Donosimo vam feljton u tri nastavka iz hit knjige Hrvatska u kokainskom ruletu smrti, u kojoj novinari Vilim Cvok i Hajrudin Merdanović otkrivaju puteve droge u Hrvatsku i koji je sve krugovi koriste
KOKAIN U HRVATSKOJ, 3. DIO
Krvavi trag: Ubijali su Hrvate zbog nestalih milijuna eura od kokaina iz garaže u Portorožu
Skupine krijumčara kokaina su iznimno dobro organizirane i specijalizirane. Imaju jasnu hijerarhijsku strukturu od organizatora krijumčarenja, financijera, transportera, skladištara do distributera i dilera. Moduse krijumčarenja mijenjaju i permanentno usavršavaju i sve teže ih je razotkrivati. U praksi je čest slučaj da organizator ili pak financijer krijumčarenja bilo koje količine kokaina nema ama baš nikakvog fizičkog dodira s kokainom, pa je pred istražiteljima dodatni napor kako ih povezati i dokazati im krivnju.
Hrvatski dileri povezani su s kriminalnim skupinama iz zemalja u okruženju od Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i drugih, a sve više se povezuju i s Kolumbijcima i drugim državljanima Latinske Amerike.
POGLEDAJTE VIDEO: Kako su Hrvati pali s kokainom
Pokretanje videa...
01:11
Posljednjih godina se u hrvatskom susjedstvu odvijaju brojni obračuni suprotstavljenih kriminalnih skupina te postoji stalni rizik da se dio tih obračuna prelije i na hrvatski teritorij – stoji u izvješću SOA-e za 2018. godinu. Iako se ne navode konkretna imena prilično je jasno da su sigurnjaci u svom izvješću između ostaloga mislili na krvave sukobe crnogorskih narko-klanova koji su do sada odnijeli više desetaka života u nama susjednim zemljama, a i diljem Europe. Mogućnost zarade od nekoliko godišnjih plaća samo na kologramu kokaina, na kojem se može zaraditi 30-ak tisuća eura pa na više, povezana je i s ogromnim rizikom - dugogodišnjom robijom ili gubitkom glave.
Likvidacija u Maksimiru
- Vješala sam veš i vidjela dvojicu, trojicu muškaraca kako razgovaraju. Bili su okrenuti leđima. Odjednom je ćelavi izvadio pištolj i počeo pucati – rekla je jedna od stanarki baraka pokraj Prilesja u zagrebačkom Maksimiru opisujući kako je 29. lipnja 2008. oko 22.30 sati ubijen Puljanin Tripo Penović (42). Penovića je nepoznati muškarac dočekao pokraj njegova žutog Smarta i u njega ispalio najmanje pet hitaca. Policija ovo ubojstvo nije nikada riješila, tek se kasnijom analizom utvrdilo kako je Penović bio prva žrtva niza obračuna povezanih sa skupinom krijumčara kokaina Darka Šarića. Zbog sumnje da je povezan s Penovićevim ubojstvom, Anastazije Martinčić uhićen je u srpnju 2008. na GP Plovanija kad se vraćao iz Slovenije. No nakon par dana su ga pustili jer nisu im ali dokaza da je sudjelovao u likvidaciji.
No mozaik oko ovog ubojstva u hrvatskoj metropoli posložio se, čini se, osam godina nakon likvidacije, kad su već DEA i niz nacionalnih policija dobrano načeli krijumčarsku skupinu crnogorskog kralja kokaina Darka Šarića. Prema zaključcima policijske istrage, objavio je Jutarnji list 22. ožujka 2014. godine, Penovića je likvidirao jedan od najopasnijih plaćenih ubojica koji su radili za Šarićev klan - Vitomir Bajić iz Priboja. No njihove pretpostavke nisu potvrđene jer je Bajić, nakon što je uhićen 2010. godine u Baru u Crnoj Gori, bio izručen Italiji zbog šverca 225 kilograma kokaina. U rujnu 2011. godine pronašli su ga obješenog u njegovoj ćeliji u talijanskom zatvoru Casa Circondariale di Como. Prema zaključcima talijanske istrage, vrlo vjerojatno je počinio samoubojstvo objesivši se o remen ogrtača dok su ostali zatvorenici bili u šetnji.
