Klasić: Za mišju rupu spremni

Ispričat ću vam tri priče. Prva se odvija u proljeće 1942. godine. Već godinu dana traje teror nad nedužnim civilnim stanovništvom NDH. Masovna ubojstva započela su po šumama, livadama, čak i crkvama, a nastavila se po logorima smrti u Jadovnom na Velebitu i Jasenovcu na Savi. Žrtve koje su se brojale u desecima tisuća uglavnom su pripadnici srpskog i židovskog naroda, a u proljeće 1942. provedeno je i najveće hapšenje, potom i usmrćivanje Roma. Počinitelji zločina bili su ustaše, hrvatski nacionalisti koji su svoju zakletvu vjernosti državi, pokretu i poglavniku započinjali i završavali zazivanjem Boga. Vjerojatno je upravo masovna odmazda nad Romima bila kap koja je prelila čašu jednog katoličkog svećenika. Već dugo je dobivao informacije o strahotama koje su činila njegova braća u katoličkoj vjeri i sad je ipak odlučio javno reagirati. Nedjeljnu misu iskoristio je kako bi jasno i glasno osudio one koje je smatrao najodgovornijima za navedena nedjela: “Neka se sakriju u mišju rupu i neka se srame neki Pavelići i Luburići”. Svima koji se ogrješuju o kršćanske vrijednosti još je poručio: “Neka pate i neka u toj patnji umru”. Upitan nakon mise je li to što je izgovorio u skladu s kršćanskim naukom odgovorio je: “Da, moja izjava jest kršćanska - i to u svojoj srži. Kršćanska vjera nikad ne uljepšava istinu niti skriva ozbiljnosti posljedica grijeha” i dodao: “Kršćanska je ljubav upravo u tome da čovjeka upozorimo kad ide putem koji vodi u propast. Šutnja bi bila neodgovorna”.

KRONIKE POVJESNIČARA Hrvoje Klasić: Maskenbal

Druga priča odvija se u jesen 1995. godine. Nakon uspješno provedene vojne operacije Oluja oslobođen je hrvatski teritorij koji je četiri godine bio pod kontrolom krajinskih Srba. Jedna od posljedica Oluje bio je i egzodus većine srpskog stanovništva s tog prostora. Dakle, opasnosti po uspostavu kontrole, reda i mira hrvatskih vlasti nad oslobođenim teritorijem više nije bilo. Ta činjenica, nažalost, nije bila dovoljna da spriječi masovno uništavanje imovine, paljenje tisuća kuća, ali i ubojstva više od tisuću srpskih civila koji nisu htjeli napustiti svoja ognjišta. Počinitelji su nosili hrvatske vojne i policijske uniforme koje je često krasio jedan detalj - Gospina krunica oko vrata. Slušajući tjednima o zločinima koji su se događali na oslobođenom teritoriju, informacija koju je dobio o ubojstvima nemoćnih staraca u selima Grubori i Varivode pokazala se u slučaju jednog katoličkog svećenika kao kap koja je prelila čašu i nakon koje je odlučio reagirati. Nedjeljnu misu iskoristio je kako bi jasno i glasno osudio one koje je smatrao najodgovornijima za navedena nedjela: “Neka se sakriju u mišju rupu i neka se srame neki Tuđmani, Šuški, Bobetki i Markači”. Svima koji se ogrješuju o kršćanske vrijednosti još je poručio: “Neka pate i neka u toj patnji umru”. Upitan nakon mise je li to što je izgovorio u skladu s kršćanskim naukom odgovorio je: “Da, moja izjava jest kršćanska - i to u svojoj srži. Kršćanska vjera nikad ne uljepšava istinu niti skriva ozbiljnosti posljedica grijeha” i dodao: “Kršćanska je ljubav upravo u tome da čovjeka upozorimo kad ide putem koji vodi u propast. Šutnja bi bila neodgovorna”.

KRONIKE POVJESNIČARA Klasić: Što je (kome) Oluja?

Treća priča odvija se u ljeto 2025. godine. Hrvatska političarka Dalija Orešković, revoltirana revidiranjem prošlosti, javno je kritizirala pjevača Thompsona i nogometnog trenera Dalića te jasno poručila da veličanje ustaštva nije domoljublje. Njezina objava na Facebooku bila je kap koja je prelila čašu kod jednog katoličkog svećenika. Zato je iskoristio nedjeljnu misu kako bi poručio: “Neka se sakriju u mišju rupu i neka se srame neke Oreškovićke”. Svima koji u koncertima Thompsona ne vide izraz zajedništva hrvatskog naroda još je poručio: “Neka pate i neka u toj patnji umru”. Upitan nakon mise je li to što je izgovorio u skladu s kršćanskim naukom odgovorio je: “Da, moja izjava jest kršćanska - i to u svojoj srži. Kršćanska vjera nikad ne uljepšava istinu niti skriva ozbiljnosti posljedica grijeha” i dodao: “Kršćanska je ljubav upravo u tome da čovjeka upozorimo kad ide putem koji vodi u propast. Šutnja bi bila neodgovorna”.

Dvije od triju priča su izmišljene. Tj., zločini su se dogodili, ali su izostali jasna i glasna reakcija svećenika na zločine, prozivanje odgovornih i prizivanje biblijskih kazni za počinitelje zločina. U samo jednom od navedenih slučajeva svećenik je imenom i prezimenom s crkvenog oltara pozvao odgovornu osobu da se zbog svojih postupaka srami, a one koji tu osobu podržavaju prokleo da pate i u patnji umru. Samo je taj svećenik smatrao dužnošću kršćanske vjere čovjeka upozoriti kad ide putem koji vodi u propast. Samo je taj svećenik procijenio da bi šutnja o posljedicama grijeha bila neodgovorna. A ustvari, samo bi tom svećeniku bilo pametnije da je šutio.