'Nitko se tako ne razlikuje kao što se razlikuju roditelji žive djece od roditelja ubijene djece'

Za praznično izdanje beogradskog tjednika Vreme novinarka Jovana Gligorijević razgovarala je s roditeljima djevojčice Ane Božović, jedne od devetoro djece koju je, uz školskog zaštitara, ubio njihov školski drug, 3. svibnja upravo istekle godine. Ninela Radičević i Ivan Božović, tako se zovu mama i tata, mirno i sabrano govore o događaju koji je, tako se činilo, onoga dana potresao ne samo Beograd i Srbiju, nego kao da je najednom nestalo državnih granica, pa je hrvatsko Ministarstvo znanosti i obrazovanja uvodilo specijalne mjere, provodilo razgovore i edukacije… Uostalom, godina će se završiti tako što će se u jednoj zagrebačkoj strukovnoj školi profesor nakon što je bio izložen podužem verbalnom i fizičkom zlostavljanju potući s učenikom. Događaj svakako manje tragičan, ali jednako neobičan.

TUGA U BEOGRADU Majka ubijene curice u masakru u Srbiji rasplakala sve u sudnici: 'Rođendan joj je bio za tri dana'

U vrijeme kada je dječak Kosta K. izvršio masakr u školi, učinilo se da je svijet pretvorio u antički kor. Svi su bili u savršeno usklađenom emocionalnom stanju. Devet je roditeljskih parova ostalo s mrtvom djecom, a svi ostali su, do onog najbezosjećanijeg pojedinca, do posljednje ništarije i psihopata, imali vrlo jasan osjećaj da su na mjestu mrtve djece mogla biti njihova rođena djeca, djeca njihovih prijatelja, rođaci i bližnji. Potresenost je, kao rijetko kad, bila stvarna. Tragedija je bila autentična, ali je trajala vrlo kratko i prekinuta je prije raspleta i katarze, jer su se ubrzo perspektive ljudi ponovo počele udaljavati.

Osam mjeseci kasnije roditelji djevojčice Ane, koju je dječak ubio dok je obavljala dužnost školske redarke, zajedno s roditeljima neke druge ubijene djece, pokušavaju sačuvati intaktnost mjesta zločina. Traže da se tu, u toj zgradi, stvori memorijal, a da škola bude u nekoj drugoj zgradi. Njihova majčinska i očinska bol nedjeljiva je i neprenosiva, nad njom moguće je samo šutjeti, ali ono što gospođa Ninela i gospodin Ivan traže je da društvo, da zajednica preuzme onaj dio sjećanja na strašni događaj koji joj i pripada. Zar je moguće više se ne sjećati tako strašnog događaja? Da, moguće je. Katkad je i potrebno, ako se može. I ako nije ubijeno tvoje dijete.

“Za tim stolom gde su sedele Ana i Bojana nastavnici jedu burek! Strašno je da su posle tako kratkog vremena nastavili da koriste te iste prostorije, te iste predmete.” Govori užasnuti otac. I nema sumnje da je u pravu. Mjesto strašnog zločina mjesto je nečije konačne i posljednje intime. Zar tu da se jede burek, zar tu da se živi? Radikalno gledajući, a što da se radi nego da se živi? Ali živi li se u Šumaricama, u Kragujevcu, tamo gdje je memorijal građanima Kragujevca, koje su Nijemci strijeljali 1941, među kojima je bilo i tristotinjak đaka? Naravno da se ne živi, premda nema više ni njihovih očeva i majki, ni braće i sestara, ni ijednog svjedoka epohe. Jede li se burek nad memorabilijama umorenih u Jasenovcu? Živi li se i na jednom spomen mjestu strijeljanih talaca iz bilo kojeg rata? Pa zašto bi se onda živjelo u zgradi u kojoj su ubijeni ta djeca i njihov zaštitar? “Škole su ljudi, a zgrada ko zgrada može da bude bilo gde.” Izgovori Anina majka, slučajno izgovorivši jednu od preciznijih definicija - crkve.

S druge su, pak, strane, svjedoči ovo dvoje ljudi, mirnih, pametnih i razložnih, onakvih kakvi su po svim našim gradovima fini roditelji neke fine djece, oni s čijom se djecom dječak Kosta K. nije susreo. Roditelji djece koja nisu po školskom rasporedu obavljala dužnost redara. Oni djeluju kroz Savet roditelja, i njihovo se vrijeme, misli i osjećaji radikalno udaljavaju od vremena, misli i osjećaja gospođe Ninele i gospodina Ivana. Anin otac se čudi: “Znate, kad neko pred majkom ubije-nog deteta kaže: ‘Hajde dosta više o mrtvoj deci, važnija su živa. ‘Koliko moraš da si u nekom dis-balansu sam sa sobom da tako nešto kažeš, to je čisti šok i trauma, ali opet, šta je s vama, ljudi? Ja ćutim kad nisam siguran šta da kažem.”

ŽELI IM POMOĆI Velika gesta: Dončić će platiti pogreb za sve žrtve u Beogradu

Čitatelj je, naravno, sasvim na strani roditelja mrtve djece. Ali ni on se, čitatelj, ne bi trebao zanositi nad svojom ispravnošću. Riječ je o moralnom i emocionalnom komforu. Lako je biti empatičan i sućutan, dok god se za to ne plaća nikakva cijena. Ali možda bi bilo važno samo konstatirati da je naš odnos određen ulogama koju smo imali u odigranoj tragediji. Roditelji mrtve djece zauvijek će misliti i osjećati nešto posve drugo od roditelja žive djece. Zajednica će (svaka zajednica) najprije snažno podržati roditelje mrtvih, da bi zatim postupila onako kako traže roditelji živih. I priča će tako završiti.

