News

Komentari 20

Kako je Staljin poslije rata dao ubiti svog omiljenog Židova?

Kako je Staljin poslije rata dao ubiti svog omiljenog Židova?

Veliki sovjetsko-židovski glumac Solomon Mikhoels ubijen je prema Staljinovoj direktivi na današnji dan 1948. Njegovo mrtvo tijelo poslije je pregazio kamion te je ostavljeno u nekoj sporednoj ulici

Solomon Mikhoels, predsjednik židovskog antifašističkog komiteta i intendat Moskovskog državnog židovskog kazališta, poslan je u siječnju 1948. u Minsk kako bi procijenio kazališnu predstavu nominiranu za Staljinovu nagradu.

Stigavši u Minsk, pozvan je u daču ministra državne sigurnosti Bjelorusije Lavrentija Canave.
Canava ga je dao ubiti, kao i zatečenog nezgodnog svjedoka. Poslije je Mikhoelsovo mrtvo tijelo pregazio kamion i ostavljeno je u sporednoj ulici.

O sudbini velikog sovjetsko-židovskog glumca u svojoj knjizi Krvava prostranstva (Europa između Hitlera i Staljina) piše autor Timothy Snyder.  

Taj isti Minsk u kojem je ubijen Mikhoels, navodi Snyder, bio je prije samo nekoliko godina poprište surovog njemačkog masovnog ubojstva Židova. 

- Canava, koji je bio policajac i povjesničar, zasigurno je primijetio ironiju ubojstva još jednog Židova u Minsku. Pisao je povijest bjeloruskog partizanskog pokreta u kojoj je ignorirao patnje i borbu Židova pod njemačkom okupacijom. Sovjetska povijest židovskih partizana je napisana, ali je potom praktično zabranjena. Židovi su patili više nego itko u Minsku za vrijeme rata, ali sovjetsko oslobođenje nije označilo i kraj patnji sovjetskih Židova. Štoviše, povijest Holokausta u Sovjetskom Savezu ostat će nenapisana - piše Snyder u svom djelu.

On je bio ugledan, ali njegova kampanja nepoželjna

Niame, Mikhoels je postavljao pitanja koja je Staljin htio izbjeći.

-  Osobno je poznavao ljude židovskog porijekla u Staljinovom najužem krugu, poput člana Politbiroa Lazara Kaganoviča, ali i supruge Vjačeslava Molotova i Klimenta Vorošilova, također članova Politbiroa. Da stvar bude gora, Mikhoels je pokušavao doći do samog Staljina ne bi li porazgovarali o sudbini Židova za vrijeme rata. Kao Vasilij Grossman, Mikhoels je za vrijeme rata bio član Židovskog antifašističkog komiteta, službene sovjetske organizacije. Po Staljinovoj naredbi radio je na upoznavanju sovjetske javnosti s patnjama sovjetskih Židova, ne bi li se prikupio novac za sovjetske ratne napore - objašnjava Snyder.

Poslije rata Mikhoelsu, ističe Snyder, savjest nije dopuštala da masovno ubojstvo Židova nestane u povijesnom zaboravu i nije htio utopiti specifičnu sudbinu Židova u opću sudbinu sovjetskih naroda.

- U rujnu 1945. na predavanje u Kijev donio je kristalnu posudu s pepelom Židova ubijenih u Babinom Jaru i u godinama nakon rata nastavio je otvoreno govoriti o masovnim grobnicama.
Pisao je 1947. i Staljinovom šefu propagande Andreju Ždanovu da dopusti objavljivanje Crne knjige sovjetskog židovstva, zbirke dokumenata i svjedočenja koju su uredili Vasilij Grossman, Ilja Erenburg i drugi. Sve je bilo uzalud.U poslijeratnom Sovjetskom Savezu, spomenici žrtvama nisu mogli biti obilježeni Davidovom, već samo crvenom petokrakom zvijezdom. 
U zapadnom Sovjetskom Savezu, u područjima koje su Sovjeti anketirali za vrijeme i ponovo nakon rata i gdje je ubijeno 1,6 milijuna Židova, Lenjinovi spomenici počivali su na postoljima izgrađenim od židovskih nadgrobnih ploča. U sinagogi u Kovelju, gdje su Židovi ostavljali svoje posljednje poruke, nalazilo se stovarište žita - piše Snyder o Staljinovom odnosu prema Židovima u poslijeratnom SSSR-u.

