Nuklearna (ne)odgovornost

Lagao bih kad bih rekao da se sjećam točnog datuma. Znam da sam išao u 7. razred, ali da taj dan nije bilo nastave. Tad sam trenirao tenis, a teniski su tereni bili na drugom kraju grada pa sam na treninge išao biciklom. Vraćajući se kući uhvatila me lagana kišica. Ništa posebno. Tako sam barem mislio. Međutim, već na ulaznim vratima u stan dočekala me majka i uznemireno, pomalo panično, “dreknula”: “Odmah pod tuš!”. Ništa mi nije bilo jasno. Posebno kad sam na televiziji vidio ženu koja se nije uklapala u profil uobičajenih televizijskih osoba, ali koju su roditelji slušali s pažnjom i vidnom zabrinutošću. Bilo je to krajem travnja 1986. godine. Žena na televiziji bila je dr. Alica Bauman, voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu. Razlog njezina pojavljivanja u javnosti bila je eksplozija nekoliko dana ranije u nuklearnoj elektrani u blizini ukrajinskoga grada Černobila, točnije oblak radioaktivne prašine koji se nakon nesreće počeo širiti na sve strane. Od Skandinavije do Mediterana. Uključujući i Jugoslaviju. S obzirom na to da je kontaminacija radioaktivnošću procijenjena devet puta jačom od atomske bombe bačene na Hiroshimu, a znajući za kratkoročne i dugoročne posljedice te tragedije iz kolovoza 1945., zabrinutost i mjere opreza bili su očekivani. Tako da najmanje što je majka u tom trenutku mogla učiniti bilo je natjerati pokislog sina da sa sebe odmah spere potencijalno radioaktivne kapi kiše. Oprez, uz koji uvijek ide i doza panike, postat će od tog trenutka modus vivendi moje, ali i većine europskih obitelji. Bez obzira na to živjele one na zapadu ili istoku, u kapitalističkim ili socijalističkim državama. Sljedećih dana mjere zaštite obuhvatit će izbjegavanje kupovine povrća, mlijeka i mesa, ali i izbjegavanje pretjeranog boravka na otvorenom. Navodno se, zbog straha od utjecaja radioaktivnosti na plod, oko 500 tisuća žena u Jugoslaviji te godine odlučilo na pobačaj.

42

Nesreća koja se 26. travnja 1986. dogodila u nuklearnoj elektrani kraj Černobila vjerojatno je jedan od najbolje istraženih i medijski popraćenih događaja. Napisani su brojni znanstveni radovi, snimljen niz televizijskih reportaža i dokumentarnih filmova. Prije nekoliko godina napravljena je i odlična igrana serija na tu temu (“Chernobyl”), koja je izazvala veliki interes, ali i pozitivne reakcije nestručne i stručne javnosti. Dakle, o samom događaju, kao i općenito o potencijalnim opasnostima korištenja nuklearne energije te posljedicama eventualne nuklearne havarije, ali i korištenja nuklearnog oružja danas gotovo da nema nepoznanica.

EKSKLUZIVNO NIKAD VIĐENE FOTKE 7 dana nakon Černobila Zagrepčani ispraznili frižidere u Nami

Pa ipak, jedna tema vezana uz černobilsku katastrofu iziskuje da joj se uvijek nanovo vraćamo. Ne, ne mislim na razlog nesreće. Ljudska pogreška, nekad s većim, nekad s manjim posljedicama, uvijek se i svima može dogoditi. I ona najčešće nije učinjena namjerno. Ali ono što je nakon nemilih događaja u ovoj nuklearki učinjeno s namjerom bila je neodgovornost. Ona je najprije vidljiva u reakcijama sovjetskih lokalnih i državnih moćnika koji su prešućivanjem i umanjivanjem razmjera nesreće izložili opasnosti i one koji to nisu trebali biti. Kako građane Sovjetskog Saveza, tako i svih ostalih zemalja prema kojima se kretao radioaktivni oblak. Međutim, neodgovornost su pokazali i mnogi drugi. Prije svih zemlje članice Varšavskog bloka, čiji su političari zdravlje vlastitih građana podredili lojalnosti Moskvi. Iako nije bila u tom društvu, i socijalistička Jugoslavija je najprije oklijevala. To je na svojoj koži najbolje osjetila upravo dr. Bauman. Nakon što je odlučila istupiti u javnost, ne konzultirajući se s političkim autoritetima, umalo je zatvorena zbog “širenja panike”. Iz različitih razloga, prema ovoj su se nesreći neodgovorno ponijeli i političari na Zapadu. Javnost u Finskoj ostala je zakinuta za pravovremene i cjelovite informacije jer se službeni Helsinki nije htio zamjeriti službenoj Moskvi. Francuzi su smatrali da bi izvještavanje o nesreći utjecalo na daljnja ulaganja u izgradnju nuklearnih elektrana, a Britanci su nastojali izbjeći neugodna pitanja o problemu evakuacije stanovništva u slučaju slične nesreće u toj zemlji. Čak su i Amerikanci kalkulirali s tajmingom i količinom informacija kako ne bi otkrili da su do njih došli špijunskim satelitima za koje Sovjeti nisu znali. Drugim riječima, svi politički predstavnici, oni izabrani “odozdo” i oni nametnuti “odozgo”, odlučili su zanemariti interese onih koje su predstavljali. A tad su Europu, i što je najvažnije dvije svjetske supersile - SAD i SSSR - vodili političari od formata, dobri komunikatori i vizionari spremni na kompromise i suradnju.

Što bi tek bilo da su na ključnim državničkim pozicijama bili osvetoljubivi egoisti i ratoborni nasilnici neskloni dogovaranju i pregovaranju? Bi li s takvima nuklearna katastrofa uopće bila nenamjerna pogreška?

Četrdeset godina kasnije nadam se da svijet neće saznati odgovor na to pitanje.