Ovo je važan tekst Slavenke Drakulić o kulturi koja mrzi žene

Slavenka Drakulić preminula je u 77. godini. Povodom njene smrti, ponavljamo tekst koji je objavila u našem tjedniku Express o slučaju Matanić, u travnju 2024.

VELIKA KNJIŽEVNICA Umrla je Slavenka Drakulić (76)

Vijest da je poznati hrvatski redatelj Dalibor Matanić ženama godinama slao neumjesne poruke i stvarao neugodne situacije na snimanjima, kako piše Večernji list koji je razgovarao sa žrtvama koje su se povjerile novinarki, uglavnom mlade djevojke, kao da nas je malo približila Hollywoodu.

Njegov slučaj podsjetio nas je na 2018. i #MeToo pokret, na sudbine producenta Harvey Weinsteina, pa glumca Kevina Spaceya, Sylvestra Stallonea, Billa Cosbyja, Bena Afflecka i niza drugih koje su glumice razotkrile kao seksualne predatore. Neki su izgubili ugled i posao, a neki čak završili u zatvoru. Tada je seksualno uznemiravanje i nasilje nad ženama postalo ozbiljna tema ne samo u SAD-u, nego gotovo svugdje. Pa iako više nema jednaku pažnju, žene na sreću ne odustaju.

U Hrvatskoj odjeci #MeToo pokreta stižu sa zakašnjenjem. Zagreb ipak nije Hollywood, ali je malo glamuroznog skandala stiglo i do nas. Matanić je naime svojim filmovima i serijama zaista postigao mnogo, od nagrada i međunarodnog uspjeha do popularnosti i glamura u našim okvirima. Ovakva vijest u našim medijima je mini ekvivalent američkog skandala.

Izjave da je režiser deset godina uznemiravao glumice koje su kolale u javnosti, prošlog tjedna dospjele su i u medije. Naravno, anonimno. No Matanić ih je preduhitrio izjavom na Facebooku.

Što je točno Matanić osvijestio?

"Tek sada kad sam se samostalno prijavio u ustanovu za liječenje ovisnosti i u radu sa stručnim osobama, osvijestio sam da sam na neprimjeren način uznemiravao kolegice. Sve se zbivalo u trenucima kad sam bio pod utjecajem alkohola ili droga.... Dijelu žena već sam se osobno ispričao i molio za oprost. Nastavit ću to najponiznije i s punim respektom raditi tijekom liječenja."

Foto: Josip Regovic/PIXSELL/Privatni Album

Ovo je prvi puta da je počinitelj priznao krimen. Na žalost, to je istovremeno slabo režiran pokušaj opravdanja zajedno s traženjem oprosta, u kojem je pomiješao drogu i alkohol, broj žena, te hvalevrijednu želju da bude primjer drugima, zajedno sa samohvalom i molbom da mu mediji poštede obitelj (nakon što je on sam nije poštedio!).

Posljedice su već uslijedile, javno sramoćenje i gubitak unosnih poslova, osude – ali i podrška koja mu neće pomoći, ali svjedoči o sredini u kojoj se sve dešava, na primjer: I kaj ak se lik upucavao ženama, kaj je u tome loše ili neprirodno? Zakaj ga napadate? Zbog bezveznih poruka koje je slao da eventualno dobije seks? Kaj u tome ima loše?; Još malo pa smrtna kazna.; Ovo.je nedolicno ponasanje ali nije za ovakav linč.

S druge strane, čovjeku doista bude žao da jedan tako talentiran i uspješan redatelj svojim neprihvatljivim ponašanjem prema ženama dovede sebe u situaciju patetičnog pokajanja i traženja oprosta za neoprostivo, kao da je na ispovijedi u crkvi.

Ali zašto, zašto mu je, zaboga, to trebalo? Odgovor na pitanje – zašto neki muškarci posežu za seksualnim uznemiravanjem, ali i svakom drugom vrstom nasilja – uvijek je isti. Zato jer mogu, jer su na pozicijama moći. I zato što vjeruju, sam Matanić kao i svi drugi koji se ovako "šale", da se to neće saznati. Ako se i sazna, tješe se, pa to su samo poruke, riječi, ništa konkretno niti ozbiljno, samo pijano zezanje i zafrkancija. A i te cure... da nisu malo pretjerale?

Zašto su dosad šutjele? Jeste li čuli za Ozrena Prohića?

Zar ne znaju za poznati Matanićev smisao za specifični, rubni humor? Bi li pričale takve stvari da su dobile ulogu? Je li to možda osveta gubitnica? "Ne postoji opravdanje ni isprika za moje postupke", napisao je Matanić dva puta nakon što je u svojem obraćanju javnosti tražio upravo to. Bilo bi dobro da isto izjavi i na sudu, jedino što do suđenja vjerojatno neće doći ako ga ne tuži jedna od brojnih žrtava – prema članku 156. Kaznenog zakona imala bi na to pravo. Doduše, dodajmo da policija provodi istragu po službenoj dužnosti, pa ćemo tek vidjeti hoće li biti ikakvih formalnih posljedica. U protivnom bi slučaj Matanić mogao završiti na njegovom priznanju i samoosudi, što žrtvama ni izdaleka nije dovoljno.

Drugi dio priče su žrtve, brojne anonimne žene koje su Matanićevo dugogodišnje uznemiravanje i maltretiranje trpjele i sada konačno našle snage da progovore.

Naravno da se čovjek pita zašto su do sada šutjele.

