6. DIO: Svakog dana donosimo feljton iz knjige 'Krvava ruka Udbe' o zloglasnoj tajnoj policiji za vrijeme SFRJ koja je pomoću mnogih doušnika služila i kao sredstvo zastrašivanja i terora
FELJTON: KRVAVA RUKA UDBE (6)
Kako su ih vrbovali? Nudili su im slobodu, novac, ali i seks...
„Iz Crkve smo dobivali korisne informacije“, kaže naš sugovornik, djelatnik Službe.
„Jedna je stvar“, kaže on, „vrh Crkve. Znali smo kako dišu protivnici, a oni su bili najrespektabilniji. No nije bio bitan samo vrh. Kad imate nekog popularnog župnika, zamislite koliko vam taj može pomoći. Za nas nije bilo ispovjedne tajne. Ljudi su se povjeravali ispovjednicima, a ispovjednici ispovijedali nama…“
Evo kako je Vladimir Pavlinović, prvi glavni urednik Glasa Koncila, opisao pokušaj vrbovanja u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, gdje je bio pozvan na razgovor s oficirom KOS-a.
„Na sebi sam“, rekao je Pavlinović u intervjuu tjedniku Express, „upoznao policijsku tehniku hladno-toplo, dernjavu prijetnji i topli govor prijateljskih obećanja, o čemu sam čitao u knjizi ‘Zavjera šutnje’, u kojoj je ruski inženjer Vajsberg-Cibulski živo opisao staljinistička ispitivanja kroz koja je prošao. Kapetan mi je odmah uvodno dao na znanje da oni o meni znaju sve, SVE! Evo i ono što sam prije četiri dana razgovarao s nadbiskupom u Zagrebu. A čuju se tamo i ‘razni drugi glasovi i glasići’, pripomenuo je. Naravno, znao sam koji su to glasići bili. Na hodniku pred nadbiskupovom sobom stajao sam u redu s poglavarima zagrebačkih samostana koje je toga dana primao. Kapetan me je odmah poučio kako oni imaju tehniku kojom mogu slušati koga god žele na bilo kojem mjestu, pa i u autu.“
Pavlinovićeva je obrada pripremana mjesecima prije. Služba ga je ocijenila perspektivnim kadrom, čovjekom koji će se u hijerarhiji Crkve visoko uspeti. Takvi su suradnici bili dragocjeni. Oni donose ne samo informacije već utječu na javno mnijenje, donose odluke, mogu biti korisni na tisuću načina. Kako bi slomio Pavlinovića, oficir mu je dao papir koji je trebao dokazati da oni „znaju sve“. Na njemu je bilo dosta točnih informacija, ali i ponešto pogreška, nastalih zbog šeprtljavosti.
„Na primjer, prisustvovao sam mladoj misi Vita Cifrića“, nastavlja Pavlinović u Expressu. „Jasno, to se odnosilo na Vida Cipriša iz Marije Bistrice. U pismenom prigovoru napisao sam da ne znam nikoga toga imena, a i ne razumijem koje bi krivično djelo bilo nazočiti nečijoj misi. Očito, zagrebačka Udba im je iz mojega dosjea telefonom pročitala stare doušničke zapise i krivo su čuli ime. A Cipriš je morao imati važno mjesto u fasciklima Udbe u Zagrebu. Godinama je bio u zatvoru i nakon toga postao svećenik. A ja sam mu prije tri godine bio fotograf na mladoj misi. Ignjatović mi je zastrašujuće dočarao što me čeka za moje besmisleno pokušavanje da turam 'motku u točak voza revolucije'. Ali mogu ja, reče, i odmah na slobodu, sve ovisi o meni. 'Kako ovisi?' 'Tako da dokažeš da si lojalan građanin Jugoslavije.' 'Kako to mogu dokazivati?' upitao sam. 'Ti ćeš u crkvenim krugovima dolaziti u doticaj s mnogim ljudima. Kao rodoljub obavijestit ćeš organe bezbednosti o svemu što se tamo šapuće i govori protiv naroda i države.' Na tu ponudu 'slobode' nisam imao daljnjih pitanja. Ali sam jedno pitanje ostavio za sebe: kako dojaviti nadbiskupu Šeperu da ima u svojem radnom stolu ugrađen prislušni aparat i da se sve snima? S tom mukom otišao sam četiri mjeseca kasnije u nišku kaznionicu, u Kazneno-popravni dom Bubanj…“
Nisu svi, međutim, imali snage za odlazak u kaznionicu.