Krenula je bezpoštedna potraga za milijunima
Okidač su mafijaških obračuna u Hrvatskoj, u kojima su krajem 2009. i početkom 2010. u Puli ubijeni Riječanin Alessandro Ausilio i Zagrepčanin Mladen Popović, po svemu sudeći, četiri milijuna eura nestala iz jedne garaže u Portorožu. O tome se svjedočilo na suđenjima u Puli i Ljubljani. Novac od droge tamo je sakrio Martinčić prije nego je u listopadu 2010. uhićen u Urugvaju s više od dvije tone kokaina.
- Martinčić me je iz Urugvaja telefonom zvao više puta što na kućni što na mobilni telefon. Govorio mi je gluposti. Mislim da je on u zatvoru poludio. On nije više ista osoba. Govorio mi je da smo ga uništili, da smo ga opljačkali i okrenuli mu leđa. Martinčić je meni i Morattu spočitavao da smo mu opljačkali novac – tvrdio je Dino Marinković prilikom saslušanja na Okružnom sudu u Ljubljani krajem srpnja 2010. godine.U kriminalnim krugovima sumnjalo se da su se novca domogli upravo Dino Marinković i Massimo Moratto iz Pule zbog čega su obojica postali mete napada. Massimo je napadnut u svojoj kući pokraj Pule (gore) krajem 2009., dok su Marinkovića početkom 2010. oteli u Puli. Ishod u oba slučaja jest dvojica mrtvih te dvojica teško ranjenih.
Iako su nadzorne kamere snimile Moratta i Marinkovića kako izlaze s torbom oni su tvrdili kako novca nije bilo. Martinčić je doslovce pobjesnio. Opet je iz urugvajskog zatvora nazvao Moratta prijeteći mu da će poslati nekoga da ubije i njega i Marinkovića i od tada su obojica živjeli s oprezom. Te večeri 6. prosinca 2009., kada je u Morattovoj kući nestalo struje, on je odmah posumnjao da to nije slučajno. Na vratima je već bio netko nepoznat. Moratto se latio revolvera i čekao. Dvojica muškarca s kapuljačama s prorezima za oči banuli su kroz ulazna vrata. Jedan je odmah drškom pištolja udario Moratta u glavu. Moratto je odmah zapucao i na mjestu ubio Riječanina Aleksandra Ausilija. Vidjevši još jednog napadača s maskom na licu kako stoji na ulaznim vratima Moratto je i u njega pucao. Bio je to Puljanin kojeg zapravo poznaje, Denis Dukić. Pogodio ga je u predjelu ramena i samo ranio. Još dok je ranjen ležao ispred vrata Morattove kuće Dukića su dobrano izudarali vlasnik kuće i Marinković i teško ga ozlijedili. Ubijeni Aleksandar Ausilio i ranjeni Denis Dukić u kuću Morattovih su upali s namjerom da ga opljačkaju, jer su i oni čuli da u kući ima popriličnu količinu novca. Moratto je na sudu oslobođen od kaznenog progona za Ausilijevo ubojstvo.
Ubio jednog otmičara i uspio im pobjeći
Dino Marinković je 17. siječnja 2010. bio žrtva otmice. Nešto poslije 20 sati naoružani otmičari Mladen Popović i Mario Glig su vozeći se po Puli u snažnom Audiju A-6 s lažnim, ranije ukradenim, registarskim pločicama pulskih oznaka presreli Marinkovića i zaustavili ga kod INA-ine benzinske u pulskom naselju Veruda. Za volanom Audija bio je Popović.
