Nažalost, u svijetu u kojemu živimo teorije zavjera, lažne vijesti i dezinformacije odavno su se s društvene margine pomakle prema mainstreamu
KRONIKE POVJESNIČARA
Klasić: Prakse kojima se potiču mir, tolerancija i ravnopravnost trebale bi se podrazumijevati...
Posljednjih godina često istupam u javnosti, posebno kad su u pitanju teme vezane uz prošlost i suočavanje s prošlošću. Povjesničar sam i doktor povijesnih znanosti pa smatram da je društvena angažiranost s tim u vezi ne samo pravo nego i obaveza. Neki se s mojim stavovima slažu, neki ne. Ovi prvi uvažavaju argumente i činjenice koje čuju od stručnjaka, ovima drugima činjenice, pa niti od stručnjaka, ionako nisu važne, nego se ponašaju u skladu s onom (navodno Hegelovom): ako činjenice ne idu u prilog tezi, to gore po činjenice. Dugo nisam shvaćao ljude koji ne mogu ili ne žele mijenjati svoje stavove unatoč dovoljno snažnim (protu)argumentima. Ali sam se vremenom prestao čuditi. Nažalost, u svijetu u kojem živimo teorije zavjera, lažne vijesti i dezinformacije odavno su se s društvene margine pomakle prema mainstreamu. Taj trend prisutan je ne samo prilikom tumačenja prošlosti, nego i prilikom donošenja odluka o načinu suzbijanja zaraznih bolesti, izbora političkih predstavnika ili pri odnosu prema onima koji su iz nekog razloga drugačiji od nas. Kao što rekoh, prestao sam se čuditi i prestao sam uvjeravati ljude da promijene mišljenje. Ali se nikad neću prestati čuditi onima koji svoje (neargumentirane) stavove brane agresijom, uvredama ili prijetnjama. Pa i smrću. Naravno, takvi nisu i ne mogu biti predmet analize doktora povijesnih znanosti, nego prije svega doktora različitih medicinskih znanosti. A onda i pravne države.
Unatoč, ili baš zbog svega navedenog, u svojim javnim nastupima uglavnom analiziram negativne pojave u hrvatskom društvu, ali i šire. I kritiziram sve one koje smatram odgovornima za takvo stanje. Bez obzira na to radi li se o hrvatskim desničarima koji negiraju genocidnost ustaškog pokreta i režima, koji zločine nad pripadnicima srpskog naroda 1990-ih, ali i pljačku društvene imovine, opravdavaju nacionalnim interesima, ili o srpskim desničarima koji iz nacionalističkih razloga manipuliraju brojkama srpskih žrtava, a negiraju brojne srpske zločine nad pripadnicima albanskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda tijekom 20. stoljeća. Nikad mi nije bio problem kritizirati ni ljevičare koji negiraju ili opravdavaju partizanske zločine, posebno nakon pobjede 1945., ili kad relativiziraju ugrožavanje ljudskih prava, političkih i medijskih sloboda tijekom jugoslavenskog komunističkog režima. U svim navedenim i brojnim nenavedenim primjerima meta moje kritike su podjednako kolege znanstvenici, novinari, pjevači, sportaši, političari, svećenici...
Neki mi prigovaraju da uglavnom kritiziram, a rijetko kad hvalim. Razlog je jednostavan. Zato što mislim da bi prakse kojima se potiče na toleranciju, mir i ravnopravnost trebale biti nešto što se podrazumijeva. Ali, evo, prihvaćam kritiku. I odmah ću to pokušati ispraviti. Da, unatoč još prisutnim negativnim pojavama, hrvatsko društvo se posljednjih godina, kad je u pitanju suočavanje s prošlošću, ipak mijenja. U mnogočemu nabolje. Dok je izvikivanje ustaškog pozdrava "Za dom spremni" do prije koju godinu bila česta i "normalna" pojava u javnosti, danas će ista radnja (uglavnom) rezultirati kaznom. Negatori ustaških zločina (koje sam spomenuo u prošlotjednoj kolumni) ne dobivaju više financijsku pomoć od države niti povijesni revizionisti dobivaju prostor u najčitanijim i najgledanijim hrvatskim medijima. Jedan od najvidljivijih primjera promjene na bolje su preimenovanja ulica po hrvatskim gradovima. Trend započet 1990-ih, kad su ulice nazivane po "zaslužnim" pojedincima iz vremena NDH, ne samo da je zaustavljen, nego se ti nazivi sad uklanjaju. Posljednji primjer za pohvalu bio je prije nekoliko dana u Bjelovaru, u kojem je Gradsko vijeće donijelo odluku o preimenovanju triju "takvih" ulica, od kojih je jedna nosila ime po notornom ustaškome ministru i ideologu. Naravno, mnogi će ove promjene ocijeniti nedovoljnima i presporima. I sam mislim da smo previše vremena i energije izgubili na borbu s onima koji zastupaju ideje koje su davno (trebale biti) poražene. A očito nisu, i ne samo u Hrvatskoj.
Baš zbog ovog posljednjeg, jačanja desnice i desno-revizionističkih narativa o prošlosti u cijelom svijetu, mislim da je svaki pa i najmanji uspjeh važan i vrijedan pohvale. Ali ne kako bi nas uljuljkao u osjećaju bezbrižnosti. Naprotiv, kako bismo osvijestili da barbarstvo, tiranija, diktatura, nacionalizam i imperijalizam nisu prevladani termini iz prošlosti, nego izazovi koji iza svakog ugla prijete našoj budućnosti. Da, sveprisutni, ali ipak ne i nesavladivi izazovi.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