Ljudi iz Crkve su, kao i drugi disidenti, prisluškivani, s njima su razgovarali doušnici Udbe, oni su praćeni, otvarana im je pošta, pozivani su na informativne razgovore, oduzimane su im putne isprave, zatvarani su...
Kako je Udba lomila kler
Represija je primjenjivana u širokom spektru, što se u godišnjem izvještaju Službe državne sigurnosti iz 1985. opisuje suhoparnim rječnikom koji vrvi statistikom i tehničkim terminima...
Od 15 dosjea objekata, osam je u Rimokatoličkoj Crkvi (Gaj Osijek, Kapucinski samostan Varaždin, KBF i NBS Zagreb, Porečko-pulska biskupija, Zagrebačka nadbiskupija, Franjevački samostan Bjelovar, Glas Koncila Zagreb i Provincija družbe Isusove Zagreb, dok je SPC bio „reprezentiran“ s pet objekata: pod nadzorom su bili Eparhijski savjet u Zagrebu, Pakračka eparhija, manastir Lepavina u Bjelovaru, bogoslovija „Sveta tri jerarha“ u manastiru Krka i crkva svetog Save u Splitu. Nadziran je i jedan islamski vjerski centar, a Službi su bili sumnjivi i adventisti u Maruševcu kraj Varaždina.
„Na kraju perioda imali smo 83 suradnika“, piše u izvještaju (67 za katolike, 3 u inozemstvu, 13 za pravoslavne i 3 za ostale vjerske zajednice) te 89 operativnih veza, a dominira RKT crkva sa 65 operativnih veza i 17 SPC).
Drugim riječima, sakristije su bile napučene špijunima. Služba je imala pod kontrolom sve važne klerike. „Od ranije poznati Službi” i „pod tretmanom” bili su: nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, nadbiskup splitski Frane Franić, riječki Josip Pavlišić, zadarski Marjan Oblak, šibenski biskup Josip Arnerić, đakovački Ćiril Kos, dubrovački Severin Pernek, krčki Karmelo Zazinović, pomoćni biskupi zagrebački Đuro Kokša i Mijo Škvorc, ravnatelj za hrvatsku inozemnu pastvu Vladimir Stanković, urednik Glasa Koncila Živko Kustić, episkop gornjokarlovački Simeon, dalmatinski Nikolaj, zagrebački Jovan, imam IVZ-a Ševko Omerbašić i drugi te njihovi istomišljenici iz redova nižega klera.
Služba je, piše dalje, korištenjem suradničke mreže i primjenom operativno-tehničkih sredstava ostvarila važan uvid u rad pojedinih zatvorenih vjerskih skupova.
Djelatnici Službe, čini se, u rad Crkve bili su upućeniji nego pojedini članovi Hrvatske biskupske konferencije. U sklopu Rimokatoličke Crkve praćen je rad proljetnog i jesenskog zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije, nekih sjednica Vijeća BKJ te više zatvorenih sastanaka svećenika na biskupijskom i dekanatskom nivou.
„Do suradnika koji su pomagali operativcima dolazilo se jako teško“, opisao je novinarima Božidar Spasić, kontroverzni srpski šef SDB-a, pandan Josipu Perkoviću u SR Hrvatskoj.
Spasić rado i često govori o Službi, pa se čini otvoren kao Crvenkapica. Imena suradnika i njihovi kodni nazivi vođeni su u jednoj „Delovodnoj knjizi”.