Prije nekoliko godina srpska glumica Milena Radulović prijavila je profesora glume Miroslava Aleksića da ju je silovao kad je imala 17 godina, dok je išla u njegovu školu glume. Pridružilo joj se još nekoliko kolegica. Profesor je uhićen i prijeti mu kazna od pet do 15 godina zatvora ali suđenje se razvlači, sad već godinama.

Odjek ovog događaja je bio velik i u susjednim državama i na socijalnim mrežama pojavilo se mnoštvo postova s iskustvima seksualnog uznemiravanja i nasilja – no formalnih posljedica, čini se, nije bilo niti nakon prijava studentica – i to baš na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Pa ni prošlogodišnji slučaj vrijeđanja studenata profesora Ozrena Prohića nije urodio odgovarajućim posljedicama. Dapače, on je i dalje zaposlenik tog fakulteta, a novi pravilnik otežava prijavu uznemiravanja.

Je li Hrvatska u smislu zanemarivanja i zataškavanja ovakvih slučajeva posebno neosjetljiva zemlja? Pođimo od toga da ne mislimo svi na isto kad govorimo o uznemiravanju. Na primjer, 37% Britanki smeta muška ruka oko struka, za razliku sa 72% Francuskinja koje to isto ponašanje vrijeđa. Razna istraživanja pokazuju da žene u različitim društvima to različito doživljavaju. Istraživanju koje je 2014. provela European Union Agency for Fundamental Rights pokazalo je da je velika većina Skandinavki doživjela uznemiravanje, prema tek trećine onih iz istočne Europe.

Zašto žene u istočnoj Europi, koje su vjerojatno uznemiravane barem isto ako ne i više od žena na Zapadu, takvo ponašanje ne doživljavaju kao uznemiravanje? Jesu li tolerantnije? Odgovor se svodi na kulturne razlike u percepciji nasilja. Sam zakonski okvir u raznim zemljama možda i nije toliko različit, ali u istočnoj Europi nemamo povjerenja da će, recimo, policija ili sud takvu prijavu uzeti ozbiljno kao u Skandinaviji.

Žene žive u kulturi nasilja

U slučajevima uznemiravanja i nasilja, važna je i reakcije okoline – nije svejedno hoće li podržati žrtvu ili posumnjati u nju. Zbog svega toga Šveđanke ili Dankinje se ne boje prijaviti takva iskustva, dok istočnoeuropskim ženama to s razlogom predstavlja problem. Potvrđuje to i odjek #MeToo koji je u bivšim socijalističkim zemljama bio vrlo skroman. Uključujući i našu malu zemlju koja, dakle, nije izuzetak u neosjetljivosti.

Iz istih je razloga velika razlika u postotku fizičkog i seksualnog nasilja koje su žene starije od petnaest godina doživjele od bliskih muškaraca: u Danskoj on iznosi 52%; Finskoj 47%, Švedskoj 46 % - dok ih je u Poljskoj 19%, a u Hrvatskoj neuvjerljivih 21%. Podsjetimo se da je Hrvatska na trećem mjesto po broju ubijenih žena u Europskoj uniji, a svakih 15 minuta jedna žena izložena je nasilju.

Ne treba nizati još podataka da se uvjerimo da žene žive u kulturi nasilja. Međutim, to se ne odnosi samo na seksualno nasilje. Ovo je društvo u kojem nasilje traje generacijama a odvija se u obitelji, na ulicama, u školi, na fakultetu, na radnom mjestu, da rat ni ne spominjemo. Naučili smo tolerirati nasilje, čemu osobnim primjerom učimo i djecu, naročito žensku.

Kultura seksualnog nasilja samo je dio ove priče. Djevojčice odrastaju gledajući kako društvo prešućuje seksualno uznemiravanje i uče da počinitelja nema smisla prijavljivati. Žrtvama se rijetko vjeruje i sumnja pada i na njih (zašto je noću hodala pustom ulicom? Zašto je bila izazovno obučena? Zašto je pila?). Nepovjerenje institucija i javnosti samo povećavaju njihovu traumu. I to je odgovor na pitanje zašto su žene šutjele sve do sada i zašto su progovorile anonimno.

Matanićev slučaj najnoviji je dokaz u kakvoj kulturi živimo – ženomrzačkoj, licemjernoj, zarobljenoj šutnjom i strahom.

Budući da se, koliko je poznato, radi "samo" o uznemiravanju slanjem poruka, vjerojatno s njegovog stanovišta poruke nisu iste kao i fizičko nasilje – iako je prema Kaznenom zakonu kažnjivo i verbalno seksualno uznemiravanje. Međutim, logika po kojoj ovakvo uznemiravanje nije ništa strašno samo znači da se tim ženama može dogoditi i gore.

Jedan radikalni primjer kuda vodi ovakav način razmišljanja: na suđenju u "slučaju Kunarac, Kovač i Vuković" na tribunalu u Haagu, Radomir Kovač optužen za masovna silovanje žena kao zločin protiv čovječnosti, branio se rekavši da je tim ženama spasio život. Naime, mogao ih je i ubiti.

Matanićevo iznuđeno pokajanje – da ostanemo u krilu crkvenog ozračja – nije vrijedno oprosta javnosti što je i sam zaključio kad je, da još jednom ponovimo, napisao: "Ne postoji opravdanje ni isprika za moje postupke." Ipak, veliki publicitet u ovom slučaju barem pokazuje prirodu fenomena, kad čak i jedan Matanić koji je trebao znati bolje, nije bio svjestan da čini nešto loše. Od toga nadalje odgovornost je na društvu kako će se nositi sa sličnim matanićima i hoće li im tolerirati njihov neprihvatljivi smisao za "humor".