Klasić: Jesse, Luz i Hajduk

Prije točno devedeset godina, sredinom kolovoza 1936., u Berlinu su završene vjerojatno najkontroverznije, ali po mnogočemu i najzanimljivije Olimpijske igre. Bile su to prve igre s olimpijskom bakljom zapaljenom u grčkoj Olimpiji, prve igre koje je prenosila televizija (na dvadesetak televizijskih prijamnika širom glavnoga grada Njemačke), prve na kojima su nastupili košarkaši i rukometaši. Iako je sve navedeno već dovoljno da bi po tome igre ostale upamćene, ipak će puno veću pozornost privući neki drugi događaji, točnije ličnosti. Prije svih jedan političar, tadašnji kancelar Njemačke, a uskoro najveći zločinac u povijesti čovječanstva. Adolf Hitler.

Njegovo odbijanje da medalje uruči rasno nepodobnim sportašima bilo je samo uvertira u katastrofalne posljedice njegove rasističke politike. U sportskom smislu zvijezda igara bit će tamnoputi američki atletičar Jesse Owens. Na najbolji mogući način, s četiri osvojene zlatne medalje, on je cijelom svijetu, a ponajprije njemačkim nacistima, pokazao da teorije o fizičkoj superiornosti bijele rase ne drže vodu. Zanimljivo, u pobijanju te teorije pomoći će mu onaj od koga se to tada najmanje očekivalo. Njemački atletičar Carl Ludwig “Luz” Long odlučio je urbi et orbi dati do znanja da ljudskost i solidarnost, nasreću, ipak ne ovise o boji kože. Prilikom natjecanja u skoku u dalj upravo će Long savjetom pomoći Owensu da ostvari što bolji skok.

Što će se pokazati važnim momentom u Owensovu osvajanju zlatne, a Luzovu srebrne medalje. I kao da to već nije bilo previše za Hitlera i njegovu svitu, nego je nakon završnog skoka zagrlio svog američkog suparnika i tako zagrljeni njih su se dvojica prošetali pred prepunim berlinskim stadionom. Nije dugo trebalo čekati na reakciju vlasti. Hitlerov zamjenik Rudolf Hess nazvao ga je nakon završetka Igara i zaprijetio da mu više nikad ne padne na pamet zagrliti crnca. Gledano iz današnje perspektive, ovaj potez njemačkog sportaša možda se ne čini pretjerano subverzivnim. Ali je bez sumnje to bio. Bio je to mali, ali ipak hrabar čin otpora bezumlju i mržnji.

KRONIKE POVJESNIČARA Klasić: Desnica na respiratoru

Jesse Owens i Luz Long nisu bili jedini sportaši koji su u iznimno zahtjevnim vremenima pokazali hrabrost i otpor dominantnom sustavu vrijednosti. Naprotiv, bilo je sportaša koji su to učinili na daleko pompozniji način, riskirajući pritom i vlastite živote. U takve se svakako ubrajaju splitski nogometaši. Prije svih igrači Radničkog nogometnog kluba Split koji su se u ljeto 1941. kolektivno priključili antifašističkom pokretu otpora. Nažalost, većina ih je, u sastavu Prvog splitskog partizanskog odreda, ubijena u talijansko-ustaškoj zasjedi u Dalmatinskoj zagori. Njihovim primjerom krenut će uskoro i igrači Hajduka. Nakon uspostave NDH i predaje Dalmacije Italiji, hajdukovci su odbili igrati u talijanskoj ligi, ali im nije palo na pamet niti pobjeći u Zagreb. Nije dolazilo u obzir započinjati utakmice s uzdignutom desnicom i slušati kako se stadionom ori ustaški pozdrav “Za dom spremni”. Igrači Hajduka, kao uostalom i brojni hajdukovci iz cijele Dalmacije, znali su koja je u tom trenutku bila prava strana povijesti. Ona na kojoj se borilo protiv rasizma, progona i ubijanja nevinih civila, protiv lažnog domoljublja i izdaje hrvatskih nacionalnih interesa. Zato igrači i navijači Hajduka nisu dvojili koju uniformu treba obući. Naravno, onu partizansku.

Kronike povjesničara Klasić: Svaka sličnost je...

A mogli su gledati svoja posla, biti ugledni sportaši i građani, i vjerojatno ni s čime ne riskirati život u opasnim ratnim vremenima. Umjesto toga izabrali su stranu koja je u tom trenutku bila slabija, ali za koju su znali da je ispravna. Bio je to čin otpora, ali i nevjerojatne hrabrosti. Hajduk je bio ponos Dalmacije, Hrvatske, ali i svih slobodoljubivih i antifašistički orijentiranih građana širom svijeta. Njihov primjer cijenio je i francuski general Charles de Gaulle dodijelivši klubu povelju “Počasne sportske momčadi Slobodne Francuske”. Malo je klubova koji se mogu pohvaliti činjenicom da su fotografije s njihovim igračima saveznički avioni bacali nad neoslobođenim dijelovima Europe kao poticaj na otpor.

Jesse Owens, Luz Long i splitski nogometaši, svatko na svoj način, odlučili su se pobuniti protiv dominantnog sustava vrijednosti. Desetljećima kasnije vrijednosti protiv kojih su se oni borili, nažalost, ponovno počinju dominirati. Da stvar bude gora, otpor u njihovim domovinama danas je slabiji nego ikad. A nije da nas povijest ne uči kako izgleda svijet kad te “vrijednosti” postanu dominantne.