„Samo su tri-četiri suradnika u mom životu dobrovoljno pristala na to. Jedan od načina za dolaženje do suradnika bio je da ih se lijepo zamoli da kažu informacije, a zauzvrat će im Udba učiniti neku uslugu. Na primjer, dobit će putovnicu preko veze, zaposliti ženu, omogućiti im da završe neku školu, dati novac, pomoći pri otvaranju obrta. Kad sam radio u Sarajevu, u BiH, mnogo kafića baš smo mi otvorili ljudima koju su nam pomagali. U Bosni su se morali pratiti gotovo svi jer je stanovništvo jako izmiješano, pravi bosanski lonac“, kazao je Spasić.
Perkovićeva rekonstrukcija vlastite firme
Djelomičnu rekonstrukciju suradničke mreže u Hrvatskoj obavio je Josip Perković, koji je 1997. godine na zahtjev obavještajne zajednice napravio popis suradnika. Taj klasificirani dokument poslije je navodno pronađen u stanu Miroslava Šeparovića koji je i sam bio čelnik obavještajne zajednice u Hrvatskoj.
Brojna imena nedostaju, vjerojatno ona koja su i dalje ostala u aktivnoj službi. Prema svemu sudeći, neki ljudi bili su registrirani kao suradnici bez pristanka, dok su drugi na osnovu jednog ili više informativnih razgovora u Udbinim dosjeima dobili kodno ime, a da za to nisu znali.
U dokumentu koji ima naslov „Suradnička mreža…“ navodi se da suradničkoj mreži pripadaju osobe koje su bile suradnici i operativne veze, a za „glavni princip zasnivanja suradnje navodila se dragovoljnost motivirana domoljubljem i humanizmom (socijalistička svijest). Tek se izuzetno, zbog sigurnosnih ili operativnih razloga, suradnja mogla zasnivati na materijalnom i drugom interesu ili na kompromitirajućem materijalu.”
To znači da su za Službu uglavnom radili idealisti, vjernici poretka, a rjeđe ucijenjeni ljudi. To ipak ne znači da je ovih drugih bilo malo.
Suradnik je bio definiran kao osoba koja „svjesno, tajno, organizirano i kontinuirano prikuplja podatke i obavještenja ili izvršava druge zadatke za potrebe Službe”.
Zadaće suradnika su „prikupljanje podataka i obavještenja o određenoj obavještajnoj, terorističkoj ili protuustavnoj djelatnosti, kao i podataka i obavještenja od značaja za sigurnost i međunarodne, gospodarske i druge interese SFRJ, neposredno sudjelovanje u operativnim operacijama, operativnim i dvojnim kombinacijama, plasiranje pripremljenih informacija i dezinformacija, uloga veznika ili rezidenta za držanje na vezi drugih suradnika, sudjelovanje u tajnom praćenju i promatranju…”
Suradnici su kategorizirani kao „obavještajci, suradnici rezidenti, suradnici dvojnici, suradnici baza, suradnici u razvoju“. SDS je suradnike imao i u inozemstvu. Suradniku i operativnoj mreži morali su pružiti svakovrsnu potrebnu pomoć ili plaćati mu ako je suradnik motiviran materijalnim motivima.
U poglavlju„Stanje u Hrvatskoj“ ističe se da je Služba između 1980. i 1990. godišnje angažirala 2000 suradnika i operativnih veza.
Tijekom svake godine dio mreže je brisan, a angažirani su novi suradnici. Dosjei suradnika nalazili su se u Centrima SDS-a odnosno „kod operativnih djelatnika, koji su suradnike držali na vezi“. „Postala je obveza da se dosjei suradnika s kojima je prekinuta suradnja sređeni dostave sjedištu Službe radi odlaganja u dokumentaciju. Međutim, ova obveza nije dosljedno poštovana. Tek je 1990. godine izvršena djelomična analiza deregistrirane suradničke mreže, o čemu postoji i mikrofilmski zapis u V. odjelu SZUP-a.”
