Kronike povjesničara: Godina 1941. je godina koja ne prolazi

Sve ovo s koncertom Marka Perkovića Thompsona nevjerojatno podsjeća na jednu situaciju iz prošlosti. Dakle, početkom 1941. ekstremni nacionalisti činili su nebitnu i gotovo nepostojeću manjinu u hrvatskom narodu. Ta skupina pojedinaca nazivala se ustašama i voljeli su isticati da su za dom(ovinu) spremni. Ali u Italiji. U Hrvatsku su se bojali doći, pa je u domovini za njih jedva itko i znao. Većina hrvatskih birača, a moglo bi se reći i društva, u tom je trenutku podržavala Hrvatsku seljačku stranku. Bila je to politička opcija koja je od oštroga kritičara monarhije i velikosrpske politike evoluirala u najbližeg saveznika i suradnika kraljevske kuće i političkih elita u Beogradu. Nije sporno da su se HSS i njezin predsjednik Vladko Maček borili za hrvatske interese, ali ne ekstremnim metodama nego dogovorima i kompromisima.

Iako je osnivač HSS-a, Stjepan Radić, zastupao antiklerikalne, a ponekad i antikatoličke stavove, ta stranka u kasnijim je periodima ipak ublažila svoj odnos prema “Crkvi u Hrvata”. S druge strane, Crkva je, također uvijek spremna na dogovore i kompromise, prihvatila seljački pokret kao glavnog političkog predstavnika hrvatskog naroda, ali dio svećenstva nastavio je sanjati o nekom “hrvatskijem” i nadasve “katoličkijem” narodnom pokretu. Taj im se san uskoro na potpuno neočekivan način i ostvario.

POVJESNIČAR KLASIĆ 'Thompson mudro šuti, a Isus bi pao u nesvijest da vidi kako se ponašaju hrvatski katolici...'

U travnju 1941. skupina ekstremnih nacionalističkih marginalaca, zahvaljujući promijenjenim geopolitičkim okolnostima, preuzela je vlast u Hrvatskoj. Javnu potporu među prvima im je dala tko drugi doli Katolička crkva. Vrlo brzo novom vjetru koji je zapuhao prepustio se i ostatak hrvatskog društva. Ekstremizam manjine većina je prebrzo i prelako prihvatila i normalizirala. Blagim i pitomim Hrvatima koji se do jučer ni u što “nisu šteli mešati” i koji su “gledali svoja posla” preko noći je postalo normalno gledati kako njihove sugrađane koji su proglašeni nacionalno i rasno inferiornima progone i ubijaju. Stranka koja je okupljala većinu tih pitomih i blagih Hrvata, i koja je uvijek do tada vješto eliminirala političke protivnike s desna i lijeva, postala je žrtva vlastite slabokrvnosti (iliti anemije), kompromiserstva, ali i ideološke nedosljednosti. Desetljećima stožerna stranka hrvatskog naroda, opijena vlastitim ugledom i snagom u društvu, nije se ni snašla a već je od lovca postala lovina. Vlast je u travnju 1941. preuzelo nekoliko stotina ustaša, ali je ustašku vlast do kraja godine prihvatila većina Hrvata, bilo kao aktivni pristaše ili pasivni promatrači. Ako se početkom 1941. tek nekoliko Hrvata međusobno pozdravljalo sa “Za dom – spremni”, krajem te godine to je činilo njih sigurno više od 500.000. Popustljivost i anemičnost najjače političke stranke, religijski nacionalizam, ekstremistička manjina i povodljiva većina… Zvuči poznato danas? Nažalost, da.

Kronike povjesničara Hrvoje Klasić: Šešeljev i Vučićev odnos prema onome što se događalo 1990-ih ostao je isti

U cijeloj priči o sličnosti 1941. i 2025. postoji ipak i jedna bitna razlika. Tad su Hrvati imali političku i društvenu snagu koja je bila voljna i sposobna oduprijeti se nacionalizmu, šovinizmu, fašizmu, ali i surovom kapitalizmu. Tad su Hrvati imali ljevicu koja je znala što hoće, koja nije pristajala na kompromise, koja je bila proaktivna a ne reaktivna. Tadašnja ljevica, predvođena Komunističkom partijom, okupljala je radnike, srednjoškolce, studente, profesore, književnike, umjetnike, djevojke i mladiće. Bili su progonjeni, zatvarani i ubijani, što ih je samo učvrstilo u uvjerenju da se za bratstvo, jedinstvo, slobodu i mir vrijedi boriti i žrtvovati. Bili su domoljubi i jedini su odlučili s oružjem u ruci suprotstaviti se okupaciji. Bili su antifašisti i beskompromisno se odupirali svakom nacionalizmu i rasizmu. Nisu mrzili vjeru i Crkvu, ali su zamrzili sve one koji su načela evanđelja zamijenili ustaškim načelima, a vjeru u Sina Božjega kompromitirali vjerom u Poglavnika. Iako su im na početku rata šanse za uspjeh bile minimalne, vrlo brzo su stekli povjerenje i podršku u narodu, zbog čega su iz rata i izašli kao pobjednici. Bili su idealisti, vizionari, pa i sanjari, ali su imali jasan i konkretan plan kako ostvariti svoje ideje, vizije i snove. Spremnost na borbu i otpor, idealizam, vizionarstvo, konkretnost i odlučnost hrvatske ljevice… Zvuči poznato danas? Nažalost, ne. Slavko Goldstein je 1941., zbog svega što se događalo 1990-ih, nazvao godinom koja se vraća. Promatrajući Hrvatsku 2020-ih, mogu se samo složiti i dodati: 1941. – godina koja ne prolazi.