Ali zar nastavnici baš moraju da jedu burek za stolom za kojim su ubijene njihove učenice Ana i Bojana? I što se to treba dogoditi da oni to ne čine, nego da se upravo na tom mjestu sjećaju svojih nespašenih đaka? Što bi se trebalo dogoditi pa da se, makar i manjim dijelom, svijet rasporedi onako kako bi to željeni gospođa Ninela i gospodin Ivan? Trebalo bi se dogoditi to da masakr koji je izvršio Kosta K. postane dio neke pripovijesti koja povezuje zajednicu, kao što su Šumarice,

Jasenovac, Auschwitz, Vukovar, Srebrenica pripovijesti koje povezuju zajednicu. Ako ih ne povezuju, onda ljudi na te pripovijesti u pravilu reagiraju negativno. Osjećaju se emocionalno i moralno ucijenjeni. Hvata ih bijes. Govore da nemaju ništa sa zločinom, jer u zločinu nisu sudjelovali, niti je u zločinu sudjelovao itko njihov. Na kraju, u krajnjem mahnitanju, ljudi viču da se zločin nije ni dogodio.

Ono što oni nikako ne mogu podnijeti jest - utjerivanje u sjećanje. Za razliku od mame i tate jedne mrtve Ane, koji očito premiru od straha i užasa da će njihova djevojčica biti zaboravljena, oni žele što prije zaboraviti ono što ih je uplašilo i potreslo. I žele u svojim glavama cijelu stvar nekako tako preraditi da kažu da nije postojao ni Kosta K., da nisu postojale ni njegove žrtve. Dok god se identificiramo s roditeljima jedne mrtve Ane, mislit ćemo da je neljudsko ponašanje roditelja kojima je ubojica ostavio njihovu djecu. Ali kako bismo se sami ponijeli? I kako se sami držimo u nekim svakako manje strašnim, ali emocionalno usporedivim situacijama?

Gospođu Ninelu i gospodina Ivana, sudeći po intervjuu Jovane Gligorijević, stradanje je učinilo vrlo plemenitim ljudima. Događa se to ponekad, ali ne često. Oni će ostati dobri roditelji jedne mrtve djevojčice. A da bi se bilo dobar, ili da se ne bi poludjelo, mora se imati razumijevanja za one drukčije, suprotne. Otac kaže da je u disbalansu, da je u šoku i traumi, onaj koji kaže: “Hajde dosta više o mrtvoj deci, važnija su živa.” On ga želi razumjeti, želi imati pojam o tome kako je njemu. Za razliku od tog drugog, kojemu bi, opet, najlakše bilo kada najednom više ne bi bilo ni roditelja mrtve djece, kad već nema njihove djece. Razumijevanje perspektive onoga drugog, bez čega nikad i ni u čemu nema izlaza i rješenja, u pravilu kreće od onih kojima je teže prema onima kojima je lakše. Oni kojima je lakše ne žele razumjeti. Uglavnom zato što im nije ni potrebno da razumiju. Ili zato što ih ugrožava i sama pomisao da bi mogli razumjeti one kojima je teže.

TUGA U SRBIJI Dva mjeseca od masakra u školi u Beogradu, roditelji ljuti: Djeci prijete, mi smo prepušteni sebi

Jer, doista, zašto roditelji žive djece - ili dio njih, jer postoje i roditelji koji su djecu ispisali iz ove škole - naoko tako hladno i tvrdo žele da se na mjestu zločina nastavi normalan život? Kao da im je stalo da pregaze sve ono što je roditeljima mrtve djece toliko dragocjeno. Ista ovakva reakcija prevladavala je nakon Drugoga svjetskog rata u odnosu na mjesta velikih stradanja, na koncentracijske logore, općenito na Holokaust. Preživjeli sramili su se svojih sjećanja. A sjećanja na mrtve nisu pripadala nikome, jer mrtvi obično nisu imali preživjele majke, očeve, sestre i braću. Postojala je ta gotovo panična potreba da se nastavi takozvani normalni život. Ili život za žive, a smrt za mrtve. No, što ćemo sa sjećanjima? Kome ona u tom slučaju pripadaju? U boljem slučaju sjećanja pripadaju književnosti. U mnogo lošem sjećanja pripadaju državama i narodima, koji grade mramorne memorijale i stvaraju loše i nesolidne legende o općenarodnim stradanjima. Narodi nikad i nigdje ne stradaju, svaka je smrt pojedinačna. Mnogo pojedinačnih smrti nikad neće stvoriti nešto što bismo mogli imenovati narodom, nego će uvijek ostati mnogo pojedinačnih smrti.

Društvo bi trebalo preuzeti svoj dio sjećanja na djevojčicu Anu. Sasvim su u pravu njezini majka i otac. Djeca bi trebala biti djeca, bila mrtva ili živa. Prva su vječna djeca, druga su već odrasla. Živi ne mogu oživjeti mrtve, ali katkad mrtvi žive održavaju na životu. Mogli bismo to poštovati.