U ležernom satiričkom duhu novinar beogradskog Vremena Miloš Vasić opisao je kako se neke stvari u životu, nakon što postanete meta službe, mijenjaju na neočekivan način:
„Prije svega“, piše Vasić, „nema varijante da toj osobi netko ukrade auto jer je registarski broj distribuiran po linijama Službe gdje treba; sve ako ga netko i ukrade, bit će pronađen i vraćen odmah (s eventualnim tehničkim dodacima koji još više poboljšavaju sigurnost osoba); taj se auto više ne mora ni zaključavati... Provala u stan definitivno ne dolazi u obzir: ako se i dogodi, osoba neće saznati jer služba nema samo čiste ruke već su te ruke i vješte. Ništa neće biti pomaknuto (prave se polaroidne fotografije stanja stvari), a stanje prašine bit će pažljivo rekonstruirano. Para i tehnike neće manjkati: radnici Službe ne kradu; sadržaj vašeg kompjutera bit će, doduše, pažljivo kopiran na diskete o trošku Službe, razumije se. Ako niste imali telefon, služba će diskretno intervenirati da ga dobijete (to se svojedobno dogodilo piscu Borislavu Mihajloviću Mihizu, dok je bio sigurnosno interesantan); ako račune ne plaćate redovito, neće vas olako isključiti. Najvažnije od svega: vaša fizička sigurnost je – dok ste sigurnosno zanimljivi – zajamčena. Nikakav vješti ubojica s prigušenim automatom Heckler und Koch neće vam prići u kavani i poslati vas Bogu na istinu na način brz i bezbolan. Služba će svoje sigurnosno interesantne mušterije zaštititi do kraja…“
Novac i seks
Udbini su se ljudi morali obvezati da nikada neće odati nijednu tajnu svog rada. Najosjetljivije točke bile su, opisao je Pavlinić, seks i novac.
„A u prilikama u kojima su bacali ljude u zatvor nizašto također je jaka poluga vrbovanja bila ponuda slobode. Čovjek nešto izbrblja ili ga netko lažno optuži i on se nađe iza rešetaka s prijetnjom od više godina zatvora. Što se bogoslova u vojsci tiče, različit je bio postupak prema mlađima, tek pripremnicima za svećenike, i prema onima koji su već bili zaređeni. Prve su nastojali preodgojiti raznim metodama pranja mozga i obećavanjem svake pomoći za promjenu studija. Kad odu, diskvalificirani su za špijunažu bivše sredine. Za druge, koji su bili manjina, nisu računali na mogućnost obrade da napuste zvanje. Njih je trebalo pridobiti za špijunažu u crkvenim redovima, što je po potrebi uključivalo i vjernike. Ponuda je bila izlazak iz zatvora, uz svaku potrebnu materijalnu pomoć, a i neće biti izloženi svim onim maltretiranjima kao ostali kler. Sa mnom je bio u niškoj kaznionici mladi bosanski svećenik Josip Kasić. Za neki vic na račun Tita dobio je pet i pol godina zatvora. Stavili su ga u sobu s četnicima osuđenima za ratne zločine. Njima su obećali ranije puštanje na slobodu kao nagradu za zlostavljanje popa Kasića. Kad sam došao tamo, imao je polomljene zube. Usred noći počeli bi ga tući, vikali mu da je u snu zazivao Stepinca. I Kasiću su nudili šansu da ide na slobodu. Ni to ni batine nisu ga slomile. Nije mu bilo života ni nakon zatvora. Pobjegao je iz Jugoslavije i završio je život kao misionar iseljenika u Australiji.“
U izvješću Službe državne sigurnosti iz 1985. godine vidljiva je cijela struktura Službe u Hrvatskoj: broj djelatnika, tajne akcije, mjere nadzora nad ljudima, objektima i komunikacijama, izvješća doušnika, ocjene njihova rada, jednom riječju – sve.
U Izvještaju koji je klasificiran kao „državna tajna” nema imena suradnika ni imena profesionalaca – samo kodna imena, to jest pseudonimi. No drugi dokumenti Službe bacaju svjetlo i na te detalje.
Cjelokupna arhiva Službe snimljena je na mikrofilmove koji su izrađeni u dvije kopije. Jedna je ostala u Zagrebu i nju je navodno devedesetih netko nepoznat uzeo iz službenih prostorija i sakrio na tajnoj lokaciji u Zagrebu.
