Klasić: Naše kristalne noći

U noći na 10. studenog 1938. došlo je do prve, ne i posljednje, eskalacije fizičkog nasilja prema Židovima u Trećem Reichu. U toj noći tisuće židovskih trgovina širom Njemačke uništene su i opljačkane, više od 1400 sinagoga je zapaljeno, više od stotinu Židova je ubijeno, oko 30.000 ih je uhićeno i odvedeno u logore. Ovaj, od vlasti dobro organiziran i proveden, val nasilja bio je posljedica represije koju su prema Židovima provodili doslovno od trenutka u kojem su 1933. nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj. Nažalost, “Kristalna noć”, kako je nazvan spomenuti događaj iz studenog 1938., bila je tek uvod u tragediju koja će uslijediti.

Konačna bilanca bila je zastrašujuća. Nacisti su do 1945. na različite načine poubijali oko 6 milijuna europskih Židova. U tom udruženom zločinačkom pothvatu imali su potporu u onim zemljama koje su upravo u Adolfu Hitleru i nacizmu vidjele spas za čovječanstvo. Jedan od takvih režima bio je i ustaški u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Antisemitizam ustaškog pokreta bio je vidljiv i prije nego što su 1941. dobili mogućnost upravljati Hrvatskom. Dvije godine prije “Kristalne noći” Ante Pavelić napisao je pamflet pod nazivom “Hrvatsko pitanje” (“Die Kroatische Frage”) u kojemu među glavne neprijatelje hrvatstva svrstava i Židove.

Nastojeći svidjeti se njemačkim nacistima, Pavelić Židove optužuje za monopol nad novčarskim poslovima i trgovinom, kao i za usku povezanost i klijentistički odnos s vlastima u Beogradu.

”Jugoslavija se razvila onako, kao što su to Židovi predvidjeli, u pravi Eldorado židovstva zbog podmitljivosti javnoga života u Srbiji”, ističe Ante Pavelić. Kao jedno od glavnih oruđa u borbi protiv hrvatskih nacionalnih interesa Pavelić ističe jugoslavensko novinstvo, koje se nalazi u “židovsko-slobodnozidarskim rukama”.

S druge strane, poglavnik jasno daje do znanje koga ustaše vide kao saveznika u ostvarenju nacionalnih interesa: “Kao i prije mnogo stoljeća tako gledaju i sada Hrvati ne samo na jedan dio Nijemstva, koji leži na rubu njemačkog narodnog prostora, već na njemački narod kao cjelinu, čije središte predstavlja Njemački Reich, a koji je danas utjelovljen u nacional-socijalističkom pokretu pod vodstvom njegovog najvećeg i najboljeg sina Adolfa Hitlera.

U borbi za slobodu i nezavisnost, koju vodi hrvatski narod proti nametnutog mu jarma preko mirovnog diktata, on teži za naklonošću (simpatijama) Hitlerove Njemačke, u kojoj gleda najmoćnijeg borca za prirodno pravo, istinsku uljudbu (kulturu) i višu obrazovanost (civilizaciju).” Dolaskom na vlast ustaše uvode rasne zakone kojima Židove postupno isključuju iz hrvatskog društva. Oduzimaju im imovinu, propisuju gdje (ne) smiju živjeti, zabranjuju pohađanje škola i fakulteta, obilježavaju ih posebnim znakovima.

UKLONJENA S YOUTUBEA SABORA Suverenist Peternel tvrdi: Tražit ćemo vraćanje snimke našeg okruglog stola o Jasenovcu

A onda je, po uzoru na naciste, počelo fizičko uništavanje. Što je, uostalom, ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković i javno rekao najavivši da će “uskoro riješiti židovsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada”. Istina, nisu ustaše uvijek išle u korak s nacistima kad je bila riječ o procesu istrebljenja Židova. Nekad su znali biti i korak ispred svojih mentora, o čemu govori zapisnik sa sjednice u siječnju 1942. na jezeru Wannsee kraj Berlina, a na kojoj visoki dužnosnici Trećeg Reicha raspravljaju o “konačnom rješenju”, tj. načinu na koji što “efikasnije” i brže poubijati što više Židova.

Govoreći o problemima s kojima se suočavaju pri deportacijama Židova u logore smrti iz nekih zemalja, Reinhard Heydrich, ključna osoba za provedbu Holokausta, ipak je zadovoljno zaključio: “U Slovačkoj i Hrvatskoj stvar više nije tako teška budući da su najveći problemi u tom pogledu već privedeni rješenju”. A Heydrich je znao o čemu govori. U četiri godine postojanja NDH ustaše su uništili ili aktivno pomogli u uništenju gotovo 80% židovske zajednice koja je živjela na teritoriju te marionetske države. Najveći dio Židova ubijen je u logoru Jasenovac, a nekoliko tisuća u nacističkim logorima poput Auschwitza.

Od spomenutih događaja, kako nacističke “Kristalne noći” tako i svih onih mračnih noći za koje su odgovorni ustaše, prošlo je više od 80 godina. Pa zašto onda o tome i dalje govoriti? Nisu li antisemitizam, fašizam i nacionalistički šovinizam odavno pobijeđeni? Negdje jesu. Ali tamo gdje se u javnosti masovno izvikuje ustaški pozdrav, gdje nekoliko stotina građana maršira i izvikuje “ajmo, ustaše”, gdje se u državni parlament dovode osobe kako bi negirale ustaške zločine i genocid, gdje političari iskazuju podršku maskiranim muškarcima koji, slaveći ustaše, prijete nevinim ljudima, očito nisu!

Hrvati su već jedanput u svojoj prošlosti pokazali da fašizam i ustaštvo mogu poraziti. Onda kad je bilo volje, pronašli su i način. U tome i jest glavni problem. Razni načini i danas postoje. Pitanje je postoji li volja.