Optužili ga da je židovski nacionalist

Mikhoels je uživao veliki ugled u sovjetskim kulturnim krugovima, ali je njegova kampanja bila nepoželjna. Staljinova kći Svjetlana Alilujeva čula je kako njen otac s Canavom dogovara prikrivanje Mikhoelsovog ubojstva: 'automobilska nesreća'. 

Nakon Mikhoelsove smrti sovjetska je politička policija - sada pod nazivom Ministarstvo državne sigurnosti - retroaktivno smislila razlog zašto je to ubojstvo bilo u sovjetskom interesu: židovski nacionalizam. Šef MGB-a Viktor Abakumov je u ožujku 1948. zaključio da je Mikhoels židovski nacionalist koje održava veze s opasnim Amerikancima.

Za vrijeme rata je sovjetsko vodstvo naložilo Mikhoelsa da, kao član Židovskog antifašističkog komiteta, potiče židovski nacionalni osjećaj. Putovao je 1943. u SAD i skupljao novac. 

- No, poslije rata Rusi su morali postati najveći pobjednici i najveće žrtve, sada i zauvijek. Ruska nacija borila se i napatila kao ni jedna druga.
Broj Židova koje su ubili Nijemci bio je državna tajna u Sovjetskom Savezu. Nijemci su ubili oko milijun autohtonih sovjetskih Židova te još oko 1,6 milijuna poljskih, litvanskih i latvijskih Židova koji su postali sovjetski državljani nakon aneksija iz 1939. i 1940. I Rumunji su Židove ubijali pretežno na područjima koja su poslije rata ostala unutar granica Sovjetskog Saveza. Ti su brojevi samo po sebi stvarali nelagodu jer su ukazivali na to da je sudbina Židova bila vrlo specifična, čak i u usporedbi sa strašnim patnjama drugih sovjetskih naroda.


Židovi su činili manje od dva posto sovjetskog stanovništva, a Rusi više od 50 posto, no Nijemci su na okupiranim područjima Sovjetskog Saveza ubili više židovskih nego ruskih civila. Židovi su bili zasebna kategorija i u odnosu na slavenske narode - Ukrajince, Bjeloruse i Poljake - koji su stradali teže nego Rusi. Sovjetska vrhuška to je znala, kao što su znali i sovjetski građani koji su živjeli u područjima pod njemačkom okupacijom.Svejedno, Holokaust nikada nije mogao postati sastavnica službene sovjetske ratne historiografije - objašnjava Timothy Snyder u Krvavim prostranstvima.

U SSSR-u masovno ubojstvo Židova trebalo je zaboraviti

On nadalje navodi kako su te goleme brojke implicirale  i nezgodno pitanje o tome kako su Nijemci uspjeli ubiti toliko mnogo ljudi u toliko kratkom vremenu na okupiranim sovjetskim područjima. 

- Oslanjali su se na pomoć sovjetskih građana. Bile je općepoznato da su njemačke armije bile goleme, ali i da su njemačke okupacijske snage u pozadini bile nedostatne. Njemačka civilna okupacijska uprava i njemačka policija nisu imale dovoljno ljudstva za učinkovitu vlast na okupiranim područjima Sovjetskog Saveza,  još manje za sveobuhvatne kampanje masovnih ubojstava. 
Lokalna uprava nastavila je rad pod novim gospodarima, lokalni mladići dragovoljno su se javljali u lokalne milicije, a u getima su samo Židovi obavljali neke policijske poslove.
Nijemci su trebali kolaborante, uspijevali ih naći i to nije iznenađujuće. No kolaboracija je dovodila u pitanje mit o jedinstvu sovjetskog stanovništva koje brani čast domovine i pruža otpor omraženom fašističkom osvajaču. Veliki razmjeri kolaboracije bili su još jedan razlog zašto je masovno ubojstvo Židova trebalo zaboraviti - navodi Snyder.

U svakom slučaju Staljin je smatrao da činjenicu da su Židovi bili najveće žrtve trebalo zaboraviti. Također je valjalo zaboraviti da su Sovjetski Savez i nacistička Njemačka  bili saveznici kad je 1939. godine započeo Drugi svjetski rat, kao i da je Sovjetski Savez 1941. bio nespreman za njemački napad. Ubojstvo Židova je samo po sebi bila nepoželjna činjenica, ali je zazivalo i druge nepoželjne činjenice.. Zato je prepušteno zaboravu - zaključuje Timothy Snyder.
 

Najčitaniji članci