Poput pravih policijskih inspektora u neobilježenom policijskom vozilu otmičari su na krovu Audija imali plavu policijsku rotirku. U vozilu policijsku „Stop“ tablicu, lisice za vezivanje, policijske značke i oružje. Vidjevši upaljeno plavo rotacijsko svjetlo Marinković je nasjeo na trik pomislivši da se uistinu radi o policajcima. Stao je. Popović je od Marinkovića zatražio dokumente od vozila. Ubrzo su mu naložili da stavi ruke na vozilo. Glig ga je rukama opipao da vidi što ima kod sebe rekavši mu da je uhićen. Stavio mu je ruke na leđa i vezao policijskim lisičinama. Ugurao ga je na zadnje sjedište Audija. Pulskim ulicama započela je noćna vožnja dvojice otmičara i otetog Marinkovića s borbom za život ili smrt. Za upravljačem Audija i dalje je bio Mladen Popović. Rekli su mu da ga voze u policiju. Tijekom bjesomučne jurnjave obojica su izvukli pištolje. Počeli su tući otetog i na zadnjem sjedištu vezanog Marinkovića. Već su se vozili Premanturskom cestom. Bilo je oko 21 sat. U naguravanju Audi se počeo zanositi. Prilikom zanošenja vozila Gligu je ispao pištolj iz ruke. Iako vezan oteti Marinković se nekako uspio domoći oružja i s rukama na leđima zapucao u otmičare. Popovića je ubio dok je Maria Gliga teško ranio. Audi je sletio s ceste zaustavivši se u grmlju. Oteti Marinković se s lisičinama na rukama iskoprcao iz Audija i onako šokiran s vidljivim ozljedama krvave glave ubrzo ušetao u zgradu pulske policije. Zbog Marinkovićeve otmice ubrzo su uhićeni Mario Sova, Mario Glig i Dalibor Marović.
Likvidacije u BiH
Hrvatski državljani glave su zbog kokaina gubili i u BiH. U ožujku 2010. Turković Zijad je s članovima klana dogovorio likvidaciju Puljanina Marija Tolića, s kojim je sudjelovao u poslovima s kokainom, a koji mu je najavio da će u Sarajevo doći s Wernerom Ajdarijem.
Turković je nakon toga s trojicom suradnika dogovorio da će na tom sastanku obojicu ubiti i pokopati na tajnoj lokaciji. Ubili su ih u noći na 26. ožujka 2010. u sarajevskom naselju Bistrik u unajmljenoj kući. Dumanjić i Milovanović otišli su u unajmljenu kuću u koju je Milovanović donio oružje. Izvijestili su Ziku, šefa bande, da su spremni i da čekaju u kući. Te večeri su, nakon zajedničke večere, ušli u unajmljenu kuću.
Tolić je sa svojim ubojicama ušao u kuću, a Ajdari je ostao u Porscheu švicarskih oznaka u kojem su se dovezli. U kući su bili Turković, Milenko Lakić, Sead Dumanjić, Rajko Milovanović i Tolić. Glumeći uljudnog domaćina Turković je pozvao i Ajdarija da im se pridruži. Ajdari je ušao u kuću. Sjedili su i razgovarali. U jednom trenutku Milovanović je dodao škorpion s prigušivačem Lakiću koji je odmah zapucao u Ajdarija. Smrt je bila trenutačna. Svirepe ubojice s Tolićem su pokraj netom likvidiranog Ajdarija nastavili razgovarati kao da se ništa nije desilo. Vidjevši što se dogodilo prijatelju, Tolić se uplašio, pa je nastavio razgovor. Ubrzo se Lakić opet latio oružja. Pucao je Toliću u glavu. I Tolićeva smrt bila je trenutačna. Nakon što je pucao u Tolića, svirepi Lakić još jedan metak ispalio je u glavu već ubijenog Ajdarija. Na suđenju Dumanjić je ispitan kao svjedok. Zbog preglasne glazbe, kaže, sišao je da je malo utiša. Čuo je Tolića da govori: „Nemoj Laki“, nakon čega je čuo više prigušenih pucnjeva. Bilo mu je jasno da je Lakić ubio Tolića.
Kraj trećeg dijela.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