Druga je kopija u Beogradu. Ni jedna ni druga nisu dostupne javnosti. Služba državne sigurnosti imala je 1985. godine, prema ovom izvještaju, relativno mali profesionalni pogon.
Deficit radne snage
„Služba je popunjena sa 76,39 posto“, piše u izvještaju, „dok je prošle, 1984. godine, bila popunjena 76,9 posto.“ Od ukupno 1097 radnih mjesta bilo ih je popunjeno 838. Razlog zbog kojeg SDS nije bio popunjen sto posto nije poznat, no moguće je da svježe diplomirani pravnici, ekonomisti i slični profili sebe baš i nisu vidjeli kao rođene špijune.
U Službi je radilo 55,36 posto ljudi s visokom ili višom stručnom spremom. Broj Hrvata nešto je pao u odnosu na prethodnu, 1984. godinu, s 55,6 posto na 53,1 posto, kao i broj Srba, koji je s 31,9 posto pao na 31,5 posto. Jugoslavena je u Službi bilo 15,39 posto. Radnici Službe išli su i na specijalizirane tečajeve koji su trajali po sedam mjeseci.
Praksa je bila takva da operativci međusobno ne znaju što rade, ali šef obavještajnog sektora bio je upućen u rad svih.
Služba je pratila strogo određene skupine neprijatelja: nacionaliste (660 ljudi, a samo 1985. registriran je 141 novi), pripadnike vjerskih zajednica 143 (29 novih), zbog birokratizma je praćeno 55 ljudi (novih 17), anarholiberalizma 53 (pet novih sumnjivaca), zbog tehnokratizma nadzirano je osmero ljudi (prethodne godine čak 15), u Hrvatskoj je Udba pronašla dva (trula) liberala (stanoviti Dan Nikuća i Slavko Goldstein). Goldstein je i danas sumnjiv kao liberal, dok Nikuću ne poznaje ni tražilica Google... Pod mjerama je bilo još 25 ljudi koji su praćeni zbog „podrivanja ekonomskih osnovica društva”, 4 iredentista (albanski, zbog SR Srbije, i talijanski, zbog Istre) te 23 neprijatelja čiji profil ni Služba nije mogla precizirati, pa su ih vodili pod kategorijom neodređeno?!
Kako je to izgledalo u životu, plastično je u jednom intervjuu opisao Željko Kekić Pauk, jedan od vodećih operativaca Službe, koji je nadzirao Franju Kuharića, Franju Tuđmana, Antu Kovačevića i druge disidente, ljude Crkve, liberale ili slične „unutarnje neprijatelje”, ljude koji, kako je govorio drug Tito, „ruju i rovare”.
„U ono doba ni jedan tajni agent nije smio pokazivati da je tajni agent“, naglasio je Kekić. „Početkom devedesetih to je ušlo u modu, valjda zbog špijunskih filmova. Smiljan Reljić, jedan od prvih mojih šefova u SZUP-u, toliko se uživio u tu ulogu da je stalno odlazio u Lučko vježbati gađanje poput Jamesa Bonda. Često su izmišljali informacije ili prikupljali ogovaranja da bi njihov posao izgledao mističniji, a oni sami sebi važniji. Iskaznice SZUP-a ispadale su im, tobože, slučajno pred konobaricama, da svi to vide. Nekoć je bilo obratno. Primjerice, kad smo obrađivali anarholiberale na Filozofskom faksu, da nas nitko ne skuži, nastojali smo biti njima što sličniji. Da znate samo koliko sam sati sjedio na stepenicama Filozofskog, pa motajući se po kantini, izmišljajući što studiram i strahujući da me tko ne počne ispitivati o detaljima mog tobožnjeg studija. Kako bi rekao jedan pisac, loše službe sprečavaju pobune, dobre sudjeluju u njima, a najbolje ih same proizvode.“
Služba je na popisu imala ukupno 345 suradnika, navodi se dalje. U vezi s nacionalizmom, 159, u vjerskim zajednicama 83, u birokratsko-dogmatskim strukturama 19, u vezi s podrivanjem ekonomskih temelja društva 13, s obzirom na anarholiberalizam osam, povezano s tehnokratima sedam, iredentizmom šest, liberalizmom jedan. „Stalno je prisluškivano 76 objekata. Mjere prisluškivanje telefona provedene su nad 602 osobe. Njih 365 pod stalnom je mjerom kontrole telefona, a pod povremenom mjerom ih je 237“, spominje se u izvješću.
