Znali smo se još iz Generalštaba JNA iz Beograda. Bili smo soba do sobe, tri pukovnika: Franjo Tuđman, ja i Veljko Kadijević, koji je u vrijeme početka rata u bivšoj Jugoslaviji bio ministar obrane. Od 1958. do 1962. nas trojica radili smo zajedno u Prvoj upravi Generalštaba. To je bila elitna organizacijska jedinica bivše jugoslavenske vojske zadužena za izradu ratnog plana…

Josip Manolić u svojim je memoarima otkrio i zapanjujuću informaciju prema kojoj su u uhićenju Andrije Hebranga važnu ulogu imala dva hrvatska oficira JNA. Jedan se zvao Dušan Bilandžić, a drugi - Franjo Tuđman! Ta činjenica dosad nije bila javno komentirana – znalo se samo da je Hebranga priveo Ivan Gošnjak. Nakon uspostave višestranačja pokazalo se, piše on, da su Hebrangov dosje vidjela samo četiri čovjeka – Josip Broz Tito, Mika Špiljak, Josip Vrhovec i Franjo Tuđman. „Špiljak je”, piše Manolić, „krajem '80-ih dosje čitao u sjedištu SDS-a u Savskoj ulici. Osobno je dolazio danima, vodeći bilješke, te je na kraju jednom mojemu prijatelju rekao: ‘Sad mi je jasnija uloga mojih partijskih drugova.’”

Foto: screenshot/HRT

„Pravo je pitanje što smo mi u godini kad je postajalo jasno da će se Jugoslavija raspasti, zapravo dobili. Jesu li stranice dosjea koje nedostaju nastavak obavještajne operacije ‘zaštita hrvatskih kadrova’ u Hebrangovoj likvidaciji ili priprema nekoga novog razdoblja? Jesu li jugoslavenske službe, izuzimajući pojedine dokumente iz dosjea, zapravo zaštitile tadašnjega majora Franju Tuđmana (1948.) ili majora Dušana Bilandžića, koji će zajedno s Gošnjakom i Kadijevićem uhapsiti Hebranga?

Predsjednik Franjo Tuđman izuzeo je iz Hrvatskog državnog arhiva dosje o Hebrangu, a motive sklanjanja tog dosjea moguće je samo naslućivati“, piše Manolić.

Jednoga dana i ta će tajna, vjerojatno, biti otkrivena. No vratimo se ministru obrane Gojku Šušku.

Zagonetni Šušak i Udbin arsenal 

Evo vrlo zanimljivog odlomka u kojemu Manolić opisuje jedan zagonetni detalj koji ipak mnogo toga razotkriva u vezi sa Šuškom.

„Po dolasku iz Kanade“, piše Manolić, „Šušak je smješten u naš hotel u Ilici. Ubrzo je neki izvor SZUP-u dojavio da Šušak u hotelskom stanu ima cijeli arsenal specijalnog oružja za nečujne likvidacije. Osobno sam bio odgovoran za Tuđmanovu sigurnost i provjeravao istinitost svake informacije o sumnjivim ljudima koji su ga okruživali. No Šušak je bio jedan od ministara koji je Tuđmanu mogao prići svakodnevno. Stoga sam vrlo povjerljivoj osobi naložio tajni pretres Šuškova hotelskog stana. Donio mi je iznenađujuće i zabrinjavajuće informacije: Gojko Šušak posjeduje oružje za likvidaciju kojima se služe obavještajci, proizvedeno u Institutu SSSDS-a u Beogradu, poznatijem kao Udbin institut. Sljedećeg dana opet smo neovlašteno ušli u sobu da bismo snimili Šuškov arsenal, ako se što dogodi, da imam dokaze gdje se oružje nalazilo…“

Manolića su te spoznaje, priznaje u knjizi, duboko zabrinule, pa je odlučio nastaviti praćenje Šuška.

„Odlučio sam se“, piše dalje Manolić, „za puni nadzor hotela u Ilici. Pokazat će se da u hotelu Gojko Šušak svakodnevno, preko jedne Tuđmanove tajnice, preuzima informacije iz njegova ureda u Banskim dvorima. Nisam Tuđmana informirao o tim spoznajama, ali još postoji svjedok koji je vidio oružje i raznovrsnu opremu. Tu su i fotografije i videosnimke. Kad je povjerljivi posjetitelj Šuškove sobe uletio u moj ured s tom informacijom, osjećao sam se kao da se zrakoplov srušio na Banske dvore, a nećemo ostati živi zbog sadržaja informacije. Vrsta Šuškova oružja sugerirala je njegove veze sa saveznom Udbom ili vojnim KOS-om. Moja je uloga time poprimila novu dimenziju“, zaključuje Manolić, no dodaje da ključne dokaze ipak nije dobio jer je poštovao Tuđmanov izbor.

