Mi nismo teroristi, a oni se tako odnose prema nama. Ne želimo tu biti i ostati te ne možemo shvatiti zašto nas ne žele pustiti, kažu migranti koje su smjestili u kamp kraj Bihaća, bez osnovnih uvjeta za život
OVO NIJE ZA LJUDE
Migranti u Vučjaku: 'Nemamo hrane, liječnika, čak ni toalet'
Ako čujete da se tu netko smije, to nije normalan smijeh. Ovo nije za ljude i ne možemo ostati normalni.
Rekao nam je to potiho jedan od migranata kojeg smo zatekli na ulazu u novi improvizirani kamp u mjestu Vučjak kraj Bihaća. Lokalne vlasti su ga otvorile kako bi maknuli migrante iz grada u kojem je bilo sve više sigurnosnih problema.
POGLEDAJTE VIDEO
Pokretanje videa...
02:24
Sve do kraja 90-ih na tom je mjestu bilo odlagalište smeća. Zatrpano je zemljom, no čim se priđe kampu osjeti se miris metana. Šatore su smjestili nasumično i snalaze se kako znaju. Kupaonica ili WC, makar prijenosni, ne postoje. Zmije im ulaze u šatore, liječnika nema, a vladaju zarazne bolesti, od svraba do ušljivosti.
Mama! Mama! Imaš li kakve tablete za mene?, pitao je jedan od okupljenih migranata ženu s hidžabom. No nije bio jedini. Čim bi žena stala i posegnula u vrećicu, dotrčali bi i drugi te se požalili na svoje rane, bolesti, probleme i muke.
- Evo, sine. Ovo su pastile za kašalj - rekla mu je mirno i staloženo žena na čijem se licu vide tragovi umora.
Zove se Zemira Gorinjac i predsjednica je Udruženja Solidarnost Bihać.
Mamom su je prozvali sami migranti, i to još prije godine dana.
- Tako su me zvali prvi ljudi koji su ovdje došli i mlađi su to preuzeli. Većinu tu ne poznajem, no stanje je ovdje apsolutno strašno - kaže Zemira i tu joj se mijenja boja glasa.
Dodala je kako su prije nekoliko dana dijelili pomoć u kampu Miral kraj Velike Kladuše, kad su stigli policijski autobusi. U 10 minuta su potrpali sve ljude koje su ondje našli i dovezli ih u Vučjak.
Tu je sad nešto više od 500 ljudi te su smješteni u bijele šatore. Infrastruktura ne postoji, a zbog neljudskih uvjeta doslovno svakim satom raste opasnost za nemire, bijeg i širenje bolesti.
- Njima nitko nije rekao da postoji odluka da će ih se preseliti. O kampu Vučjak pričalo se mjesec dana i nikome to nije bilo dovoljno da naprave drenažu, raspored šatora ili bilo što drugo. Metoda pričanja s njima su dernjava i grubost - ogorčena je Zemira na lokalne i državne vlasti koje godinu dana ne uspijevaju riješiti barem dio problema.
A oni su u Vučjaku doslovno posvuda. Na samom ulasku kroz šumu dočekali su nas policajci. Ondje su zaduženi za red, tj. paze da se migranti ne vraćaju u Bihać.
Od vode svi kašlju
Svakih sat vremena ondje ulazi policijski autobus koji dovozi nova ili već viđena lica u kampu. Naime, zbog nemogućih uvjeta za život migranti traže kozje puteve kako bi se vratili u Bihać te kupili hranu i ostale potrepštine.
Drugi pak gledaju u planinu visoku 1131 metar, gdje će tražiti put prema Hrvatskoj. No to je sve samo ne sigurna opcija. Osim strmih i oštrih stijena, nalaze se ondje i razne zaostale mine. Plaše ih i životinje, pogotovo zmije koje stalno dolaze u kamp. Tijekom utorka ujutro ubili su dvije koje su im ušle u šatore.
- Bojimo se. Stanje je grozno. Nema hrane, nema liječnika, nema WC-a. Ljudi sve obavljaju u šumi i doslovno nema mjesta na kojem nema fekalija - rekao nam je muškarac koji dolazi iz Bangladeša.
Rekao nam je da je pobjegao iz svoje zemlje u kojoj nije imao osnova za život. Ostavio je obitelj i obećao im da će doći u Francusku, zaraditi novac i poslati im ga kako bi i oni došli za njim. Dodao je da je da zna programirati, električar je i samo želi biti koristan.
- Mi nismo teroristi, a oni se tako odnose prema nama. Ne želimo tu biti i ostati te ne možemo shvatiti zašto nas ne žele pustiti - kaže uznemireni mladić koji nema više od 25 godina.
Putuje, kaže, dvije godine, a u Bosni je već dva mjeseca. Najdalje je uspio doći do Slovenije, kad je njegovu grupu otkrila policija. Vratili su se, no on ne želi odustati od puta. Nismo dugo pričali jer je otišao pomoći kolegama koji su počeli kopati kanal za odvod vode ispod cisterni. Rekli su im da je voda pitka, no oni ne vjeruju.
Tučnjava zbog tenisica
- Pio sam tu vodu i počeo sam kašljati. I ne samo ja, nego svi koji su je pili. Tuširamo se kraj druge cisterne - pokazuje nam mladić mjesto na čistini okruženo smećem.
Lokve vode, koje nisu isparile na jakom suncu, bile su neprirodno bijele. No najveći problem, koji nitko od njih ne može riješiti, razne su kožne bolesti. Poharao ih je svrab, imaju razne izrasline, čireve i prišteve. Izrazito je zarazno te je svima preporučeno da stave rukavice i masku na lice ako im idu pomagati.
- Većina ljudi ovdje nije po tri mjeseca mijenjala odjeću. Posteljina se tu ne pere i izvor je zaraze. Imaju problema i s obućom. Ja im mogu kupiti samo onu jeftinu, koliko mi to donacije dopuštaju. No oni je poderu u jednom pokušaju prelaska granice - kaže nam Zemira.
Čim je pokazala da je donijela još tenisica, odmah su je okružili vičući svoju veličinu.
Rekla im je da nema za sve, a zbog manjka je umalo izbila masovna tučnjava.
Ni migranti nisu svi jednaki
- Nažalost, to je postalo normalno. Dovoljna je samo jedna rečenica da od dobre atmosfere i smijeha sve preraste u veliku mržnju - kaže nam jedan od migranata.
Ni među njima nisu svi jednaki. Na ulasku u kamp stajala je grupa u čistoj odjeći, uredno ošišana i obrijana. Za njih kažu da su bili u privatnom smještaju i da ne namjeravaju biti s ostalima.
Nakon nekoliko poziva traže put i odlaze dalje. Među ljudima koji su pomagali migrantima bio je i njemački fotoreporter Dirk Planert. U Bihaću je imao izložbu ratnih fotografija pa je ostao pomoći.
- Europska unija mora paziti kako daje pomoć i kako je troše. Ovo nije za ljude - kratak je Dirk.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