Služba državne sigurnosti RSUP-a SRH nije bila Stasi, ni po veličini aparata, ni po broju doušnika, ni po metodama i tehnikama, ali je metodičnošću i preciznošću nastojala nalikovati na njega. Služba se odlikovala „kritičnošću i samokritičnošću”.
U izvještaju se primjećuje „lošije rukovođenje, kontaktiranje i produkcija suradnika kao i učešća u informiranju”. Navodi se da je „u većini centara značajno manji broj suradnika koji sudjeluju u više od deset informacija”, potom da se sve slabije radi u „obradi srpskog nacionalizma, birokratsko- dogmatskih struktura, anarholiberalizma, to jest građanske desnice.”
Zanimljivo je da će ljudi koje Služba tretira kao „građansku desnicu” (manje-više to je značilo da se zalažu za višestranački sustav, a nisu nacionalisti ili klerikalci) samo pet ili šest godina kasnije pod udar Službe doći kao „ekstremni ljevičari”.
Građanska desnica
Građansku desnicu, naime, činili su Milan Kangrga, Branko Horvat, Alija Hodžić, Mladen Lazić, Benjamin Perasović, Luka Marković, Rade Šerbedžija (kojeg su pratili i zbog srpskog nacionalizma), Slobodan Drakulić (suprug Slavenke Drakulić), Predrag Matvejević, Žarko Puhovski, Mirjana Oklobdžija, Gajo Petrović, Rudi Supek i Lino Veljak.
Sve će te ljude poslije proglasiti „jugokomunistima”, pa se može reći da je kategorijalni aparat SDS-a tu potpuno zakazao. Ako je ljudski faktor zakazivao, tehnika nije. U izvještaju se navodi da je Služba raspolagala sa 76 stalno ozvučenih objekata. Najveći broj predstavljali su „nacionalistički centri”, njih 30, te vjerske zajednice, s 33 objekta. Ozvučenja su išla sve do vrha Kaptola.“
Na pitanje novinara Expressa upućeno Pavlinoviću, je li s Crkva ikada istraživala sumnje o prisluškivanju Kaptola, on je rekao da vjerojatno nije. „Nije to društvo vješto kontraobavještajnim operacijama. Unutar staleža postoji načelno povjerenje u svačiju savjest“, naglasio je, a potom ispričao nevjerojatnu priču.
„Smrću Mije Pišonića ta je priča zaspala. Meni se probudila pedeset godina kasnije. Prilikom jednog dolaska u Zagreb, uočio sam na novinskom kiosku i kupio knjigu ‘Krunoslav Draganović. Iskazi komunističkim istražiteljima’, meni dotad nepoznatog autora Miroslava Akmadže. Svećenik Draganović, jedan od najistaknutijih ustaških emigranata, u Jugoslaviji nazivan neprijateljem broj jedan, pod zagonetnim se okolnostima u rujnu 1967. vratio u Jugoslaviju i, na opće čuđenje, ništa mu se nije dogodilo. Ostalo je visjeti u zraku veliko pitanje i o njemu se žustro sporilo: je li Draganović prisilno dopremljen iz Italije ili je bio suradnik Udbe? Za oba gledišta iznosili su se, kako u domaćoj Crkvi tako i političkoj emigraciji, uvjerljivi argumenti. Misterij Draganović i nakon 280 stranica knjige povjesničara Akmadže ostaje bez konačnoga razrješenja. Ali zato je Akmadža usput u arhivama našao podatke koji potvrđuju suradničku ulogu Mije Pišonića. No mene je šokiralo ime koje je navedeno u knjizi, ime Rudolfa Pukljaka, inače mojega suseljanina, iz Dubrovčana u Zagorju. Glavni suradnik Udbe na Kaptolu nije bio Mijo Pišonić, nego Rudolf Pukljak. Onaj koji je prijatelja Pišonića nakon njegove tragične smrti glasom pravednika slao Bogu na sud! Već pri početku knjige čitamo, na primjer: Pukljak je u jednom izvješću Udbi, kao njezin suradnik, napisao da je Šeper u jednom razgovoru kazao da Draganović i još neki iseljenici žele da biskupi u Jugoslaviji prema vlastima nastupe ratnički. Šeper je komentirao: 'Neka oni dođu u zemlju i tako nastupe, pa će vidjeti kako će završiti’. To se nalazi u Dosjeu Pukljak pod rednim brojem 39, od 22. svibnja 1961.“