„Nismo ozvučili sobu i nismo došli do možda kompromitirajućih spoznaja, posebno državnih tajni koje su tajnice otkrivale Gojku. On je bio ministar i Tuđmanov izbor, i to sam poštivao iako se s time nisam osobno slagao. Nisam mogao prihvatiti da ministar ima neprijavljeno oružje, najmanje da ima oružje za posebne namjene. Možda se Šušak svojim arsenalom pravio važan pred svojim obožavateljima, stvarajući dojam o hrvatskom agentu 007, bez ikakve zadnje namjere, no za mene je to bio svojevrstan signal da imam posla sa specijalnim igračem…“

Mnoge ljude u vrhu nove hrvatske vlasti šokirala je bliskost Gojka Šuška i Josipa Perkovića. Njih su dvojica, prema službenim biografijama, izgledali kao smrtni neprijatelji: bivši načelnik Udbe i bivši emigrant iz Kanade… No čini se da su veze ove dvojice bile uspostavljene znatno prije, i da baš i nisu bile neprijateljske. 

Novinar Drago Hedl objavio je u Jutarnjem listu sadržaje razgovora s nekoliko važnih hrvatskih obavještajaca koji su mu potvrdili da su veze Šuška i Perkovića postojale i prije.

„Josip Manolić, ali i Perica Jurić“, piše Hedl, „misle da su kontakti Gojka Šuška i Perkovića postojali i prije.“ Sugovornik iz Sigurnosno-izvještajne službe (SIS) rekao je Hedlu kako postoje dokazi da je Gojko Šušak, prije nego što je postao ministar, imao kontakte sa šefom Službe državne sigurnosti u Rijeci.

„Kada i ako se s predstavke, koju je nekoliko djelatnika SIS-a 1994. uputilo svim saborskim klubovima, skine oznaka državne tajne, saznat će se mnoge stvari koje će objasniti i odnose čelnih ljudi MORH-a, dakako i one Šuška i Perkovića“, rekao je djelatnik SIS-a Hedlu, pa nastavio: „Ako ste pratili prve Šuškove javne istupe, oni nisu ličili ni na što. Bili su posve blijedi i ispod razine osobe koja obnaša ministarsku dužnost. Otkako mu je za savjetnika došao Perković, stvari su se bitno promijenile. Perković mu je pomogao da u javnosti, svojim istupima, ostavi bolji dojam. Bio je njegov savjetnik, ali i osoba koja je Šušku promijenila imidž.“

Jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana Hedlu je rekao da je pitao Šuška za veze s Perkovićem.

„Pitao sam to Gojka. I meni je bio misterij otkud njih dvojica – s tako različitim životnim putovima i političkim stavovima, a osobito s obzirom na činjenicu da su se kao udbaš i ‘narodni neprijatelj’ gledali preko nišana, tako dobro funkcioniraju. Šušak mi je rekao: ‘Nema tu nikakvih tajni. Perković savršeno radi svoj posao. Boljeg čovjeka za nabavu oružja mi nemamo. Imam u njega potpuno povjerenje.’“

No kako to da je pizza-majstor iz Kanade postao baš – ministar obrane? Kako to da je postao tako blizak Tuđmanu, koji s njim nije imao ni jednu zajedničku sklonost?

Šuškov najpoznatiji emigrantsko-disidentski performans, ispisivanje imena „Tito“ na neku svinju u Kanadi, opasno zaudara na provokatorsku djelatnost agenta. Na svinji napišete „Tito“, izazovete ogorčenje kanadskih udruga za zaštitu životinja, privučete pozornost lokalnog tiska, svratite na sebe pozornost svih hrvatskih emigranata, a oni koji vam povjeruju – pridruže vam se. I imate ih pod kontrolom. Zvuči dosta logično… Ako vam je, povrh toga, brat djelatnik SSNO-a, u Lištici, onda stvar postaje još sumnjivija.

Jedna nam je osoba, čiji identitet nećemo otkriti, ispričala indikativnu priču. Njezin je brat u osvit višestranačja došao u Hrvatsku. Na aerodromu je, međutim, nestao. Nekoliko dana nije se znalo gdje je. Kad ga je rođaka krenula tražiti, doznala je da je u pritvoru u Đorđićevoj. Kad je pušten na slobodu, bio je prebijen. Otkrio je da ga je priveo Josip Perković. Rođaka je, ogorčena, otišla kod Gojka i Đurđe Šušak kako bi prosvjedovala jer se taj dužnosnik tajne policije i dalje nalazi na vlasti.

Bila je, međutim, šokirana Šuškovom reakcijom. On je, naime, počeo braniti Perkovića.

Nekoliko godina kasnije toj je ženi jedan hrvatski političar, desničar, čuvši njezinu priču, dao kratak komentar: „Bože, pa čemu se ti čudiš… Svi su u Kanadi znali da je on Udbin provokator.“

Prvi susret Tuđmana i Miloševića 

Josip Manolić u knjizi je ustvrdio da je Franjo Tuđman inkognito posjetio Miloševića još dok je bio posve beznačajan disident! Zašto bi tada svemoćni Milošević primao čovjeka za kojega većina tada nije ni čula? Tuđman nije imao karizmu Marka Veselice niti je bio poznat kao Savka Dabčević i Miko Tripalo. U hrvatskom proljeću on je igrao posve marginalnu ulogu.

