News

Komentari 34

Kumica Dragica (76) na placu je već 66 godina: 'Smiju se kad kažem da nije špricano...'

Kumica Dragica (76) na placu je već 66 godina: 'Smiju se kad kažem da nije špricano...'

Dragica je iza klupe na tržnici stala kad je imala deset godina. Spava samo četiri sata i diže se po noći te zalijeva povrće: 'Vidite ovu moju mrkvu, nije lijepa, ali vam zamiriši cijelu kuću...'

Baka Dragica Šiprak (76) na tržnici je počela prodavati kad je imala deset godina. Na odmoru nikad nije bila, noću spava samo četiri sata, a onda se diže dok nije svanulo i zalijeva svoj vrt. Uvijek je u vodi i blatu, ali svoj posao voli.

Ova kumica postala je dobri duh Trešnjevačkog placa, a nedavno je dobila i medalju Grada Zagreba za dugogodišnji doprinos u prehranjivanju Zagrepčana. No i dalje je skromna, baš kao prava kumica, a svoj posao smatra pozivom. 

- Nije za vjerovati, ali je istina, biljke kao da osjećaju radite li to s ljubavlju ili ne - kaže.

Rođena je u Gornjoj Kustošiji,danas živi u Savskoj Opatovini ili kako ona kaže, u selu u gradu. Sa sinom obrađuje zemlju i kaže, radit će dok god bude mogla. Taktiku niti tajnu nema, ali kaže, nikada nije ljuta na posao.

- Ako si ja nešto ne napravim, nitko drugi za mene neće. Ljudi misle da, ako posiju sjeme da je to-to, ali ono se mora zalijevati, okopavati, plijeviti od drača. Matovilac sam dva puta dosada plijevila. Ako si na to ljut, onda ništa - zaključuje Dragica mirnim glasom punim poštovanja prema poslu, prema ljudima, prema biljkama. Na odmoru nikada nije bila, a na tržnici je počela prodavati s deset godina. 

- Gluposti su kad čujete da netko ima svoju robu i kaže da ide na more ili na vikendicu, pa što bude s tobom robom na deset dana? Ne može se to ostaviti - priča.

A kada odmorite, pitamo!?

- Pa nikada. Tko se time bavi, nema odmora. Sin katkad uspije, ode na more osam dana ili na planinarenje, ali onda sam ja doma, zalijevam po noći. Radit ćemo dok ja mogu pomoći, nakon toga više neće tko imati nastaviti. Neće ni sin moći sam - priča nam Dragica koja i dalje kuha svaki dan. Pravila je i zimnicu ove jeseni, pitamo je da kako sve stigne.

- Kada je čovjek star, onda malo spava. Ja spavam četiri sata u vrh glave - priča kroz smijeh. Svaki dan čisti i priprema svježe povrće za plac, a uz to pomaže u kući.

Kaže da je to cjelodnevni posao i zato ne želi da joj se unuke time bave. "To je posao od jutra do mraka", reći će i dodati da se čovjek na to nauči. Svaki dan diže se u pet sati, navije vekericu, ali i bez nje je točna. Ne gleda televizor, upali ga, pa samo sluša dok radi. Ne razmišlja o mirovini. Zdravlje je još  služi, zanemaruje manje tegobe, ali svjesna je da je "u godinama".

- Muče me još stvari iz mladosti, imam problema s bubrezima, ali puno je tu i do posla. Stalno ste u vodi i blatu, ali radit ću dok god mogu. Nije vrijeme da čovjek stane i misli samo na sebe - kaže nam.
Najdraži dio posla joj je rad u vrtu. Najviše bi voljela da netko prodaje umjesto nje jer kaže da je teško raditi s ljudima.


- Čim ste s ove strane, za ljude ste nitko i ništa - priznaje najpristojnija kumica koju smo ikada sreli. Za pristojnost je zaslužan dobar odgoj i posvećenost i rad roditelja s djecom. Veseli je kad roditelji dođu na tržnicu s klincima.

- Drago mi je kad znam da će dijete nešto kvalitetno pojesti - kaže. Ona je djecu odgajala da sve jedu, varivo se u njenoj kući moralo pojesti "do vrha", a potom bi dopustila da se jede po volji. 

- Roditelji griješe i što previše zaslađuju jela i onda djeca ne vole povrće - kaže.
Sjeća se dinara, prelaska na kune, priča se o eurima, ali Dragica se toga ne boji.

- Nismo baš toliko zatucani da ne znamo preračunati, sve vam je to isto - kaže. U Jugoslaviji, kaže, nije bilo puno inspekcija, sada "kao" dolaze i dodaje da je sve to "ništa". Da su prave inspekcije, ocjenjuje da na tržnicama ne bi ostala četvrtina ljudi koji prodaju. 

- Svi nose sa Zelene tržnice, a dovoljno je da inspektori vide jednu salaticu ili kelj domaću i da im ne mogu ništa - objašnjava. Dragica zna za svakoga procijeniti nosi li povrće iz veleprodaje, ali kaže, "nije to moj posao." 

Kaže i kako se danas vara na tržnicama. 

- Varalo se i varat će se. I prije će kupac doći meni kod koje rijetko kupi i provjeravati me nego kod nekoga kod koga stalno kupuje i stalo ju vara. Ljudi ima svakakvih. Često se smiju kada ja njima velim da povrće nije špricano. Osjećate se kao bedak, krivo vam je. Ali morate to naučiti ne uzimati k srcu - kaže Dragica i dodaje kako ljudi slabo razlikuju domaće od uvoznog.

- Ljudi kada dođu na tržnicu najviše vole uvozno. Njima sada treba i paradajz i paprika i tikvica, a mi to sada ne možemo imati. Mladi ljudi nemaju osjećaj što sada raste. Ni moja djeca ne znaju što imam u vrtu u koje vrijeme - priznaje.
Nedostaje joj prijašnje vrijeme.

- Život je bio smireniji. Ovo sada sve nešto brzo ide. Možda se nešto promijeni, možda izmisle neke pilule za smirivanje života  - smije se Dragica. Kroz život su OPG pogodile brojne vremenske nepogode. Samo ove godine im je tuča uništila većinu zelene salate.

- Morate na takve stvari računati, inače se ne možete baviti ovim poslom. Morate na sve biti spremni - priča. Rado dijeli mudrosti o tome kako kupovati na placu.

- Ne gledajte da roba bude lijepa već kvalitetna. Kupite od jednog čovjeka, isprobajte pa se vratite. Prirodno i nešpricano nije najljepše - objašnjava. Kaže kako misli da tržnice neće još dugo opstati.

- Sve će preuzeti trgovački centri, ljudi vole kupovati na karticu. Ako se to dogodi, moj će sin proizvoditi za sebe, mi volimo da imamo svoje. A možda se i nešto promijeni - ipak se nada.  Pokazuje nam mrkve sa svoje klupe. 

- Vidite odmah da nije špricano, da je iz zemlje i da je pravo domaće. Ako ju tretirate naravno da bude lijepa i da se lakše proda, ali ova moja zamiriši cijelu kuću.

Najčitaniji članci