Na sastanku Udbe 7. studenoga 1967. bilo je riječi o akciji Franjo, koju provode centri Službe državne sigurnosti za praćenje istaknutih crkvenih osoba (poimence navedeni, a među njima je i Antun Ivandija, kojega sam spomenuo), zatim o pojačanom korištenju „Zagorja”, kako se nazivala sprava za prisluškivanje u uredu zagrebačkog nadbiskupa. Odlučeno je da se s tom akcijom upozna i suradnik Službe državne sigurnosti „Vlado”, to jest Rudolf Pukljak.
Eto kako s trijumfalnim Pukljakovim otkrićem minijaturnog magnetofona u Pišonićevu ormaru nije okončano prisluškivanje nadbiskupova ureda. „Isti Rudolf Pukljak, čovjek koji je uživao puno povjerenja nadbiskupa Šepera, bio je uposlen u brzom instaliranju nove naprave, bez sumnje tehnički naprednije, koja će perfektno i neometano raditi idućih četrdesetak godina pod lijepim kodnim imenom Pukljakova rodnoga kraja. Postavlja se pitanje: jesu li isti oni udbaši koji su poslije svoja umijeća i vještine stavili u službu organiziranja hrvatskih tajnih službi dobili nalog da dobro staro ‘Zagorje’ u nadbiskupskim odajama potiho razmontiraju ili su ga još modernizirali i krstili nekim novim ljupkim imenom? Profesionalne navike ne umiru samo tako“, rekao je Pavlinić
Jednom agent, uvijek agent
„Jasno je da ne umiru. Služba je znanost, umjetnost, život“, kaže njezin bivši dužnosnik. Remek-djelo Floriana Henckela von Donnersmarcka, njemačkog režisera koji je godinama skupljao novac za scenarij u koji nitko nije vjerovao, pokazuje da su policije doista katkad vitalnije i znanstvenije od znanstvenih akademija. Već u prvim scenama filma, gdje mladi polaznici Stasijeve akademije uče kako razlikovati istinit iskaz od neistinitog, vidljiv je pametan, pronicljiv, diskretan stav – ono što hrvatskim kritičarima prethodnih hulja na vlasti uvijek nedostaje.
Na kraju, Služba katkad može stvoriti neočekivane prednosti u životu, ne samo za one koji rade za nju, već i za one koji rade protiv nje. Miloš Vasić navodi jedan poznati slučaj, s nepoznatom pozadinom.
„Taj status ima i druge prednosti: briga Službe za vašu interesantnu osobu može da se proširi do dirljivih razmjera. Recimo, Služba se može potruditi da vaša kćer ili žena steknu nježnog, pažljivog i šarmantnog ljubavnika (za razliku od prethodnih, koji su bili barabe), što u velikoj mjeri olakšava vašu situaciju; Služba može da se potrudi da i vi steknete nježnu, pažljivu i šarmantnu ljubavnicu, što još više olakšava situaciju. Uostalom, pokojnom Josipu Kopiniču desilo se da ga je Služba upoznala s licem ženskog spola i objasnila mu da mu je od sada to žena; Josip i Stela živjeli su poslije sretno do kraja života…”
>>> Kraj šestog nastavka...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