„Zapravo je pravo pitanje što je Tuđman dogovarao u Beogradu te rane 1989., tko mu je organizirao sastanak, zašto nikada nitko nije ‘provalio’ taj sastanak srpskog partijskog šefa i u ono doba ‘nevažnog’ disidenta Franje Tuđmana? Jesu li Tuđman i Milošević već tada pripadali istom ‘moćnom klanu’ koji će zapravo rukovoditi raspadom (podjelom) Jugoslavije?

Foto: YouTube 2

Brojni događaji koji će uslijediti pokazat će da neka ‘nevidljiva’ ruka otvara Tuđmanu vrata u dolasku na čelo HDZ-a pa tako i susrete s istaknutim emigrantima koji su tobože na listama Udbe za likvidaciju, a zapravo su bili agenti saveznih obavještajnih službi.”

Manolić nastavlja: „Razgovarajući o pripremama za Prvi sabor HDZ-a i o budućim izborima uoči božićnih blagdana 1989., Tuđman će mi u povjerenju reći: ‘Joža, od danas je naša glavna veza u policiji Josip Perković. Ako nešto trebaš, molim te, obrati se njemu’ (...) Vijest o potrebi komunikacije preko Perkovića Tuđman će okončati riječima: ‘Joža, to ostaje između nas.’“

Manolić tvrdi da je Gojko Šušak bio agent Udbe i KOS-a, kao i neki drugi važni HDZ-ovci. O mnogim „velikim Hrvatima” Manolić iznosi zapanjujuće procjene. Tako je, recimo, iznio u javnost podatak da je režiser Antun Vrdoljak iznosio prilično šokantne, projugoslavenske prijedloge u vrijeme kada se razgovaralo o budućnosti ovih prostora.

„Na jednom od sastanaka o konfederalnom ugovoru do punog je izražaja došla Tuđmanova sposobnost“, piše Manolić. „ Pokušaj Tončija Vrdoljaka da se politički inaugurira pojam stvaranja tzv. treće Jugoslavije u tekst konfederalnog ugovora, sintagmu koju je Tonči nastojao unijeti u tekst nacrta, Tuđman je ocijenio neprihvatljivim.”

I priča o Arkanu nosi niz iznenađenja.

Foto: screenshot/youtube

„Arkan je još tijekom istrage i boravka u Remetincu i prije ‘režirana suđenja’ postao dobavljač oružja za potrebe RH. Početkom 1991. godine, točnije u travnju, RH kupit će, njegovim posredovanjem, od njegove tvrtke ‘iz vojnog skladišta u Batajnici’ oružje, pretežno kalašnjikove AK 47 i protutenkovsko naoružanje. Bila je riječ o 12 šlepera”, piše Manolić, pa dalje navodi kako je obitelj Tuđman bila ucjenjivana nekim videozapisom. Ne kaže o čemu je riječ, ali dodaje da je operacijom Arkanova puštanja iz hrvatskog zatvora rukovodio osobno Tuđman. Sasvim je moguće da je Arkan bio suradnik – hrvatske Službe.

Ukratko, prema zapisima „Broja jedan“, kako Manolića nazivaju hrvatski novinari, čini se da je u politikama Tuđmana i Šuška, Miloševića i Beograda, bilo mnogo manje slučaja i improvizacije no što se na prvi pogled čini. No da bi se sve ove teze zaokružile u cjelinu i postale povijesna istina, trebat će naći važne dokaze:

– Je li Gojko Šušak doista bio suradnik jugoslavenskih tajnih službi, SDS-a ili KOS-a JNA? Indicije i gola logika nisu dovoljni, iako nisu zanemarivi.

– Jesu li Tuđman i Milošević igdje dogovorili pojedine ratne operacije ili podjelu Bosne? S time u vezi vrijedi isti zaključak: dosta je indicija, pa i onih zaokruženih, postoje snažni iskazi Dušana Bilandžića, ali krunskog dokaza nema.

– Je li Beograd, u vrijeme prvih izbora u Hrvatskoj, navijao za Franju Tuđmana, znajući za njegove geopolitičke vizije?

Za potvrdan odgovor na ova pitanja, Manolićevi memoari nisu dovoljni. 

>>> Kraj četvrtog nastavka...

Tema: Feljtoni

Komentari 119
Komentiraj, znaš da želiš
  • Avatar Invictus_Zagreb
    Invictus_Zagreb Srijeda, 11.04.2018. u 08:07

    kako su nas tuđman i ekipa skh koja se profiltrirala kroz hdz-sdp zlocinacku organizaciju dogovorenim ratom lijepo unistili i pokrali milijune.. hollywood bi o ovome trebao snimiti film.. kakav kum...

  • Avatar jožek2
    jožek2 Srijeda, 11.04.2018. u 07:46

    I nikakvo čudo što danas imamo ovakvu pokvarenu, opljačkanu,i udbašku državu kojom su komandovali pica majstori udbaši kojima se Tuđman okružio, te izazvali rat kako bi mogli nesmetano pkljačkati jadnu Hrvatsku.

  • Default avatar - Deleted user
    Deleted user Srijeda, 11.04.2018. u 07:39

    ... .nije bio pizza majstor,već obični čevapčićko. . .

Message